Krsna katha online izdanje

 

 

PRABHUPADIN ČOVJEK - Sridhara bijaše neustrašiv i izravan

 

Sridhara Swami

Uz treću obljetnicu odlaska Njegove svetosti Sridhar svamija

Krsna-katha 2/2007

 

NJ.s. Radhanath Swami

Danas (14. ožujka 2004.), Sridhara Swami Maharaja napustio je ovaj svijet smrtnika i otišao u svijet vječnih zabava Srila Prabhupade. Ustvari, on je uvijek dio tih vječnih zabava, ali mi možemo znati da ga je Srila Prabhupada pozvao da mu bude družbenikom na nekoj drugoj razini. Sridhara Maharaju smatramo jednim od najvjernijih, najpredanijih Prabhupadinih pratioca. Pridružio se našem Pokretu šezdesetih godina i od tada je bez prestanka bio uronjen u služenje gurua i Krišne.

Na Radha Kundi je Srila Bhaktisiddhanta Saraswati Thakur naložio Prabhupadi da izdaje i dijeli knjige. Prabhupada je tu naredbu prihvatio svim svojim srcem i dušom. Sridhara Maharaja, zbog svoje ljubavi i velike želje da služi i zadovolji svojeg Guru Maharaju, bio je na prvoj putujućoj turneji dijeljenja knjiga u povijesti ISKCON-a.

Srila Prabhupada je u kasnim šezdesetima već utemeljio svjesnost Krišne u mnogim zemljama svijeta, ali je želio podsjetiti narod Indije na bit njihove izgubljene kulture. Sridhara Maharaja, želeći napraviti ono što je Prabhupada najviše želio, dobrovoljno se javio da ode u Indiju. Uz nektar bivanja u blizini Prabhupade, postojala je i jako visoka cijena koju je trebalo platiti – siromaštvo, bolest, otpor. Zajedno s Giriraj Maharajom i drugima, nepokolebljivo je izvodio ogromne strogosti.

Sredinom sedamdesetih Prabhupada mu je dodijelio sannyasu. Tada je bio tek u svojim dvadesetima, no održao je svoje zavjete na predivan način, do samog dana kada je napustio ovaj svijet. Ne samo da je neustrašivo i dinamično propovijedao diljem Indije, već je putovao i cijelim svijetom.

 

PRVI SUSRET

 

Mogu li s vama podijeliti svoj prvi susret sa Sridhara Maharajom? Bio sam brahmachari koji je služio kao pujari u Novom Vrindavanu. Mjesto se nalazilo uz tri, četiri kilometra dugu blatnjavu cestu koja je vodila kroz džunglu. Sedam dana u tjednu oblačio sam Božanstva. Na oltaru su bila klizna drvena vrata bez rezbarija. Bilo je to jako staro drvo. Dok bih ja završio s pozdravljanjem Božanstava, svi bi već završili s predavanjem o Bhagavatamu, Guru pujom, japom, i doručkom, i svi su već odlazili obavljati svoje dužnosti.

Ja nikad ne bih stigao na predavanje. Nije bilo mikrofona. Samo bih slušao kroz vrata. Bilo je jako teško slušati kroz ona vrata, ali sam jednog dana jasno čuo taj snažan, moćan glas. Stvarno je htio podučavati što je to brahmacarya i rikao je kao lav. Zapitao sam se, “Tko je to?” i sjećam se kako sam gledao u Radharani i Vrindavannatha kad su mi ruke počele drhtati dok sam Ih pokušavao odjenuti, slušajući predavanje. Bilo je duhovito i moćno.

Izašao sam mu poslužiti prasadam. Jednostavno je bio tako pun volje za propovijedanjem, tako pun volje dati sve od sebe kako bi nadahnuo bhakte. Bio je to jako dubok doživljaj kojeg neću zaboraviti. Sridhar je kasnije postao upravitelj Juhua, hrama Radha-Rasabihari, jako dinamičan i neustrašiv propovjednik.

Sridhara Swami

MISLIO JE GLOBALNO

 

Sridhara Maharaja je mislio globalno jer ga je tako podučavao Srila Prabhupada. Shvaćao je da postoje mnogi nadareni, povjerljivi propovjednici u našem Pokretu, ali napredak našega društva bio je usporen zbog nedostatka sredstava. U tom duhu sluge slugu svoje braće i sestara po Bogu, uložio je vrijeme i energiju u sakupljanje sredstava.

Njega nije brinuo novac, on je bio sretan propovijedajući zatvorenicima, bio je sretan živeći u močvari Juhua s komarcima, zmijama i štakorima, ali je razumio da bi svi bili opunomoćeniji za propovijedanje kad bi bilo više izvora.

 

SAMO MI DAJ MALO SVOG DRUŠTVA

 

U jednom trenutku me je Sridhara Maharaja uvjerio da moram naučiti hindi kako bih unaprijedio svoje propovijedanje. Nikad nisam učio niti jedan drugi jezik osim engleskog. A kada si star, učenje drugog jezika nije lako. “Ne, ne, dođi. Samo mi daj malo svog društva.”

Odveo me u Himalaje, na mjesto koje se zvalo Musoorie. Tamo smo Sridhara Maharaja, Mahanidhi Maharaja i ja učili hindi. Vježbali bismo jedan s drugim. Jedina razlika bila je u tome da je on sve pamtio, a ja zaboravljao. Proveli smo zajedno mjesec dana živeći u maloj kolibi. Sve što je radio bilo je isključivo s ciljem da zadovolji Srila Prabhupadu i da pomogne vaišnavama u njihovom propovijedanju.

Odmah nakon što sam naučio i zaista pričao malo hindija, morao sam se vratiti natrag u Ameriku kako bih se na pet mjeseci pozabavio ozbiljnim problemima. Rekli su mi da ću zaboraviti ako svaki dan ne govorim hindi odmah nakon što odem i to što su mi rekli bilo je jako točno.

 

ODVEO ME U LONDON

 

Sridhara Maharaja mi je rekao, “Trebao bi doći u London sa mnom.”

Rekao sam, "Nemam što raditi u Londonu. Imam svoju službu u Americi."

On je uzvratio, "Ne, ne, dođi i provedi dva, tri dana sa mnom."

I tako smo otišli zajedno, a on je rekao svim bhaktama da za mene prirede svakojake propovjedne programe. U Londonu sam proveo skoro mjesec dana, pomažući u propovijedanju, a Sridhara Maharaja je bio taj koji me je gurnuo u tu situaciju i povezao me s ondašnjim bhaktama.

Kad se suočio s bolešću, Sridhara Maharaja je ustvari dao prekrasan primjer. Borio se svim mogućim sredstvima da bi održao tijelo i zdravlje, zato što je žudio za tim da bude alat Prabhupadine samilosti koja se očituje u propovijedanju. Istovremeno je bio potpuno ravnodušan prema tome hoće li živjeti ili umrijeti. Nije imao nikakvog straha od smrti, ali htio je služiti dokle god mu Krišna dopusti. Išao je na liječenja, ali gdje god je išao, za sobom bi ostavljao ljude svjesne Krišne.

Panca tattva Mayapur

DA POŽIVIM DO USTOLIČENJA PANCA TATTVE

 

Bio je za Prabhupadinu misiju, tako oduševljeno, s takvim uvjerenjem u zaključak Bhagavad-gite, tako uvjeren u milost Srila Prabhupade da, u bilo kojoj se situaciji našao, uvijek je morao propovijedati. Jednog dana mi je rekao kako mu je ustanovljen rak jetre i dodao, “Molim se Krišni da živim dovoljno dugo da vidim ustoličenje Panca Tattve u Mayapuru,” zato što je znao kakav će to veličanstveni povijesni događaj biti.

Prabhupadin je jedan neispunjeni osobni projekt bio izgradnja hrama u Mayapuru. Prabhupada je objasnio da se tamo trebaju nalaziti Radha-Madhava s osam sakhija. Dao je njihove mjere i rekao kako treba napraviti Nrsimhadevu i Panca Tattvu. Gospodin Caitanya, rekao je Prabhupada, trebao bi biti napravljen od osam metala, visok sedam stopa. Jananivas prabhu, Pankajanghri prabhu, Bhakti Purusottama Maharaja i Jayapataka Maharaja jako su se namučili kako bi napravili ta Božanstva.

Sridhara Maharaja imao je vjere u to da će, kad ova Božanstva budu postavljena, to doista biti početak izgradnje Hrama razumijevanja u Mayapuru i želio je tome prisustvovati. Bila je to borba jer su mu doktori savjetovali da ode u Vancouver, na zapadnoj obali Kanade, gdje bi ga možda mogli izliječiti. Nazvao me za vrijeme yatre u Punama. Bio je zahvalan Krishna Chandri što mu je platio kartu. Ali, rekao je, dvoji se oko odlaska. “Iako odlazim, želim vidjeti ustoličenje Panca Tattve.”

Krišna je ispunio tu želju. Sridhar Maharja je bio počasni vaišnava festivala. Kupao je Božanstva. Ponudio je prvi maha arati Gospodinu Caitanyi u počasnoj ulozi. Bio je tamo za vrijeme prana pratistha festivala.

 

_______________________________________________________________________________

SLUGIN  SLUGA

Sridhara Maharaja stvarno je volio svoju braću i sestre po Bogu. Volio je biti u njihovom društvu. Uvijek je od njih tražio da pričaju o Krišni. Uvijek je tražio da pjevaju kirtane i bhajane. Iskreno je živio kao slugin sluga. Njegov smisao za humor bio je nevjerojatan, iako je mogao umrijeti svakog trenutka. Imao je taj stav služenja. Želio je sve usrećiti.

_______________________________________________________________________________

Sridhara Swami

NEMOJ MI REĆI ZBOGOM

 

Jedna od najtežih stvari na kraju festivala u Mayapuru bila je da se svatko morao vratiti svojim propovijedačkim dužnostima. Nitko nije znao koliko će Sridhar Maharaja dugo poživjeti. Za njegove drage prijatelje bilo je to jako teško. Neki su mi bhakte rekli sa suzama u očima, “Sutra moram otići. Kako mu mogu reći zbogom po posljednji put? Kako mogu reći zbogom?”

Neki su od njih odlučili da neće otići zato što je bilo odviše bolno. Maharaj je to znao, iako mu nitko to nije rekao. Proveo sam sat vremena  s njim. Bio je tako sretan. Rekao je, “Nemoj  mi reći zbogom. Samo reci da ćemo se sresti opet. Ja nigdje ne idem. Uvijek ćemo biti zajedno.”

 

OTJELOVLJENJE STOPOSTOTNE PREDANOSTI ISKCON-u

 

Ustvari, to je bio način na koji se ophodio sa svima nama. Taj posljednji odlazak bio je blaženo, sretno iskustvo. Nije htio da ljudi jadikuju. Sridhara Maharaja doista je bio otjelovljenje stopostotne, isključive predanosti ISKCON-u, za kojeg je Prabhupada govorio da je njegovo tijelo. Maharaja je u potpunosti bio predan služenju ISKCON-a. Koliko je puta za vrijeme naših mnogih privatnih razgovora govorio, bilo da je putovao ili bio dobrog ili lošeg zdravlja, “Ja sam Prabhupadin čovjek. Ja sam čovjek ISKCON-a i ja ću živjeti za ISKCON i umrijeti za ISKCON. Ništa to nikad neće promijeniti.”

Iskreno je dao  život za Prabhupadu, sto posto i nikad u svih 35 godina nije razmatrao nikakve druge mogućnosti. Sa sigurnošću znamo da je Srila Prabhupada pozvao svojeg voljenog, intimnog, dragog pratioca gdje god da sada izvodi svoje lile. U to nema sumnje.

 

NEOBUZDAN, VESEO I IZRAVAN

 

Svaki bhakta ima svoju osobnost, prirodu. A Sridhara Maharaja doista je imao osobnost. Srila Sridhara bio je neobuzdan, veseo i izravan. Srila Sridhara Maharaja naučio nas je svojim životom i odlaskom iz ovog svijeta što u suštini znači biti učenik.

Za našeg posljednjeg susreta, sa suzama u očima, rekao mi je, “Nema nikoga na cijeloj ovoj planeti koga volim više od Giriraj Svamija, jer sam, kad sam prvi put došao u Indiju, vidio njegovu potpunu predanost Prabhupadi. Želio sam biti poput njega. Želio sam učiti od njega kako biti učenik.”

U taj čas zazvonio je telefon i kad je podigao slušalicu, bio je to Giriraj Maharaja koji je zvao iz Californije. Neko su vrijeme pričali, a onda je Sridhara Maharaja dao slušalicu meni. Rekao sam Giriraju što je Sridhara Maharaj rekao. Nastupila je potpuna tišina. Mogao sam čuti kako se glas Giriraj Maharaje guši. Takvu su ljubav razmjenjivala njih dvojica.

Prije nekoliko godina, nepokolebljivi bhakta Srila Prabhupade, Gaur Gowinda Swami Maharaj, otišao je sa ovoga svijeta u Sri Mayapur dhami, na dan pojave Srila Bhaktisiddhanta Saraswatija, usred kirtana. Prije dvije godine, Tamal Krishna Maharaj napustio nas je u  Nadiji, u Phuliya-gramu, na dan odlaska Jagannath das Babajija. Jutros nas je veliki voljeni prijatelj, koji je bio odvažan i neustrašiv, ali mekoga srca, topao, skroman i pun ljubavi, koji se predao, predani mahatma, Njegova Svetost Sridhara Swami Maharaja, napustio u Mayapur dhami, na sveti dan pojave Srivas Pandita, okružen bhaktama koji su pjevali sveta imena.

Dok je gledao u oblik Prabhupade i Radha Shyamsundare, Prabhupada ga je uzeo k sebi. To je dan veselja, život i odlazak pravoga sveca, istinskog vaišnave, ali to je dan i velike tuge. Iako on uživa u višim lilama s Guruom i Gaurangom,  mi moramo trpjeti nedostatak njegovog osobnog društva.

"Nije u pravu onaj tko kaže da vaišnave umiru, jer oni uvijek žive u zvuku. Vaišnave umiru da bi živjeli, a živeći pokušavaju svugdje proširiti sveto ime.”

Ova prekrasna pjesma Thakura Bhaktivinode može se savršeno primijeniti na Sridhara Maharaju. Molimo se da njegova inspiracija, primjer, riječi i milost zauvijek žive u našim srcima i potiču nas da slijedimo njegove stope na putu k savršenstvu.

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod