Krsna katha online izdanje

 

 

BHAKTA IZ NUŠTRA U SREDIŠTU ISKCON-OVIH ZBIVANJA U EUROPI

 

Dina Dayal

 

Razgovaramo s Dina Dayal dasom, sasvim sigurno jednim od najpoznatijih hrvatskih bhakta u Europi. (Krsna-katha 2/2006)

Taj si je glas, osim svojim dobrim osobinama, priskrbio i prisustvom u obrazovnom središtu starog kontinenta (Radhadeshu) te od ne tako davno funkcijom tajnika europskog Upravljačkog tijela ISKCON-a (Euro GBC-a). Evo što smo od njega uspjeli izvući u opuštenom razgovoru poslije ručka.

 

Kako bi se predstavio čitateljima?

Pa, kao jedini bhakta iz Nuštra.

Kako se u Nuštru postaje bhakta?

Tamo se ne postaje bhakta, tamo se postaje nešto drugo. Morao sam otići iz Nuštra. Tamo su bili samo počeci traženja religioznosti. Dolazim iz katoličke obitelji, bio sam religiozan...

Što to znači?

Da sam išao redovito u crkvu, molio se prije obroka i prije spavanja. Pitao se tko je Bog…

Ispovijedao?

Da, ispovijedao, primao hostiju...

Čitao Bibliju?

Da, ne baš nešto pretjerano, ali sam je prošao sigurno jednom ili dvaput. Išao sam i na vjeronauk i bio jedan od najboljih tamo. No nikad nisam bio ministrant. (he he…). Onda sam otišao u Varaždin na faks i tamo tragao za spiritualnim preko kriya yoge i Paramhamse Yoganande, TM-a I reikija... S 21 godinom sam nabasao žestoko na bhakte i postao bhakta, počeo redovito mantrati.

Što si studirao u Varaždinu?

Kao i cijela moja ekipa iz koje su svi postali bhakte, studirao sam organizaciju i informatiku. Te 1997. godine sam živio s dvojicom bhakta iz Metkovića, Zokijem i Stipicom, a kasnije je tu bio i Srđan iz Belišća i njegova buduća žena Marina.

Dina Dayal

(Foto bh Rudolf Lončar)

Dina Dayal

(Foto bh Rudolf Lončar)

Tko je bio prvi bhakta kojeg si sreo, ako se sjećaš?

Naravno da da. Bilo je to '94. tu kod vas na Žabici (autobusni kolodvor u Rijeci). Završavao sam tada 4. razred srednje škole i išao sam na Cres s bratom i dva prijatelja. Čitao sam recenziju albuma Majki - “Milost", kad mi se netko zabio u facu. Neki čudak, pomislio sam. Vidio sam da nešto hoće, ali nisam znao što. Kaže on meni kako ima neke knjige i tek kasnije sam skužio kako gura pored sebe kolica s Krišna bookom. Nisam uzeo ništa jer nisam imao novaca. Te godine upišem fakultet i odem u Varaždin na koncert Matchless Gifta i susretnem istu osobu. Nisam još uvijek znao kako se zove. Tri, četiri godine nakon toga u razgovoru s Padamanuttamom ustanovio sam da je on bio taj. A od ISKCON sanyasija veliki utjecaj na moj život napravio je Indradyumna Maharaja, kada sam ga vidio '96. na televiziji u "Dobro jutro, Hrvatska." Gledao sam TV s majkom, u to vrijeme sam već znao za bhakte, pogledao sam onaj film "Kosu" i čitao nešto. Zurio sam zabezeknut u ekran, a majka je primijetila pa mi je rekla, "Pa, Dario, samo nemoj da postaneš kao oni."  "Ma neću mama, šta ti je," odgovorio sam, ali u srcu sam već bio bhakta. To sam baš nedavno rekao Maharaji kad sam ga vidio u Njemačkoj. Bio je jako zadovoljan, nasmijao se i rekao da njegov život sada ima smisla.

Što te je to impresioniralo kod njega?

Nešto mistično. Vjerojatno je već u mom srcu Srila Prabhupada stvorio sliku bhakte, onoga što se krije iza ove filozofije. I kad sam ga vidio, jako me je privukao. Čime? Svojim dostojanstvenim držanjem, pojavom... Ima nešto u sebi što nisam viđao u običnih ljudi oko sebe.

Kako to da on nije postao tvoj diksa guru?

Pa, to je interesantno. Kasnije sam išao na njegov festival u Varaždinu, ali nije me na taj način dirnuo u srce... Meni je trebalo par godina da postanem ozbiljan bhakta... Ne znam, nekako je Krišna uredio da to bude Sacinandana svami, iako ni za njega nisam odmah bio siguran. Meni se duhovni učitelj razotkrio tako da sam jednom pišući dnevnik u sebi čuo glas, "Sacinandana Maharaja je tvoj guru." I onda se promijenio moj odnos s njim.

Koja mistika!

Ma, nije, kod mene je sve jednostavno.

 

ZEZANJE S BHAKTAMA

 

Koji vid bhakti yoge ti je od najpresudnijeg značaja?

Osim prasadama s kojim sam definitivno od početka imao jako dubok odnos, prirodan, to je svakako sadhu-sanga, društvo bhakta. Ja sam po prirodi jako društvena osoba. To je moj temelj.

Kako se družiš s bhaktama?

Zezamo se.

Kako se to druženje kroz zezanje s bhaktama razlikuje od druženja kroz zezanje s abhaktama?

Pa sigurno se bhaktama puno više zeza. Tu postoji nešto više jer dijelimo područje svjesnosti Krišne, na ovaj ili na onaj način i iz te perspektive je to druženje puno dublje jer puca u srž stvari.

Kako u druženju s bhaktama ta svjesnost Krišne dolazi do izražaja?

Pa, mogu ti reći kako to funkcionira u mom privatnom životu, sada na primjer dok sam na Radhadeshu. Cimer mi je Yugala kisor, iz Međimurja. Osim zezanja, prepričavanja lila, tu je otvaranje uma, povjeravanje.

Izgleda kao da bi to mogao i s psihijatrom raditi.

E, sad si poljuljala moj temelj u svjesnosti Krišne. S bhaktama s kojima imaš prijateljski odnos takvo povjeravanje ima neku drugu dimenziju i ispunjava te. Imam tu veliku sreću da imam dobre prijatelje bhakte, od početka do danas. U Varaždinu sam imao društvo o kojem sam već govorio, u Čakovcu Dadhija, Devu i ekipu, poslije sam otišao u Zagrebački hram, pa živio s Mariom Marijanovićem, Viracandrom i Madhavi, poslije sam otišao u Radhadesh. To je moj temelj, uvijek sam nekako zaštićen.

Kako si se odlučio za odlazak u hram?

Bila je to 2002. taman sam bio u vojsci. Sundarananda prabhu je rekao, "Pa možeš doći kod nas," i ja sam otišao. Htio sam proći neku edukaciju, prije toga nisam prošao kroz neki ozbiljniji trening, bhakti class ili bhakti sastri, što sam zapravo želio. Imao sam želju otići u Soho, ne znam nekako sam htio neko vrijeme proživjeti u hramu.

Kakva su ti iskustva iz tog razdoblja?

Jako sam sretan što sam bio u prvoj postavi osoba koje su došle na Bizek u naš novi hram. Samo lijepa iskustva imam. Živio sam u sobi s Damakartuom i Suvarnom. Iz ove perspektive to izgledaju kao velike strogosti. Živio sam u hramu i radio sam, nekih pola godine. Volim biti na mjestima gdje ima puno akcije, a hram je jedno takvo mjesto.

Što si naučio iz tog iskustva?

Kako biti tolerantan. Kako je veliki blagoslov ako možeš naći načina da zanemariš, uvjetno rečeno, svoje potrebe i pokušaš vidjeti što zapravo druge osobe žele. To je velika sreća. Ako ništa, znao sam da je u toj toleranciji jedan od ključeva uspjeha.

Rekao si da si živio u hramu i radio. Što si radio?

Bio sam završio faks i htio sam isprobati svoju sreću. Bilo mi je jako bitno da vidim kako to izgleda raditi. Radio sam u financijskoj agenciji na bazama podataka u Vukovarskoj. Jako lijepo radno mjesto, sve je bilo O.K. Samo što Maharaja nije bio zadovoljan sa mnom.

 

PREDAJA GURUU

 

I?

Nije bio nikako zadovoljan. Rekao mi je nešto interesantno, da i najveća budala može biti materijalno uspješna u ovom univerzumu. Njegova želja je od prije bila da odem u Radhadesh. Tko zna zašto? Vidio je u meni nekog profesora, rekao je da sam profesor i da trebam studirati u Radhadeshu kako bih podučavao bhakte. Moj je cijeli svijet, barem privremeno, pao u vodu. Bio sam poprilično zbunjen jer sam imao dobar posao i izvanjski je sve bilo jako dobro. Onda sam uredio stvari tako da sam postupno sve manje radio u FINI i na kraju sam 2004. otišao u Radhadesh na bhakti sastri, nakon toga na Bhaktivedanta College, najprije prvu godinu, a sad studiram drugu.

Radhadesh

Radhadesh

Moja je velika sreća što sam se uskladio s instrukcijama mog guru maharaje. On mi je ispričao onu priču o malim bićima koja žive na dnu rijeke i drže se grčevito za dno, ne žele se pustiti. Ali kad se puste, ne bezglavo, već sa željom da nešto urade u svom životu, stvari se dogode, nekim mističnim načinom... I to se meni dogodilo. Sve je puno bolje.

Kad si se predao uputi gurua.

Da. Nisam baš neki čovjek od parola, to mi je uvijek zvučalo mistično...

A sad imaš svoje iskustvo koje to potvrđuje.

Da, milošću Gurua i vaišnava stvari se događaju.

Kako ti se čini taj studentski život na Radhadeshu, što očekuješ od toga?

Nakon 11 godina studiranja. (ha, ha) Mi smo na Radhadeshu prva generaciju studenata koja će završiti. Ako bude sreće, postat ćemo vaisnavski teolozi. Siguran sam da postoji neki plan. Ja iz ove perspektive ne vidim baš točno što će se sa mnom dogoditi, jer imam nekoliko opcija u životu, ali spreman sam i želim se angažirati na prikladan način, u skladu sa svojim kapacitetima služiti naš pokret. Otvorit će se neki aranžman i ja ću to prihvatiti i dat se u to.

Kako te je Radhadesh promijenio? U hramu si se naučio toleranciji, a ovdje?

Na Radhadeshu sam skoro dvije godine. Sretan sam što sam tamo jer je to cutting edge (avangarda) ISKCON-a Europe, ISKCON-a svijeta. Sretan sam što sam dio tog projekta. Kad sam došao uspostavio sam jako dobre odnose s Visnu Murti prabhuom i imao sam prilike pod njegovim vodstvom služiti par mjeseci u BLS-u. Tu sam vidio kako je bitno da bhakte jedni drugima budu prijatelji u pravom smislu riječi, da daju podršku kad ti treba. U to vrijeme kad sam se pojavio na Radhadeshu i nisam znao maltene nikoga, on je bio osoba koja mi je pružila utočište. Visnu murti je veliki mecena Bhaktivedanta Collegea i kod njega sam se jako zadužio. Naučio sam to da je jako bitno da nađemo načina kako služiti bhakte i biti im potpora. Na bilo koji način, ali da se uvijek pokuša dati. Na collegeu smo pak naučili jako puno stvari, kroz razne seminare.

 

ODUŠEVLJENI SLUGA GBC-A

 

Ti si jedini bhakta iz ovih krajeva koji je visoko pozicioniran u GBC-u, koji s liderima europskih yatri svako malo sjedi za istim stolom. Kako ti se to dogodilo?

Kao prvo trebaš znati da je pozicija GBC tajnika najniža, ja sam zapravo sluga njihov.

Znači najbolja!

Ha, ha. Najbolja. To se dogodilo sasvim slučajno. Radio sam na Euro GBC web stranicama i onda sam 2004. napravio prezentaciju za sastanak Euro GBC-a u Radhadeshu. U to vrijeme je Lila suka prabhu tražio zamjenu i nakon moje prezentacije bilo je jasno kome će se taj položaj ponuditi. Ha, ha. Ja sam malo razmislio i onda zaključio, "Zašto da ne?" To mi se činilo jako zanimljivim položajem na kojem se može puno naučiti, družeći se sa starijim bhaktama, iskusnim članovima GBC-a. I sretan sam. Nadam se da su i oni sa mnom.

Što te je najviše iznenadilo na tim sastancima?

Nemam baš neko iskustvo sa sastanaka od prije, ali ono što sam ovdje vidio je da se iza svega toga krije jako velika doza profesionalnosti. U Euro GBC-u i njihovom izvršnom tijelu sudjeluju bhakte koji doista daju sve od sebe na rješavanju problema i rade na budućnosti, pripremajući put za sutra. Jako sam zahvalan što imam mogućnosti uvida u te stvari.

A što te je najviše oduševilo na tim sastancima?

Da se stvari događaju. Nedavno smo imali sastanak na kojem se radila strategija razvoja francuske yatre s kojim smo svi bili oduševljeni. Bila je prisutna vjera u bolje sutra u Francuskoj i Europi. Oduševio sam se kad sam vidio kako su se svi bhakte grlili jedni s drugima i tako se rastali.

Koja osoba ti je najviše pomogla u duhovnom životu?

Sigurno je bilo puno, puno osoba, teško da bih jednu mogao izdvojiti. Naravno, Srila Prabhupada i Sacinandana Maharaja, moj duhovni učitelj su posebna kategorija. Na početku svjesnosti Krišne nam je dolazio Vid iz Varaždina da nam redovito kuha. On je naš prvi guru. Tamo su nam propovijedali Bhrgu i Janana, a Predrag varaždinski me je prvi nagovorio da mantram na japi, što mi je bilo poprilično gorko jer ne volim primati instrukcije.

Dina Dayal i Sacinandana swami

Kada si prvi put odjenuo dhoti?

Negdje 1999. kad su Dadhibhaksa i ekipa došli u čakovečki hram.

Zašto?

Radio sam neku službu koja je zahtijevala dhoti. U to sam vrijeme još imao dugu kosu. Dolazim iz rock 'n' roll backgrounda...

Kako se osjećaš u toj odjeći? Sad živiš tako da ti je to službena odora.

Interesantno, sad gledam na to malo drugačije nego prije. Shvatio sam da su puno bolji svileni dhotiji, puno su udobniji, bolje padaju...

Hoćeš li ostati u ovom pokretu do kraja života?

Jako teško pitanje. Definitivno bih htio ostati u ISKCON-u, pokretu u kojem je moj duhovni učitelj i Srila Prabhupada.

A što misliš poduzeti u tom smjeru da ostaneš u ISKCON-u?

Bit ću ono što jesam. Sluga, na neki način. Držat ću se instrukcija mog duhovnog učitelja i trudit ću se da budem što senzitivniji za bhakte koji me okružuju. Moj životni moto je da postanem nimitta matram, instrument u rukama mog duhovnog učitelja i dat ću sve od sebe da to ostvarim.

Nešto za kraj?

Volim Radhanatha Maharajevu izjavu kada je rekao da se trudi djelovati prema bhaktama koji ga okružuju na takav način da ostanu u Srila Prabhupadinom Društvu cijeli svoj zivot. Bilo bi lijepo imati takvu svjesnost i to želim svima u Hrvatskoj.

 

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod