Krsna katha online izdanje

 

 

ČUDO NEVIĐENO

 

Devamrita svami

(Krsna-katha 2/2013) Devamrita svami: Želio sam još knjiga. No, nisam se htio družiti s onim neobičnim ljudima. Mislio sam: „Ipak sam ja uglađeni njujorčanin, živim na Manhattanu. Ne družim se s ljudima koji nose te ružičaste plahte, neobične repiće i bijele oznake na čelu.“ A knjige su mi se činile najboljim što mi se moglo dogoditi.

 

Moj prvi susret s bhaktama u ovome životu dogodio se netom prije nego sam krenuo na fakultet. Bilo je to na glavnoj ulici u središtu Detroita. Izlazio sam iz zgrade i nešto mi je odjednom privuklo pozornost. Ugledao sam bhaktu u odjeći boje šafrana i bosih nogu. Odmah sam skrenuo pogled. Nikada to neću zaboraviti.

Na drugoj godini fakulteta hodao sam njujorškim East Villageom u blizini 2. avenije. Prema meni je dolazila skupina bhakta u harinamu. Nosili su Božanstva na nosiljci i pjevali sveta imena. Jedan mi je bhakta gurnuo paketić mirisnih štapića i časopis u ruku i rekao: „Daj mi četvrt dolara!“ I ja sam dao. Uzeo sam časopis i malo ga prolistao. Pročitao sam naslov, Back to Godhead. Nastavio sam čitati: „Čista ljubav prema Bogu.“ To me jako zainteresiralo. Bio je to moj osobni cilj, pronaći najuzvišeniju ljubav. Časopis sam odnio u svoju studentsku spavaonicu i spremio ga na vrlo posebno mjesto. No, kako stvari u Kali yugi funkcioniraju, nakon nekog je vremena nestao.

 

POTRAGA ZA ISTINSKIM ZNANJEM

 

Na posljednjoj godini fakulteta posve sam izgubio vjeru u zapadnjačko znanje. Tijekom studiranja dopustili su mi da proučavam različita područja, nisam morao odabrati samo jedan smjer. Profesori su mi rekli: „Da smo barem mi pristupili studiranju na način na koji ti to činiš, da poharamo fakultet i uzmemo ono najbolje što se ondje nudi.“ Bio sam očajan. Sve sam iskušao, kliničku znanost, antropologiju, različite društvene znanosti, filozofiju… Pokušavao sam pronaći istinsko znanje.

Stoga sam odlučio pohađati kolegij hinduizma, koji je predavao svjetski poznat profesor. Imao sam namjeru doznati nešto više o istočnjačkoj filozofiji, o karmi i sličnim stvarima. Glazbenici koje sam cijenio govorili su o karmi, o najuzvišenijoj ljubavi, čak su citirali i Bhagavad-gitu. Želio sam to razumjeti. Kako bih pohađao kolegij hinduizma morao sam biti spreman činiti nešto što je za nas studente bila golema žrtva. Kolegij je počinjao u osam sati ujutro! To je podrazumijevalo ustajanje u sedam i trideset. Bilo je to iznimno bolno, ali sam ja bio odlučan studirati hinduizam. Izvukao sam se iz kreveta u sedam i trideset i odjurio na sat kako bih sjeo pred svjetski poznatog profesora. On je počeo objašnjavati o čemu će govoriti tijekom kolegija.

Zatim nam je dao prvi zadatak. „Ovdje je odlomak iz Upanisada, pročitajte ga i napišite sastavak o tome što mislite koje je njegovo značenje.“ Pomislio sam: „Digao sam se u rano jutro samo da bih došao na sat na kojemu mi profesor kaže da špekuliram?! To mogu činiti u svako doba dana ili noći s mojim prijateljima! Zbog toga ne moram pohađati nastavu.“

Nisam se namjeravao vraćati na kolegij. Umjesto toga otišao sam u fakultetsku knjižaru kako bih kupio sve knjige koje su bile na popisu literature za kolegij hinduizma i sam ih proučavao. Kupio sam knjige i odnio ih u svoj stan. Među njima bio je jedan vrlo suhoparan tekst, koji postoji još i danas; Joga, besmrtnost i sloboda. Naslov je zvučao sjajno, ali kada sam otvorio knjigu shvatio sam da nikada do tada nisam pročitao nešto toliko dosadno. Druga knjiga s popisa bila je Bhagavad-gita jednog zapadnjačkog učenjaka. Na brzinu sam je prolistao. Na početku knjige bili su stihovi, a njegovi komentari nalazili su se na kraju knjige. Bacio sam pogled na jedan komentar u kojemu je napisao: „Krišna je koncept namijenjen tome da zadovolji i sentimentaliste i intelektualce.“ Čim sam to pročitao nešto je u meni reklo: „Baci tu knjigu o zid i nemoj je nikada više ni pogledati!“ To sam i učinio. Bio sam pod utjecajem kulture toga vremena. Tada su svi studenti bili radikalisti. Ako nisi bio radikalist, to je značilo da nisi normalan. Pomislio sam: „Vidi ti ovog britanskog kolonizatora i imperijalista! Uzeo je znanje Indijaca i izvrnuo ga! Uzeo je Bhagavad-gitu i piše svoja vlastita mišljenja o njoj.“ Pomislio sam kako moram pronaći izvorni prijevod Bhagavad-gite.

Devamrita svamiBilo je to na drugoj godini fakulteta. Nisam nastavio svoju duhovnu potragu sve dok nisam diplomirao. Tijekom posljednje godine studiranja, umjesto da se posvetim učenju, proučavao sam astrologiju. Pomislio sam kako će to biti sljedeći korak. Jednom sam prilikom čak otišao kod vodećeg zapadnjačkog astrologa u New Yorku kako bi mi napravio horoskop. Zanimalo me: „Gdje je novac? Gdje je slava?“ Pogledao je moju natalnu kartu i rekao: „Posvetit ćeš život proučavanju duše.“ Moja reakcija bila je: „O, ne! Pogledaj ponovno.“ Budući da sam i ja studirao astrologiju, doma sam napravio natalnu kartu, htio sam se uvjeriti da nije došlo do pogreške. „Neće mi se valjda život vrtjeti oko proučavanja duše!“

 

SUSRET S KNJIGAMA SRILA PRABHUPADE

 

Jednom prilikom, mjesec dana nakon što sam diplomirao, išao sam u posjetu djevojci. Bio je to purva asram, život prije uzimanja sannyase. Izlazeći iz podzemne željeznice ugledao sam osobu u narančastom kako ondje stoji. Pomislio sam kako izgleda zanimljivo, a tada sam ja tragao za zanimljivim stvarima. Roditelji su u to vrijeme vršili pritisak na mene. Otac mi je rekao kako je vrijeme da posjetim robnu kuću, kupim prvo odijelo i kravatu i pronađem posao. Nisam to želio prije nego doznam tko sam. Tako sam ugledao tog bhaktu na stanici. Instinktivno sam potrčao prema njemu i upitao ga: „Što imaš kod sebe? Što imaš?“ Rekao je da ima neke knjige. Htio sam ih vidjeti. U međuvremenu je došla moja djevojka. Želio sam knjigu. I imao sam novac. Ali u New Yorku, kada imate djevojku, nastojite da ona plaća sve. Muški izrabljivači! Rekao sam joj: „Kupi mi ovu knjigu. Daj mu nekoliko dolara, želim je pročitati.“ Počela se smijuljiti i rekla je: „Ti uvijek činiš tako uzbudljive stvari. Pravi si pustolov.“ Nije imala pojma kamo će sve to odvesti. Platila je knjigu. Bila su to Transcendentalna učenja Prahlade Maharaje.

Otišli smo do njezine kuće. Dok je ona bila u kuhinji, ja sam sjedio u dnevnome boravku i počeo čitati knjigu. Nakon samo dvije pročitane stranice, srušio sam se na kauču. Pročitao sam Srila Prabhupadino objašnjenje riječi Prahlada Maharaja, kako je ukus ili rasa koju osoba iskusi materijalnim udovoljavanjem osjetilima ista u svim oblicima života. Bili mačka, pas ili ljudsko biće, rasa je ista, okus u kojemu uživate isti je. Kada sam to čuo, samo sam se srušio. Osjećao sam se kao da sam pogođen nuklearnim projektilom ravno u prsa. Moja je djevojka istrčala iz kuhinje vičući: „Što je bilo, dušo? Što se dogodilo?“ Odmah sam se podigao uz riječi: „Ništa, ništa, sve je u redu.“

Tada sam odlučio da ću sljedećeg dana otići u grad i doznati nešto više o knjigama tog Svamija čije ime nisam mogao izgovoriti. To sam i učinio. Otišao sam u knjižaru i kupio skraćenu verziju knjige Bhagavad-gita kakva jest, jedinu koju su imali, i skraćenu verziju Učenja Gospodina Caitanye. Odnio sam ih kući i odmah sam ih pročitao. Želio sam još knjiga. No, nisam se htio družiti s onim neobičnim ljudima. Mislio sam: „Ipak sam ja uglađeni njujorčanin, živim na Manhattanu. Ne družim se s ljudima koji nose te ružičaste plahte, neobične repiće i bijele oznake na čelu.“ A knjige su mi se činile najboljim što mi se moglo dogoditi. Do tada se nisam susreo s takvim znanjem. Potpuno su me osvojile knjige Srila Prabhupade. Svaka stranica, svaki redak bili su prepuni izravnog znanja s kojime se do tada nisam susreo.

Devamrita svami

Dok sam čitao, navijao sam kao što to činite kada bodrite glazbenike na koncertu. Instinktivno sam to činio dok sam čitao knjige Srila Prabhupade: „Pokaži im što znaš, Svami!“ Nisam do tada vidio da netko iznosi znanje toliko autoritativno i uvjerljivo, bez imalo dvojbe. Postao sam ovisan o knjigama Srila Prabhupade. Ali nisam želio imati nikakva posla s bhaktama! Izgledali su čudno, poput hippyja. Mislio sam kako preozbiljno shvaćaju kontrakulturni pokret. Pitao sam se na koji način pridonose rješavanju problema u svijetu. „Čudno se oblače. Po ulicama pjevaju neobične pjesme. Kako će to pomoći svijetu?“ No, knjige sam obožavao! Od tada je moj plan bio; kako nabaviti što veći broj knjiga, a ne družiti se s bhaktama. Jednom sam prilikom cijelu ovu priču ispričao Bhakti Charu Maharaju, koji je rekao: „Sada mi je jasno, ako si ti mogao postati bhakta, svatko to može.“

Pisao sam BBT-ju. Tako sam počeo poštom naručivati knjige. Čitao sam Prabhupadine knjige četiri sata dnevno tijekom šest mjeseci, bez da sam ijednom otišao na bilo kakvo okupljanje u hramu, bhakti-vrksa ili nama-hatta program. Samo sam čitao knjige koje bih naručivao iz Los Angelesa. Iznova i iznova čitao sam Bhagavad-gitu, Nektar predanosti, Krišna, izvor sveg zadovoljstva, Učenja Gospodina Caitanye, Sri Isopanisade. Jednoga sam dana poželio neke nove knjige. Ove koje sam imao već sam bio dva puta pročitao. U to sam vrijeme od BBT-ja dobio obavijest o skorom izlasku prvog pjevanja Srimad Bhagavatama. Brošura ga je opisala kao enciklopediju duhovnoga svijeta. Pomislio sam kako ga moram imati. No, nisam bio spreman čekati da mi knjiga stigne poštom. Odmah sam želio imati enciklopediju duhovnoga svijeta! „Ako mi se svidjela Bhagavad-gita, a ovo je diplomski studij koji uzima sve teme iz Bhagavad-gite i proširuje ih, jedva ga čekam pročitati!“ Bio sam iznimno privučen knjigom Krišna, izvor sveg zadovoljstva. Bodrio sam Krišnu: „Naprijed, Krišna! Naprijed!“  

 

IMAŠ LI SRIMAD BHAGAVATAM?

 

Morao sam donijeti ključnu odluku. Ili ću čekati nekoliko mjeseci da se prvo pjevanje Srimad Bhagavatama pojavi u mome poštanskom sandučiću ili moram izaći na ulicu i pronaći bhakte! Odlučio sam se za ovo drugo. Znao sam da se okupljaju na njujorškoj autobusnoj stanici Port Authority. To je ogromna stanica kroz koju projure tisuće ljudi. Namjeravao sam otići onamo, pronaći bhakte i kupiti Srimad Bhagavatam. Tako sam jednoga dana došao do te autobusne stanice u potrazi za bhaktama. Ugledao sam jednu bhaktinu, kraj koje je jurilo pet tisuća ljudi u svim smjerovima. Pomislio sam kako ću proći pored nje da vidim hoće li me zaustaviti. Prošao sam jednom, prošao sam drugi put, pa treći put i nije me zaustavila. Morao sam joj prići. Već sam smislio sve što ću joj reći. Mislio sam kako će sve proći vrlo brzo i lako. Htio sam postaviti najnormalnije pitanje. Prišao sam joj i moje prve riječi bile su: „Imaš li Srimad Bhagavatam?“ U trenutku je raširila oči, ali, kako je bila iskusan sankirtan bhakta, mirno me upitala: „Odakle ti znaš za tu knjigu?“ Čak da vam i danas netko priđe na ulici i pita vas: „Imaš li Srimad Bhagavatam?“,bili biste zatečeni. Bio bi to sjajan izvještaj bhaktama nakon dijeljenja knjiga: „Zamislite, danas mi je jedna osoba prišla i pitala me imam li Srimad Bhagavatam!“ Ja sam mislio da je to uobičajeno pitanje.

Na njezino sam pitanje odgovorio: „Ne postavljaj mi pitanja. Imaš li knjigu ili ne?“ Inzistirala je da joj kažem otkud znam za Srimad Bhagavatam. Rekao sam: „Nisam došao razgovarati. Imaš li knjigu ili ne?“ Bila je vrlo iskusna, nije željela odustati. „Mislim da znaš nešto više nego što mi želiš reći. Odakle znaš za ove knjige?“ Dosta je govorila i na kraju je rekla: „Mislim da si već pročitao neke od naših knjiga. Jesi li znao da pokušavamo otvoriti centar u New Yorku, gdje ćemo moći održavati mnoge aktivnosti vezane za svjesnost Krišne? Sigurna sam da bi netko poput tebe volio posjećivati takav centar.“ Pokazala mi je letak na kojemu je bila zgrada koju su željeli, ondje bi imali kazalište, restoran, dvoranu za predavanja, knjižnicu, hramsku prostoriju… Rekla je: „Znaš, mislim da ti imaš novac. Vjerojatno bi mogao dati nešto za našu zgradu.“ Odgovorio sam: „Nisam u životu dao ni centa u dobrotvorne svrhe, ne mislim sada početi.“ Nikako nije željela prihvatiti negativan odgovor. „Znam da si pročitao knjige. Sigurno bi volio da postoji centar za Svjesnost Krišne koji je bolji od ovoga koji imamo sada.“ Njezino je nagovaranje trajalo petnaestak minuta. Nije željela čuti 'ne'. Čak sam joj rekao: „Ostavit ću ti novac u oporuci.“ Ni to nije prošlo.

Imao sam asa u rukavu, pravi način kako da se izvučem iz te situacije. Rekao sam: „Čak i da želim dati novac, sve je na drugom kraju grada u stanu moga oca.“ „Dakle, sve je u stanu tvoga oca?! Krenimo!“ Protestirao sam: „Ne možeš to učiniti. Ne možeš sa mnom ići do stana. Ja ne hodam uokolo s djevojkama neobičnog izgleda poput tebe, koje se oblače u plahte.“ U to vrijeme djevojke u ISKCON-u nisu imale šarene sarije, jer nitko nije odlazio u Indiju, već su udane žene nosile žute plahte, a neudane su nosile ružičaste plahte. I sve su nosile sive džempere.

Djevojka nije odustajala. Nisam je mogao uvjeriti, bila je toliko odlučna. Krenuli smo prema stanu. Kada smo stigli do zgrade u kojoj se nalazio stan moga oca, rekao sam joj: „Ti ćeš me pričekati u predvorju.“ Nisam želio da itko u zgradi vidi kako se družim s tako neobičnom osobom. Smatrao sam se vrlo uglađenim i nisam želio da moj ugled u susjedstvu bude uništen. Bojao sam se što će susjedi misliti ako me vide s nekime tko je obučen u plahte. No zapravo, nisam nikoga u susjedstvu poznavao. Tipično za njujorški Manhattan, ondje nitko ne poznaje vlastite susjede. Svejedno sam tako razmišljao. Otišao sam gore, uzeo čekovnu knjižicu i vratio se. Ona je čekala na pločniku ispred zgrade. Dao sam joj ček na tisuću dolara, što je tada, 1972. g., bio jako veliki novac. Sada bi to vjerojatno bilo oko deset tisuća dolara. Pogledala je ček: „Tisuću dolara? Samo toliko? Ne bi li mogao dati dvije tisuće?“ Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima. „To je za Krišnu. Čitao si o Krišni. Daj novac za Krišnu.“ Bio sam bespomoćan. Bila je to prevara Nadduše. Još se i danas sjećam kako sam čuo glas koji mi govori: „Trebaš joj dati što želi, svi te gledaju s okolnih zgrada. Ugled će ti biti uništen. Radije joj daj ono što traži.“ Vratio sam se gore kako bih uzeo još jedan ček. Rasparao sam onaj prethodni i donio joj ček na dvije tisuće dolara. Zahvalila mi je, a ja sam je nestrpljivo upitao: „Dobro, a gdje je moja knjiga?“ Rekla je: „Još nije stigla u New York.“

 

NAPOKON U HRAMU

 

Devamrita svamiDva tjedna kasnije hodao sam prema autobusnoj stanici. Išao sam u New Haven u Connecticutu u posjet djevojci koja je bila na zadnjoj godini fakulteta. Bio sam odlučan kako me nitko neće zaustaviti, nikakvi Hare Krišna ljudi neće iz mene ništa izvući. I, znate kako to biva, mi imamo svoje planove, ali Krišnina je milost jača od svega. Prolazio sam stanicom i odjednom sam začuo: „Hej, to si ti!“ Opet ona! Odmah sam odgovorio: „Ne, to nisam ja!“ „Hajde, dođi ovamo.“ Opet mi se srce nekako smekšalo. Pitao sam: „Dobro, o čemu se ovoga puta radi?“ Rekla je: „Dao si tako lijepu donaciju prije dva tjedna. Stvarno nam taj novac pomaže, bhakte su nadahnuti mogućnošću da imaju svoju zgradu. Želiš li opet dati donaciju?“ Mislio sam da je poludjela. Prepirali smo se pola sata, ali smo opet krenuli prema stanu moga oca na Manhattanu. Opet sam otišao po čekovnu knjižicu i dao joj još jedan ček na dvije tisuće dolara. Uzela mi je čekovnu knjižicu, pogledala izvatke i rekla: „Gotovo si ostao bez novca. Dao si sve za Krišnu. Znaš što? Sada si naš doživotni član i možeš putovati u bilo koji od naših hramova u svijetu, prespavati ondje i besplatno se hraniti.“ Rekao sam: „Dobro, napokon čujem nešto praktično.“ Tada je nastavila: „Ali kako bi ispunio sve uvjete za svoje doživotno članstvo, moraš posjetiti naš centar u Brooklynu.“ „U Brooklynu? Ja sam s Manhattana, da idem u Brooklyn? Mi nikada ne idemo u Brooklyn. To je isto kao da mi kažeš da trebam sada otići u Australiju.“ „Posjeti naš nedjeljni program. Vidi kako to izgleda. Dao si toliko novca. Zašto ne dođeš vidjeti kako se troši tvoj novac?“ Da, to je imalo smisla. Da vidim kako se troši moj novac.

Sljedećeg tjedna, to je bilo u prosincu 1972. g., otišao sam u hram. Podzemnom željeznicom stigao sam u Brooklyn. Hodao sam prema ulici u kojoj se nalazio hram. Mogao sam osjetiti mirisne štapiće tri ulice dalje i čuti zvuk karatala. Bio sam jako nervozan: „Na kojoj se ja to planeti nalazim?!“ Uspeo sam se stubama koje su vodile u hram. Otvorio sam vrata. Ondje je stajao jedan bhakta, moj brat po Bogu Candra Sekhar, i srdačno me dočekao. U to su vrijeme u njujorškom hramu uvijek imali bhaktu koji je na ulazu dočekivao goste, jer je tada dolazilo puno novih ljudi. Čim sam otvorio vrata i ušao, čuo sam veseo glas: „Dobrodošao, brate! Stigao si na pravo mjesto.“ U trenu je raspršio svu moju tjeskobu. „Slobodno uđi, skini cipele i smjesti se u hramsku prostoriju. Slušaj glazbu, zapleši.“ Tako je sve počelo, u prosincu 1972. g.

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod