Krsna katha online izdanje

 

 

BHAKTI NIJE PUT SRCA

 

 

Kripamoya prabhu

Kripamoya das

Manor 9.3.2017.

(Krsna-katha 3/2017)

Prabhupadovi učenici ili takozvani stariji bhakte mogu ponekad razviti sljedeću ideju, „Proveo sam cijeli život u svjesnosti Krišne, nije li sad vrijeme da mi se razotkriješ, Krišna? Daj, nije mi baš puno vremena ostalo. Uskoro ću umrijeti. Ne misliš li da bi mi prije nego li umrem, trebao dati sve te osjećaje – yugayitam nimešena...?“ To je raspoloženje poslovnog čovjeka.

Na sredini Šikšaštake Gospodin Caitanya se pita, „Kad će se to dogoditi, da mi glas zastane u grlu, da dršćem i plačem, sjećajući Te se?“ A već u sljedećoj strofi kaže, „Jedan mi je tren dug kao 12 godina dok sam razdvojen od Tebe, suze mi teku iz očiju kao bujice kiše, a cijeli je svijet pust bez Tebe.“ U zadnjoj strofi objašnjava da ne zna nikoga drugog osim Krišne i da će On ostati njegov obožavani Gospodin, bez obzira što učinio. Valja primijetiti da Šikšaštaka nije samo raspoloženje Gospodina Caitanye u konkrentnom trenutku kad je pjesma nastala, već predstavlja razvoj svijesti bhakte u skladu s njegovim napretkom.

U ovoj vrsti bhakti od Krišne ništa ne očekujemo, nikakvu nagradu. Drugi vaišnave, čak i u školi Madhve, primjerice, očekuju mokšu (oslobođenje) kao posljedicu prakticiranja bhakti.

Krisnadas Kaviraja gosvami se u Caitanya caritamrti dobro potrudio objasniti da Gospodin Caitanya nije obična osoba. A nisu to ni Njegovi pratioci. ... Čak i danas možete od ljudi čuti da put bhakti nazivaju putem srca, da se tu radi o korištenju emocija u predanom služenju. Da budemo na čistom: emocija je materijalna stvar, stvaraju je gune materijalne prirode. Emocija, osjećaj, nije spiritualna, već mentalna, doživljava se u umu. Duša se s njom poistovjećuje, jer se poistovjećuje s umom, dijelom svog suptilnog omotača. Ti se osjećaji mogu upotrijebiti u služenju Krišne, to je točno, ali to nisu osjećaji koji su opisani u Šikšaštaki, to nisu osjećaji koje pokazuje Sri Caitanya Mahaprabhu.

Kripamoya

Prakašananada Sarasvati je Mahaprabhuu rekao, „Ti si sannyasi, ne razumijem zašto plešeš i pjevaš na ulici kao da si običan čovjek“ i Caitanya Mahaprabhu mu je to objasnio u jednom od najvažnijih dijaloga u Caitanya caritamrti, uz malu pomoć Svog osobnog sjaja, koji je na njih stvarno ostavio utisak. ... Ljudi pokušavaju ustvrditi da je put bhakti niži od puta jnane, razmišljaljući da se kod jnane radi o inteligenciji, a kod bhakti o osjećajima. Osjećaji  su, naravno, niži od inteligencije jer ako im se prepustiš, izgubiš inteligenciju, padneš pod njihovu kotrolu. Zato ih treba držati na uzdi. No, ako želiš, te osjećaje isto možeš ponuditi Krišni. No to nije bhakti. Bhakti je kad uzmeš svoje osjećaje, rad svojih ruku, rad svojih nogu, svoj glas, um, inteligenciju, novac, kuću – sve – i to ponudiš Krišni. Nikada nemojte dozvoliti da vas ljudi uvjere kako je bhakti yoga osjećaja, emocija. Jer, to podrazumijeva da je bhakti nešto niže, čega se držiš dok se ne uzdigneš do više razine, a onda to ostaviš zbog nečeg uzvišenijeg.

SKROZ DRUGAČIJE

Kad Caitanya Mahaprabhu govori o bujicama kiše, ne govori o onome što se nama ponekad može dogoditi. O grču u grlu i suzici u oku za vrijeme nekog kirtana ili tako nečeg, koju skrivamo od drugih, pokušavajući ih uvjeriti da nam je nešto upalo u oko. On ne govori o tome, On govori o nekontroliranoj poplavi suza. Ne o povremeno naježenoj koži, već o naježenoj koži tijekom osam sati bez prekida. Govori o gorućem intenzitetu osjećaja zbog kojih ti i treptaj oka koji te dijeli od Krišne izgleda dug poput yuge (4 320 000 godina). Tako razmišljaju gopije i optužuju Brahmu zbog takve konstrukcije oka.

Ti se osjećaji pojavljuju kao zreli plod s drveta bhakti. Naše raspoloženje treba uvijek biti ono iz šeste (Kada će mi glas zastati u grlu...), a ne sedme strofe Šikšaštake (Suze mi teku...). I onda ćemo brzo napredovati. Sahajiye se usredotočuju na sedmu strofu (Iz očiju mi liju bujice kiše...). Gaura kišor das babaji je rekao, „Žena je u rodilištu i uzidše, 'sad će, sad će, evo ga', ali nije trudna.“ To je sahajiya. Vole meditirati na sedmu strofu. Neki ljudi mogu jako lako plakati, glumci i glumice, na primjer. Čak je i u jednom filmu to prikazano, u filmu poznatog benglaskog producenta, Satrajit roya. U njemu je uprizorio poznati događaj kad je Bhaktivinoda Thakur bolestan i ne može prisustvovati predstavi na koju su ga pozvali (on je poznavao sve važne pisce u Calcutti) pa je umjesto njega otišao Rama Krishna, kao glavni gost. Tamo prisustvuje predstavi o Panca Tattvi u kojoj sudjeluje i jedna iznimno lijepa glumica u ulozi Gospodina Caitanye, kojoj potom prilazi uz opasku da ga je predstava dirnula do suza. Bhaktisiddhanta, međutim, uopće nije impresioniran i čitav utisak smješta u područje uma.

kripamoya

Slično se i meni dogodilo. Prišao mi je jedan bhakta koji je prolazio kroz teško razdoblje u duhovnom životu, ništa mu nije imalo soka, išao je na suho. Donio mi je video na kojem je bila skupina kirtanija, Bengalaca, snimljena u Uttar Pradeshu. Čim bi započeli pjevati i svirati, suze su im počele teći iz očiju, valjali su se po tlu, gledali su jedni druge s osjećajima, grlili se... Taj bhakta koji mi je donio video, isto je plakao dok smo to gledali, zajedno s njima. Znate kako je zijevanje zarazno, kad netko počne zijevati, a vi to vidite, onda se i vama počne zijevati. Slično je i s plakanjem. Kad netko plače do vas, lako će i vama suze navrijeti na oči. Ovaj je bhakta to gledao, na filmu su plakali, i on je plakao i u jednom se trenutku okrenuo prema meni s riječima, „Kripamoya, ovo je pravi kirtan!“ Ja sam ga pogledao i odgovorio mu, „Ne, ni govora. To su sahajiye.“ „Što misliš s tim, kakvi sahajiye?“ pobunio se. „Pravi sahajiye, obični sahajiye,“ ponovio sam mu. Gledali smo dalje i uskoro je kirtan završio, a oni su se svi latili svojih cigareta. Bhakta je zamucao, iznenađen, „Kripamoya, nisam imao pojma da su to sahajiye!“ A ja sam mu rekao, „Očito nisi čitao Prabhupadine knjige u kojima opisuje te skupine dobrih glumaca, vrlo emocionalnih ljudi, koji izvode vrlo privlačne kirtane. Zašto ih ljudi vole? Zato jer, kad dođu u tvoje selo, mogu te navesti da i ti nešto osjetiš. Plačeš dok ih gledaš kako izvode svoju predstavu, misleći, „Krišna mi upravo daje nešto tako dragocjeno.“ Ali, Krišna ti ne daje ništa posebno, to je samo doživljaj uma. Mi ne govorimo o takvim stvarima.

ŽUDJETI ZA PRAVIM OSJEĆAJIMA

Možemo žudjeti za pravim osjećajima, ali ne možemo kriviti Krišnu kad se ne pojavljuju. Ne možemo ih svojevoljno izazvati, prisiliti da se pojave, a ne valja niti oponašati njihove simptome. Ne smijemo niti misliti da smo jako blizu Krišne zato jer smo jednom zaplakali. Ne želim pri tom reći da plakanje nije u redu. Sjećam se davno kad sam došao ovamo - 24.8.1974. - bilo je tu oko 20 ljudi, pjevali su molitve Govindam, kao što to još i danas radimo, a ja sam uočio četvero odraslih ljudi sa suzama u očima. Bili su to bhakte sankirtana koji su se vratili u hram nakon tjedna izbivanja. Pomislio sam, „O, ovo je nešto pravo.“ Na početku je to i meni pomoglo. Ali ne smijemo pogrešno zaključiti da smo jako blizu Krišni zato jer smo jednom zaplakali. Uvijek trebamo održati to raspoloženje odvojenosti od Njega. Inače možemo pomisliti da nam ne trebaju sva ta „niža“ pravila i propisi jer već imamo iskustvo više dimenzije duhovnog života.

kripamoya

U osmoj strofi Gospodin Caitanya kaže, „Čak i ako me, moj Gospodine, (doslovce prevedeno) nokautiraš, ili u manje doslovnom prijevodu, ostaviš slomljena srca, nije mi važno. Jer, Ti si moj gospodar i možeš sa mnom napraviti što god želiš.“ Prabhupadovi učenici ili takozvani stariji bhakte mogu ponekad razviti sljedeću ideju, „Proveo sam cijeli život u svjesnosti Krišne, nije li sad vrijeme da mi se razotkriješ, Krišna? Daj, nije mi baš puno vremena ostalo. Uskoro ću umrijeti. Ne misliš li da bi mi prije nego li umrem, trebao dati sve te osjećaje – yugayitam nimešena...?“ To je raspoloženje poslovnog čovjeka.

PRAVDA I MILOST

Postoje dvije stvari: pravda i milost. Po pravdi, Gospodin ti daje rezultate tvoje bhakti, svih tvojih napora. Jer ulaže se popriličan napor. Nije da se hvalim, ali ja 43 godine nudim svoju hranu Krišni. Zvonim zvoncem i nudim Mu svu hranu koju jedem 43 godine. Niti jednom, niti jednom nije došao Osobno da je pojede, tako da Ga mogu vidjeti. Ne bi li bilo lijepo da je to učinio barem jednom?

Rupa Gosvami mi kaže da, kad izgovaram sveto ime, Krišna pleše na mom jeziku. Ne bi li bilo lijepo da se barem jednom pokazao, da Ga vidim? U CC čitam o svim tim velikim bhaktama koji imaju velika otkrivenja. Sarvabhauma Battacarya sedam dana razgovara s Gospodinom i na kraju mu On pokazuje Svoj  prekrasan izvorni lik. Ja već dugo dijelim knjige. Ne mislite li da bih trebao na ulici vidjeti Krišnin lik, barem ponekad? Sad na primjer? Ha, ha... Ali ne možemo tako s Krišnom. To bi bilo u području pravde.

Milost znači da svakog trena, Krišna može ispružiti ruku i uzdići te do najvišeg stupnja svjesnosti Krišne. Ili... Ili ne. Posve je slobodan to učiniti ili ne učiniti. A ti ne možeš razmišljati, „Krišna, trebao bi to sad napraviti jer mi to baš sad jako treba.“ Ponekad vidimo drugog bhaktu koji je uistinu u Krišninom zagrljaju. Zar ne? Vidjet ćemo kod njega sve simptome i pitati se, što je to on/ona napravila što ja nisam? Ja sam sad iniciran/a, kada će mi se koža početi ježiti? Kad će mi se oči ispuniti suzama? Neki dan me je Kadamba kanan svami inicirao, očekujem da će se ježenje kože pojaviti negdje u četvrtak popodne. (Ha, ha.) Ne ide to tako, prijatelji moji. Krišna može, ali i ne mora. Možda će te ostaviti da čekaš. „Razdvojenost od Krišne kao da traje 12 godina ili više...“ Pa, ja sam već 43 godine odvojen od Krišne. U zadnjoj strofi učimo da upravo kroz taj osjećaj odvojenosti od Krišne, dolazimo najbliže Njemu.

Gopije su na Kurukšetri to intenzivno osjećale. Kad su se ponovo susrele, rekle su Mu, „Nije te bilo 90 godina. 90 godina, Krišna! Nisi došao niti jednom i posjetio nas.“ Krišna je rekao, „Osjećam se loše zbog toga.“ A one su odgovorile, „Ne, ne. Sve je uredu. Drago nam je da te vidimo. Nije to tvoja greška.“ To je pravo rasploženje: „Voljet ću te, bilo da ti mene voliš ili ne.“ Ali se ne može oponašati. Na početku duhovnog života nam je apsolutno neophodna ta snažna želja da svaki tren budemo u Krišninoj blizini, inače se kasnije neće pojaviti pravi osjećaji.

caitanya

IDEM NEGDJE DRUGDJE

Postoji ta sklonost da odemo negdje drugdje. Toliko je ljudi nekud otišlo. Ako pogledate povijest ISKCONa, vidjet ćete da su nam se na tisuće pridružile – zbog Krišne – i da su nas tisuće napustile – zbog Krišne. Jer im Krišna naizgled nije ispunio želju da dožive kako su Mu se približili. Krišna bi trebao biti kriv za to, ali budući je On Krišna, Njega se ne može okriviti pa ćemo okriviti nekog bhaktu do sebe, predsjednika hrama, GBCa, koga god. Sigurno je to greška Bhaktivedanta Manora jer se tu sve vrti oko vjenčanja i novca, a ne oko Krišne. Bhaktivedanta Manor je tu zbog Krišne, ali ako Ga vi ne osjećate, moguće je da je to zbog Krišne, možda se morate malo više potruditi. „Moram izaći iz ISKCONa i naći drugog gurua jer mi  moj guru očito ne pomaže da doživim Krišnino prisustvo.“ Pa, guru svih gurua, Caitanya Mahaprabhu kaže, „Osjećam se da je Krišna tako daleko, da sam odvojen od Njega.“

Prići Krišni znači da se osjećaš sve dalje od Njega. Ako dođete guruu i kažete, „Gurudev, osjećam se tako daleko od Krišne.“ A on vam odgovori, „To je u redu i ja isto tako osjećam.“ Možete pomisliti, „Pa, to mi baš puno ne pomaže. Kako će mi on pomoći napredovati u svjesnosti Krišne?“ Ramacandra Puri je napravio istu grešku. Njegov guru, Madhavendra Puri je napuštao svijet, sa suzama u očima je zazivao, „O gospodaru Mathure, kad ću Te ponovo vidjeti, kada ću ponovo biti u Tvom društvu, kad ću Ti vidjeti lice?“ A Ramacandra Puri predstavlja učenika koji jednostavno nije skužio u čemu je štos pa mu je rekao, „Ti osjećaji nisu dobri za tebe, trebaš to nadići. U trenutku smrti, dragi moj guru, svijest ti treba biti transcendentalna. Ne možeš plakati i jadikovati za Krišnom.“ Zbog toga je Ramacandra Puri izgubio sve transcendetalne odlike. Da bismo mi naučili što ne valja.

Ptičica koja se zove čataka pije samo vodu koja lije direktno iz oblaka. Ponekad čeka na kišu u krošnji drveta, ali dok pije vodu, ubije je munja. Rupa Gosvami kaže da je i posvećenost Krišni takva, kao odluka ptice čatake da unatoč svim peripetijama i opasnostima ne pije vodu iz nijednog drugog izvora. Tako i bhakta razmišlja, „Ne idem nigdje drugdje, Krišna. Želim samo Tebe. Strpljivo ću čekati. Ako dođe, pit ću, ako ne dođe, bit ću žedan. Ali neću se promijeniti, uvijek ću biti Tvoj bhakta.“ Krsnadas Kaviraj Gosvami kaže „Ne boj se, izvana možeš osjećati nepodnošljivu bol zbog odvojenosti, a iznutra ćeš doživljavati najugodniji osjećaj, neusporedivu rasu, ogromno zadovoljstvo.“

Zbog toga Bhaktivinoda Thakur kaže da će svoj bhajan kutir sagraditi u Jagannath Puriju jer je to mjesto na kojem se osjeća velika odvojenost od Krišne, a ako ga ne sagradi tamo, onda će ići na Kurukšetru, jer je to još jedno mjesto s intenzivnim osjećajima odvojenosti od Krišne. U Vrindavan neću ići, kaže, jer se tamo susreće Krišna. Taj duh razdvojenosti od Krišne se intenzivno osjeća na Kurukšetri, uz napor da Ga se vrati natrag i to je duh Gaudiya vaišnava, i posljednje strofe Šikšaštake.

Današnja poruka je: nemojte nikada odustati!

kripamoya