Krsna katha online izdanje

 

 

Nj. m. Pankajanghri Prabhu: KAKO SAM POSTAO BHAKTA

Pankajanghri prabhu 

(Krsna-katha 2/2006) Kada sam po prvi put doista vidio bhakte, bilo je to u noćnom klubu.

 

Šezdesete godine bile su jako popularno vrijeme u povijesti zapada. Svijet se tek oporavio od Drugog svjetskog rata, i vrijeme je bilo jako povoljno za život, posebice u Engleskoj. Tamo nije bilo nezaposlenosti. No, ljudi i dalje nisu bili zadovoljni, odbacivali su ono što je bilo uspostavljeno i tragali su za novim mogućnostima. Željeli su nešto drugo osim materijalnog uživanja i nisu htjeli raditi ono što su radili njihovi roditelji.

Istočnjačka mistika postala je popularna. Došla je Hare Krišna mantra i došli su bhakte. Ponekad sam vidio nekoga od njih, ali nikad nisam imao dodira s njima. Kada sam ih po prvi put doista vidio, bilo je to u noćnom klubu. U to vrijeme njihova ploča bila je broj jedan. Tamo su održavali programe. Bila je to noćna izvedba i počela je u 23 sata. Između svih ljudi koji su bili prisutni, jedino su bhakte izgledali sretno, svi ostali bili su napiti. Podijelili su prasadam, koji je bio jako dobar, te su zamolili za pitanja. Pod dojmom tog programa, zajedno sam sa svojim bratom blizancem pokušao otići u Indiju.

Najprije smo krenuli na Svjetsko okupljanje ljubavi u sjevernoj Africi. Bilo je to 1968. godine. Moj je brat blizanac krenuo tamo preko Grčke, a ja sam se uputio brodom. No on je iz Grčke ustvari otišao u Indiju, tako da se tamo nije pojavio. Ostao je u Indiji nekoliko mjeseci. Kad se vratio, bio je potpuno drugačija osoba. Promijenio se jako i doživio puno spoznaja. Rekao mi je, ”Ti isto moraš otići u Indiju.” Bila je to čarobna riječ, svatko tko je otišao tamo bio je poseban u to vrijeme. Postali smo vegetarijanci jer to je bila moda. I tako smo radili neko vrijeme, sakupili novce i uputili se prema Indiji. Putovali smo Europom, Turskom, Iranom, Afganistanom, i Pakistanom. Nismo išli toliko brzo. Trebalo nam je tri mjeseca da stignemo. Jednostavno smo uživali, trošeći putem novce.

MISLIO SAM DA SAM BOG

Neko smo vrijeme, cijelu godinu, putovali različitim krajevima Indije. Mislio sam da sam Bog. Imao sam sa sobom dvije Bhagavad-gite, i u svakoj je Bhagavad-giti isti stih imao drugačije značenje. U jednom trenutku ja i moj brat nismo putovali zajedno. On je otišao u Hrisikesh i donio je maleno božanstvo Krišne od gipsa. Jako ga je privlačio Krišnin obnlik. Nakon godinu dana bili smo nazad na putu za zapad, ali on je sišao s vlaka u Jagannath Puriju. Ja nisam htio ići u Jagannath Puri. Rekao sam mu da ću ga čekati u Benaresu. Tako je moj brat ostao tamo u kući jednog prijatelja kojeg je upoznao na putu, i koji je tamo učio svirati sitar. U Jagannath Puriju upoznao je bhakte iz ISKCON-a. Pitao ih je čime se bave i da li imaju neke knjige. No, rekli su da tu nemaju ašram, već u Calcutti. Tako je on otišao u Calcuttu i nabavio neke knjige, no tamo je ostao 'osvojen'. Počeo je prakticirati svjesnost Krišne. Poslije je morao otići u Benares i naći se sa mnom jer nije mogao nikako drugačije stupiti u kontakt sa mnom. Ja sam ga čekao. Kada sam se vratio kući, u sobu u kojoj sam bio odsjeo, vidio sam kako netko tamo sjedi, ali nisam vidio tko, jer mi je bio okrenut leđima. No vidio sam da je to netko smiren, obrijan i obučen u boju šafrana. Pomislio sam, wow! Nevjerojatno! Što jedan sadhu radi u mojoj sobi? Tada se okrenuo. Wow! Pa to je moj brat!

Nakon nekoliko dana rekao je da se vraća u ISKCON u Calcutti, a poslije  se preselio u Mayapur, kad su bhakte prvi put tamo dobili zemlju. Bio je kraj godine. I počinjala je zima. Planirao sam ovdje ostati samo do ljeta, a poslije sam otišao u Gou.  U ožujku sam otišao u Mayapur, zapadni Bengal, kako bih vidio svojeg brata Jananivasa. Nažalost, upravo mi je bio promakao Srila Prabhupada, bilo je to upravo nakon Gaura Purnime. Bila je to loša sreća. U Mayapuru su mi bhakte propovijedali, dali su mi malu – nisam ništa shvaćao. Bio sam iniciran u nekoliko mayavadi ašrama. To je bio običaj. Raspravljao sam s tim bhaktama, no nisam ih mogao poraziti. Došao sam do svojeg brata Jananivasa i rekao mu za jednog od njih koji je bio tako nepopustljiv i čvrst da ga nisam mogao pobijediti, imao je odgovor na sve. Moj brat je odgovorio, ”Zašto ne naučiš ovu filozofiju, tada bi ga uspio poraziti?” (smijeh). Tako me je Krišna nadmudrio. Brat mi je dao dvije knjige. Jedna je bila 'Gospodin u srcu', bila su to neka poglavlja iz Srimad Bhagavatama, a druga je bila 'Čisto predano služenje'. Ustvari, znao sam da sam 'gotov' i ako pročitam te knjige, postati ću jedan od njih. Nekako sam to instinktivno znao. Kada pročitam te knjige, poslije njih neću više čitati nikakve druge. Zato sam ih odložio na dno kovčega, ispod svih ostalih knjiga koje sam imao. Isprva nisam puno razumio, ali imao sam svoja zrnca i običavao sam mantrati.

PREVIŠE SAM SE PROMIJENIO  

Tada sam se vratio natrag u London. I shvatio sam da sam se jako promijenio u zadnje dvije godine. Nisam to ranije primijetio, ali jako sam se promijenio i nisam se želio vratiti u ono isto okružje. Raditi iste stvari, odlaziti u isti pub, na ista mjesta. Nisam to želio raditi. Čim sam sletio, znao sam da neću ostati, te sam se zakleo da ću se u roku od osamnaest mjeseci vratiti u Indiju. Rekao sam sam sebi, ”Kakve god planove imao, i što god mislio nakon ovih osamnaest mjeseci, ipak ću se vratiti u Indiju.” Običavao sam posjećivati hram u Londonu vikendom, a nekad sam tamo znao i ostati neko vrijeme. Tamo su sa mnom postupali vrhunski. Iako je hram bio malen i krcat bhaktama, vladala je dobra svjesnost. U međuvremenu sam nastavio s mantranjem – tajno, i to je imalo učinka.

Srila Prabhupada u Londonu

U Londonu sam vidio Srila Prabhupadu, održao je predavanje u dvorani za javnost. Ali tada sam mislio da bhakte doista izgledaju čudno, a moj brat je sad bio jedan od njih, i bio je ozbiljan u tome, a ja sam ga žalio zbog toga. Kako je mogao završiti u takvom nečemu? Bilo mi ga je žao i osjećao sam da ga moram spasiti iz ovog jadnog stanja.

 

KRIŠNA ME USMJERIO

No dogodila se nevjerojatna stvar. Čitao sam Bhagavad-gitu. U to vrijeme bio sam iniciran u vrlo popularnu misiju zvanu 'Božanstveni život', s četrnaestogodišnjim guruom na čelu. Izgledao je kao da ima četrdeset, ali govorili su da ima četrnaest godina. U njegovom ašramu, na vratima njegove sobe, pisalo je Vrhovni upravitelj. I mislio je da mu je Šiva otac, a Brahma brat. Zadao je postupak meditacije na unutrašnje svjetlo. Ja sam onda bio u tom svjetlu. Ali tada sam čitao Bhagavad-gitu i primjetio sam nekakvu bijelu svjetlost kako izlazi iz Prabhupadinih očiju. On to ima, on to ima, to što ja želim, on to ima. To je bilo jako privlačno. Poslije sam čuo od mnogih bhakta kako su sve za čim su tragali pronašli u Prabhupadi. Ne mislim da je on to svjesno radio, ali ne mislim niti da je to bila iluzija. Mislim da se sam Krišna pobrinuo da vidimo nešto. Doveo je ispred nas čistog bhaktu, i zašto da gubimo vrijeme na ništa, bolje se bilo predati njemu.

 

Ustvari, nikad nisam htio izgubiti svoju neovisnost i pridružiti se i postati član Hare Krišna. Bio sam jako vezan za svoju slobodu. No nakon mantranja, druženja s bhaktama i uzimanja prasadama, postupno sam izgubio ukus za sve drugo, dok se iznenada jednog dana, dok sam sjedio u sobi sa svojim prijateljima i dok smo se gledali, nisam osjetio drugačije, kao da ne pripadam tu. Oni su pušili i radili stvari za koje ja nisam osjećao zanimanje. Stekao sam viši ukus.

Ipak se još nisam priključio. No tada sam sanjao jako živ san. Bio sam sa svojim bratom Jananivasom i putovali smo s jednim starim Indijcem, koji je bio Srila Prabhupada, i došli smo do jednog brzaca, širokog petnaestak stopa. Stari je čovjek rekao, ”Prenijet ću tvojeg brata preko, a onda ću se vratiti po tebe.” I tako je Jananivasu prenio na svojim leđima i čekao me na drugoj strani. Rekao je, ”Hajde, idemo, prenijet ću te preko!” Ali ja sam uzvratio, ”U redu je, mogu prijeći sam, ti ostani na mjestu, star si čovjek i ne muči se”. Mislio sam da ću samo zaroniti i dohvatiti drugu stranu. Tako sam skočio u vodu i otplivao do polovine, ali nisam mogao dostići ono mjesto. Stvarno sam pokušavao, ali nisam se mogao pomaknuti. Počeo sam paničariti i okrenuo sam se želeći otplivati natrag. Ali nisam mogao natrag, zapeo sam na polovini i brzac me odnio. Tada sam se probudio. U tom sam trenutku znao što mi je činiti. Shvatio sam da sam vani u ništavilu i ubrzo potom i ja sam se također priključio ISKCON-u.

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod