Krsna katha online izdanje

 

 

Amiši, učenje od 'jednostavnih ljudi'

 

Amiši

 

Krsna-katha 2/2007

Jeste li se kad zapitali što zapravo znači Prabhupadina kovanica "Jednostavno življenje, uzvišeno razmišljanje" i kako je provesti u djelo? 

Ameyatma das je nadahnuće za oživotvorenje te ideje našao u životu Amiša s kojima je nedavno došao u dodir. Njihov nam primjer govori da je takvo što i dan, danas i te kako moguće, iako se većini nas možda čini nekakvom utopijom. Kako "staromodno" živjeti u modernom svijetu možemo naučiti i uz pomoć primjera Amiša.

prvi dio

Najveći dio života proveo sam na Zapadnoj obali, Californiji. Nikada nisam vidio Amiše, niti sam uopće čuo za njih dok sam odrastao. Nekoliko sam godina ranih osamdesetih vršio službu i živio u ISKCON Devasadhan Mandiru u Detroitu. U to vrijeme, prolazeći kroz Ohio na putu za Novi Vrindavan u Zapadnoj Virginiji, slučajno bih ugledao neke Amiše koji su prolazili u svojim kočijama koje su vukli konji. Ništa nisam znao o njima. Činili su se miljama udaljeni od vanjskog modernog svijeta i od svijeta svjesnosti Krišne. Postojala je neka znatiželja, ali bio sam zauzet i nikad o njima nisam puno razmišljao.
No, baš prošli tjedan (u prosincu 2006.) na internetu sam naišao na dobru ponudu za kombi za 15 putnika kakav sam baš trebao. Obavio sam kupnju i mogao sam ga pokupiti. Nalazio se u malom gradiću koji se zvao New Holland, baš izvan Lancastera u Pennsylvaniji. Nisam imao pojma da je to sami centar pensilvanijskih Amiša.

Nismo ništa vidjeli niti primjetili dok nismo stigli u New Holland gdje smo išli vidjeti kombi, parkiran na zemljištu uz cestu. Dok smo gledali kombi, pored nas je prošla kočija. Moja su se djeca iznenadila, jer takvo što ni oni ni ja nismo bili navikli vidjeti. Rekao sam im, "Ej, to je prošla amiška obitelj", još nesvjestan da se nalazimo u samom srcu amiške zemlje. Prošlo je nekoliko minuta i prošla je druga kočija. "Ma, što se ovdje događa?", pitao sam se u sebi. Nekoliko minuta poslije, prošla je i treća kočija. "Što??" Tada mi je sinulo. "Ma da. Ovo mora da je zemlja Amiša." I bila je.

 

U SRCU AMIŠKE ZEMLJE


Na tom smo području bili samo jedan dan i za to smo se vrijeme, zbog lošeg pretraživanja na internetu ili doista zato što je to tako Krišna uredio, našli gdje se vozimo duboko u okolnom ratarskom području da bismo našli ured za dozvole, da bismo dobili privremenu dozvolu za prelazak koja nam je trebala da bismo kombi odvezli kući. Ovo nas je putovanje odvelo duboko u samo srce amiških imanja. I, bilo je to jako poučno.

Prolazili smo uz mala imanja, jedno za drugim. Svježe oprana odjeća njihala se na vjetru na užadi na prednjim trijemovima kuća. Farme mliječnih proizvoda s kravama čija su puna vimena čekala na mužnju. Farma sa štandom na kojem su se prodavale velike glavice kupusa, dolar po glavici (drvena je kutija stajala na jednom kraju stola s novčanicama koje su virile iz nje, u nju staviš dolar za svaku glavicu koju uzmeš). Stavili smo tri dolara i odvezli se s tri velike glavice koje ćemo skuhati i ponuditi Sri Krišni.

Nekoliko je stvari ostavilo dubok dojam na nas. Prva, koju sam odmah primjetio, da su jedna za drugom, na malim urednim farmama, kuće bile jako sređene. Nije bilo niti jedne stare štale ili daščare koju je trebalo obojiti ili popraviti. Sve je izgledalo potpuno savršeno, kao da je bilo svježe obojano. Bilo je očigledno da ovi ljudi nisu živjeli u materijalnom siromaštvu, boreći se da jednostavno održe jadni materijalni standard, već se moglo uočiti da žive čak i jako dobro. O toj ću činjenici kasnije naširoko. Druga je bila ta što smo vidjeli puno mladih obitelji s malom djecom. Ovo bez sumnje nije bila slaba vjerska zajednica puna samo starijih ljudi koji su slabašno pokušavali održati umirući način života. Umjesto toga, vidio sam vrlo čvrsto, živuće društvo koje se činilo sposobno nastaviti sa svojim načinom života.

 

POVRATAK U PROŠLOST


Žene su bile obučene tako jednostavno. Duge suknje, bez šminke. Bila je to odjeća koja im je nadjenula nadimak "Jednostavni ljudi". Više o tome također kasnije.

Vidjeli smo veći broj seljaka koji su orali polja. Bio je rani prosinac. Jedan je čovjek, sam, hodao s košarom i bacao sjeme na dio zemljišta koje je bilo zasigurno 5-10 jutara veliko. Nije bilo traktora na naftu, nije bilo automatskih plugova. Samo jedan čovjek, koji je hodao sa svojom košarom punom sjemenki. Mislio sam, "Koliko će mu dugo trebati? - Jedan cijeli dan možda. Zašto onda ne ići poljem i sijati rukama?" Nekome bi trebale godine da plati dadžbine za traktor da bi napravio istu stvar, a onda i troškovi osiguranja, održavanja, goriva. Vidjeli smo još jednog čovjeka kako zasijava polje. Imao je plug od samo jedne konjske snage. Čudo što se da napraviti sa samo jednom konjskom snagom! Drugi je čovjek imao tri konjske snage. Jedan čovjek, tri konja. Onda smo vidjeli čovjeka sa šest konja. Šest radnih konja s velikim plugom s nekoliko oštrica, dok se čovjek vozio odpozadi. Au, ovi ljudi misle ozbiljno! Činilo mi se da me je netko vratio natrag kroz vrijeme. Ono što sam gledao bilo je iz 1800. ili čak iz 1600.

Amiši

Najgori dio našeg doživljaja bio je smrdljivi konjski izmet. Bilo ga je (smrad i sama smeđa stvar) posvuda. To je osvježavajuća stvar u našoj vedskoj kulturi. Mi za oranje i ostali rad koristimo bika. Izmet bika i krave stvara ugodnu i povoljnu atmosferu. Kada gori kravlja balega to miriši kao mirisni štapić, i kao što je Srila Prabhupada rekao, "Kravlja balega može pročistiti bilo koje nečisto mjesto."
Tik do velike, uredne i svježe obojane kuće jednog čovjeka nalazila se garaža za tri automobila - ups - kočije. Vrata su bila podignuta i vidio sam kočiju, tipa kamioneta, s prikolicom. Bilo je puno kočija i zaprega po cesti i dijelili su cestu s automobilima i kamionima na naftu. Koja upadljiva suprotnost.

 

PRAKTIČNI DAROVI


U obližnjem Wal-Martu, veći broj Amiša bio je u trgovini. Wal-Mart je čak imao i natkrivene štale sa strane parkirališta, kako bi Amiši mogli parkirati svoje kočije i konje. Jedan mi je mještanin rekao da mnogi kupuju darove za Božić. Ali, sve što su kupili bilo je "praktično". Moja je kćer sjela uz jednu gospođu i ova joj je pokazala što je kupila. Torbu punu pletiva. Isplela je džemper kojeg je nosila i rekla je mojoj kćeri da kupuje još vune da bi isplela još džempera koje će moći pokloniti. Kćer je primijetila kako je gospođa jako mirna, sve je radila jako polako. Rekla je mojoj kćeri kako uživa u svojem kućanskom životu. Uživala je biti kod kuće i plesti, šiti i kuhati.

Dojmilo me se to što sam vidio. Amiši žive potpuno otvoreno, slobodno se miješajući s "Englezima" (kako nas nazivaju), a ipak uspijevaju sačuvati svoj stari i neobični način života. Cijele su obitelji bile tamo u supermarketu, mala djeca, teenageri. Tu su u potpunosti izloženi najnovijim video igricama i elektronskim napravama, a ipak čak niti djeca nisu pokazivala nikakvo zanimanje. Bio sam začuđen da mladi ne odlaze u velikom broju, izmamljeni vani primamljivim sjajem modernoga svijeta.

 

PROSJEČNA SEDMEROČLANA OBITELJ


Po povratku kući bacio sam se u mao istraživanje na internetu gdje sam doznao još podataka koji su me se jako dojmili. Od 1960. broj Amiša se utrostručio. To nikako nije način života koji izumire, jer im zajednice rastu pa traže nove lokacije i države u kojima mogu dobiti više zemlje za obrađivanje. Ima ih sve više, iako ih većina ne pokušava pronaći nove članove tako što će ih preobratiti (otkrio sam da se se može postati Amišom ako netko to želi). Zajednice bujaju uglavnom iznutra. Prosječna amiška obitelj broji sedam članova.

Zanimljivo je da Amiši svoju djecu ne smatraju Amišima sve dok ne odrastu, dok nemaju barem 16 godina i svojevoljno prihvate krštenje te daju zavjete da će živjeti u skladu s njihovim društvenim pravilima i propisima. To bi kod nas odgovaralo situaciji u kojoj ISKCON bhakte svoju djecu ne bi smatrali bhaktama sve dok ne navrše barem 16 godina i svojevoljno se posvete misiji prihvaćajući inicijaciju i dajući zavjete. I zapravo, to bi i trebao biti naš vjerodostojni proces. Jer, čak i ako su roditelji kvalificirani vaisnave i brahmane, njihova se djeca, prema uputama sastri ne smatraju brahmanama ako kao odrasli ne pokažu primjerom da to jesu te se za to kvalificiraju. Od Amiša možemo naučiti kako ne bismo preuranjeno trebali svoju djecu smatrati kvalficiranim vaisnavama brahmanama i sljedbenicima Srila Prabhupade samo zato jer su se rodili u našoj obitelji. Mi bismo im trebali pružiti dobar odgoj i obrazovanje, no društvo (unutar i izvan ISKCON-a) će procijeniti i nas i našu djecu prema tome kako djelujemo i koliko smo kvalificirani, a ne na temelju rođenja. Tome nas uče sastre, to je ono što su nas naučili i Mahaprabhu i Srila Prabhupada. Amiši to uistinu i čine.

(nastavit će se)

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod