Djetinjasto pismo

Detalji

Ažurirano Nedjelja, 21 Kolovoz 2016 12:25

- Objavio/la kripalu

- Pregleda: 722

Iz «Života sa savršenim gospodarom», Nj.s.  Satsvarupe Dase Goswamija (Krsna-katha 10/2006)

Za vrijeme svog boravka u Los Angelesu, primio sam najstrože prijekore ikad od Njegove Božanske Milosti. Jednog je popodneva pozvonio svojim zvoncem, i ja sam ušao dok je on sjedio i razgovarao sa Srutakirtijem. Odao sam poštovanje, dotičući glavom pod, pa sjeo na tlo sučelice njemu. Njegova soba, svijetloplavih zidova, zagasitih narančastih zastora i niskoga stola, bila je ugodne atmosfere. I uvijek je bilo uzbudljivo i puno strahopoštovanja biti s Prabhupadom.

Ustvari, Prabhupada me pitao o pismu kojeg je izdiktirao za Guru dasa, a koje sam ja potom otipkao i poslao u New Delhi. Želio je znati jesam li se sjetio napraviti kopiju njegovog prethodnog pisma, a koje Guru dasa nikada nije primio. Na trenutak sam promislio, pa mu rekao istinu. «Ne, nisam.» Začudio sam se što se Prabhupada sjetio ovako neobičnog detalja. Činilo se nevjerojatnim da je odjednom to spomenuo. I time što se sjetio, mene je uhvatio u grešci. Prabhupada je izgledao ozbiljno zabrinut. «U tom sam pismu napisao,» rekao je, «da je primjerak prethodnog pisma priložen. Zašto si dopustio da se pošalje pismo u kojem stoji da je primjerak priložen kad ustvari nije?» Klimnuo sam, dajući na znanje da se slažem da je to bilo pogrešno.

«To je djetinjasto,» rekao je Prabhupada, «to nema nikakvog smisla.»

«Nisam mogao naći kopiju u spisima,» rekao sam braneći se. To je bila činjenica; nije se nalazila u dokumentima koje je sačuvao prethodni pomoćnik ili je ja barem nisam mogao pronaći. Pogledao sam Srutakirtija, a onda opet Srila Prabhupadu. Koliko će daleko ovo ići? Postao sam uplašeniji. Mogao sam osjetiti kako nije niti približno gotovo.

«Ovo će se odraziti na mene,» bio je uporan Srila Prabhupada, «da sam poslao tako djetinjasto pismo u kojem kažem da je nešto priloženo, a ništa nije priloženo.» Srila Prabhupada je zahtijevao od mene još nešto. Bio sam svjestan toga da me on podučava na višoj razini, temeljnim lekcijama, ali cijela je ta stvar postajala sve nepodnošljivija. Bilo je teško gledati ga nezadovoljnog sa mnom, njega, za koga sam živio da bih ga zadovoljio i obožavao. I bilo je teško priznati da sam pogriješio.

«Zaboravio sam,» mrmljao sam. Ali Prabhupada nije bio zadovoljan. Činilo se da čak nije niti mogao vjerovati da sam bio tako nemaran.

«Zašto si to napravio?» oštro je zapitao. «Kako si mogao poslati takvo pismo?»

Na ove su mi se riječi oči napunile suzama, a želudac mi se stisnuo. Zbog jedne jedine greške, objelodanjivao je moj neprimjereni predani stav i moj nedostatak predanosti. Poput iznenadne kiše, suze su mi se počele slijevati niz obraze. Izvadio sam maramicu i stao ispuhivati nos. Brisao sam suze, ali one su samo nadolazile. Srila Prabhupada, kojeg cijela ta mokra, osjećajna epizoda uopće nije ganula, ostao je transcendentalno ljut, držeći se svojega.

U redu, mislio sam, dat ću mu iskreno objašnjenje. Priznat ću.

«Nisam priložio pismo,» rekao sam jadnim glasom, «jer nisam ozbiljno shvatio dužnost koju si mi dao. To mora da je razlog. Ja jednostavno ove obaveze ne shvaćam ozbiljno. Niti naš odnos ne shvaćam ozbiljno, i zato sam napravio tu pogrešku.»

Moja ispovijed nije ga umirila. Međutim, sada me je gledao drugačije. Oči su mu bile pune osjećaja i razočaranja. Ovo me je gurnulo u još rastresenije stanje. Više nisam jednostavno sjedio u sobi svijetloplavih zidova i službeno razgovarao sa svojim službenim duhovnim učiteljem – ja sam se očajnički borio da preživim u duhovnom životu. Njegovo iskreno razočaranje u mene bila je posljednja stvar koju sam želio. Zašto sam rekao da njegove upute ne shvaćam ozbiljno? Zapitao sam se. Srila Prabhupada meni je sve! Kada mi je sinulo da me Srila Prabhupada neće pustiti samo zato što sam plakao i priznao svoju grešku, borio sam se svim silama da uspijem smisliti što mi je činiti. Ono što sam trebao bio je plan koji bi ispravio grešku.

«Ono što ću morati napraviti,» rekao sam, «jest poslati Guru dasu drugo pismo koje ću sam napisati.» Sada sam mogao osjetiti kako moj mozak radi onako kako je Prabhupada priželjkivao. «Ispričati ću se što sam izostavio ono što si htio da mu pošaljem.»

«Napravi tako,» rekao je Prabhupada i odmah me otpravio.