Krsna katha online izdanje

 

 

POVRATAK U VRINDAVAN

 

DNEVNIK JEDNE OVISNICE: POVRATAK U VRINDAVANPunu godinu nakon lanjskog pregršta milosti u Vrindavanu, prepisujem za vas, dragi čitatelji, stranice mog dnevnika, moleći za vaše blagoslove da mi uskoro bude dopušteno otići u Vrindavan. Namjeravala sam ih još ranije podijeliti s vama, ali, eto, nisam, i sad sumnjam da je to pridonijelo mom ovogodišnjem neodlasku u najdraže mjesto na svijetu, mjesto na rubu ovoga, nedovoljno dobrog, i onoga svijeta kojemu zapravo pripadamo. Još uvijek je moja svijest jako vezana za pojavno i ne umije u svakodnevnici zapadnjačkih zbivanja dovoljno jasno nazrijeti Krišnino prisustvo da bih osjećala ono pravo zadovoljstvo, potpunost i sigurnost kojih ne nedostaje u Vrindavanu. Stoga u meni raste tjeskoba, uskovitlana pitanjima: "Kada ću opet moći, kada ću smjeti natrag u Vrindavan? Hoće li to biti za sljedeći Kartik? Ili možda prije? Čime ću se hraniti ove duge zime, kojim sjećanjima i utiscima? Kako ću preživjeti?" Ne imajući ovogodišnjih iskustava iz svete zemlje, prebirem pažljivo po lanjskim...


utorak, 19. listopad 1999.  21:20

Evo nas opet ovdje. Skoro nevjerojatno. Još jedan pokušaj organiziranja uživanja mi je propao. Jučer sam si lijepo pripremila banane, vjerujući da ću danas uživati u njima, rashlađenim, kad mi dođe gušt za nešto slatko. No, Sudama ih je gurnuo u frizer - ni manje, ni više. Kad sam mislila da ću se osladiti prije odlaska u krevet, otkrila sam smeđe, tvrde trupce, umjesto finih, mekanih banana. Koje razočarenje!! Buuuu...
Ovdje doista ne možeš predvidjeti uživanje. Nije, zapravo, da ga nema, već ne možeš tako uspješno manipulirati materijom u svoju korist. S druge strane, kad stvar prepustiš Krišni i predaš se Njegovoj volji nakon što si scannirao svoje osjećaje i priznao ih sam sebi, sve uvijek ispadne najbolje.
Tako smo nakon početne frustracije s jednoličnim i neprivlačnim okusom prasadama koji sami spremamo, spremni na to da takvo stanje izdržimo do kraja, dok smo ovdje, odjednom od Krišne dobili neočekivani poklon u vidu ekstra ukusnih jela iz naših lonaca - zahvaljujući, valjda, drugoj vodi koju sad koristimo.
Krišna ovdje (a i drugdje, no ovdje je to nekako lakše zapaziti) stvarno brine za nas i daje nam i više nego li nam je potrebno. Istodobno ostavlja puno manje prostora za iluziju da mi upravljamo onime što se zbiva, da smo mi uzrok uspjeha, da smo u stanju prilagoditi ovaj svijet svojim potrebama.
Sam naš dolazak ovamo bio je pomalo izvan naše kontrole. Stvari su se jednostavno odvijale: ponuda Gaurangi da ljetuje kod nas, a mi zauzvrat stanujemo ovdje, avionske karte koje je sredila Mojca, njihova ponuda da prespavamo kod njih dan prije leta i tamo ostavimo auto, novac za put... Kad je, pod utjecajem kućnih poslova, polja, Guru Maharajevog boravka, planova za održavanje kuće i inog, moja želja za odlaskom splasnula, Krišna se oglušio i nastavio slagati kockice u skladu s prijašnjim stanjem. Tako sam Mu zahvalna za to!  I to govori o Njegovoj istinskoj brizi za našu dobrobit, to neobaziranje na trenutne slabosti koje su umanjile moć prijašnje želje, razvodnile usmjerenost k cilju - povratku u Vrindavan.
Vrindavan je ove godine drugačiji. Izvana čišći, smireniji. Dijelom sigurno i zato jer smo došli ranije, prije frenetične vreve Kartika. Parikram staza u poslijepodnevnim satima prazna, tek pokoja krava, zaspali psi, namjernik Brijbasi... Sve odiše svakodnevnicom. Svakodnevnicom u kojoj je Krišna neizbježan, ali skoro običan, dragi prijatelj. Neobično drag, zapravo, ali lišen pompe i buke koja se diže tijekom Kartika. 
Yamuna je jako niska. Predveče, dok hitamo stazom oko Vrindavana, preko suhog korita rijeke prašnjavom stazom, u oblaku prašine krave, zatim koze pa bivoli i na kraju pastiri, vraćaju se u svoje jednostavne domove. Čovjek ne može a da ne pomisli na Krišnu, ne potraži Ga pogledom među teladi, ne oslušne neće li čuti zvuk Njegove flaute.
Vrindavan se prilično i promijenio. Začudo, puno se toga izgradilo. Novi hramovi niču još i brže od betonskih stambenih nastambi nalik zapadnjačkim blokovima.
Predavanja u Krišna Balarama mandiru su ove godine drugačija. Lani 8. pjevanje Srimad Bhagavatama, Vamanadev i skoro stalno - pad gurua, odbacivanje gurua koji je izgubio vjerodostojnost, izbjegavanje dvoličnosti, opasnost od sklonosti ka uživanju u ugledu, novcu, sljedbenicima... Sad se pak gvoori o 10. pjevanju, pojavi Krišne, no tema koja se provlači kroz sva izlaganja zapravo je Kako preživjeti u svjesnosti Krišne, koji je naš realan položaj i što možemo očekivati kao rezultat? Ne osjeća se više duh suprotstavljanja, izazova, već prevladava napor da se osvjestimo, stanemo na svoje noge, sagledamo stvari kakve jesu te ozbiljno i odlučno, uz pomoć znanja, krenemo dalje. 

VRIJEME ZA PROPOVIJEDANJE
Još je jedna tema zajednička mnogim predavačima na jutarnjem programu - propovijedanje je suština, neophodnost, način na koji silazi Krišnina milost, uvjet našeg opstanka. Za mene to zvuči zdravo, melemski. Muka mi je od onih izjava tipa "nije vrijeme za propovijedanje," koje se u zadnje vrijeme često čuju. Kako nije? Kako ćemo slušati o Krišni ako barem jedni drugima ne govorimo o Njemu? Kako ćemo preživjeti bez sjećanja na Njega? O.K., neki od nas možda mogu u tišini svoga doma, ispred oltara ili knjiga razmišljati o Krišni, no većina nas još nije dotle stigla. Prestanemo li govoriti - riječima, gestama, ponašanjem, izborima - utopit ćemo se u tuđoj svakodnevnici koja nas okružuje u našim zapadnjačkim gradovima. Prestanemo li se truditi koraknuti ka drugima, primit ćemo njih k nama - ne samo njih, u tome nema ništa loše, već cijelo njihovo raspoloženje, filozofiju ili, bolje rečeno, izostanak filozofije. Propovijedajmo, stoga, makar jedni drugima, ako nam drugo ne polazi za rukom. 

22. listopad 1999. 15:00

Jutros za vrijeme jape u Krišna Balarama mandiru vrludave oči mi se zaustaviše na upečatljivom prizoru. Dok smo mi ostali pokušavali odraditi svoje krugove ili pak čuti sveto ime  u hramu, još uvijek mračnim pod vedrim nebom,  koji je žagorio maha mantrom - Mahajjvalin otac, visok, mršav i malo povijen, stajao je pred grupicom Indijaca. Upalili su malu svjetiljku na zidu s prizorima iz Krišnina života i pozorno ga gledali. On im je pak podijelio neke ružičaste papire, a potom i svakome po jednu brjanicu iz snopa koji mu je visio o lijevoj ruci. Ljudi su upravo dobili inicijaciju! Sveto ime su primili od bhakte. Očito ih je poučavao mantranju. Grupica je ubrzo otišla, stišćući netom pribavljene brojanice u ruci, a bhakta se vratio svojim krugovima. No, nedugo nakon toga prišao mu je postariji, omanji Indijac i - sve se ponovilo. Čovjek je, međutim, za razliku od prethodnika, ostao tu pod svjetiljkom u hramu (koja je usput obasjavala i lica bhakta unaokolo obuzetih mantranjem) i marljivo učeći s papira sveta imena, prstima pratio mantru na brojanici što ju je upravo dobio. Jednom je od obližnjih mantrača zasmetalo neuobičajeno svjetlo u hramu te je naglo ustao i ugasio ga. Novopečeni bhakta ostao je u mraku, tminom odvojen od svog papira s mantrom, no nije reagirao. Nedugo zatim pojavio se, međutim, njegov dobri duh - Mahojjvalin otac kojemu još nisam doznala ime  - i ponovo osvijetlio i bhaktu i papirić s magičnim imenima. Drugo prosvjetljenje!
Dirnuta duboko jednostavnošću i pažnjom tog predanog bhakte u kojem nije ugasnuo propovjedački duh - toliko ugrožen u ISKCONu u ovo zadnje vrijeme - pokušala sam se vratiti svojim krugovima. Sada se pak pitam - kako da i ja postanem tako istinski samilosna prema drugima? Kako da im prenesem ono što sam dobila? Kako da ih uputim prema cilju, prema kraju kruženja u vrtlogu rađanja i umiranja? Koje je moje sredstvo za davanje?

KAO DOMA
Živimo smireno. Mangal arotik, japa, darshan, Prabhupadina puja, razgovor usputni s bhaktama nakon jutarnjeg predavanja, kupovina onog što nedostaje za doručak, kuhanje, prasadam. Potom odmor, pranje, čišćenje, čitanje, a onda navečer hram, ili možda prije toga šetnja oko Vrindavana. Kartik još nije počeo, ali gužva već jest. Nije više onako mirno kao kad smo došli kada je miris dima što se dizao s hrpica zapaljenog lišća duž puste staze oko Vrindavana podsjećao na moje opustjele Vantačiće zimi. Ne osjećam se više onako, kao doma. Ili zapravo, osjećam. Ali kao doma na Krku usred ljeta - sve puno turista koji jure bezglavo na sunce, puno toga očekuju, previše pričaju i ne znaju točno čega da se uhvate. Pred ulazom u Mandir na desetke rikši, automobila, terenaca, bruje tempoi - ludnica. I krave su se odjednom slile u grad u većem broju. I one znaju da će od turista nešto ušićariti.

KAPLJICE MILOSTI
Dani su sazdani od sitnih kapi Tvoje milosti. Neočekivano dragih. No, ponekad te kapljice ne izgeldaju onako kao što bih ja voljela. Ove godine Vrindavan je za mene puno ozbiljniji nego lani. Mač prolaznosti skoro opipljivo visi mi nad glavom. Najprije je tu susret s Prema mayi koja ovdje umire. Doslovce čeka zadnji čas. U Ljubljani je sve svoje rasprodala. Bez povratka u proživljeno. Ozbiljno, usredotočeno gleda Krišnu i moli za milost u najvažnijem trenutku. Bolovi joj razjedaju tijelo, ali svemu uprkos, skoro je svako jutro opažam pred oltarom - ozbiljnu, u kamforno bijelom sariju, skoro nestvarnu. (Prema mayi mataji, učenica Sri Rohini sute prabhua i majka bh. Mikija, preživjela je proteklu godinu, između dva Kartika, uglavnom u Indiji. Pokušaji da se izliječi u Bhaktivedanta bolnici u Bombayu, a nedavno i u Bangkogu, nisu urodili plodom. Na samom početku ovogodišnjeg Kartika ponovo se vratila u Vrindavan, na konačan susret s Krišnom. Dok ovo pišem, ne znam je li još uvijek tamo u svom smrtnom tijelu koje bi mogla svakog časa napustiti.)
Smrt u Vrindavanu ove godine ne skriva svoje prisustvo preda mnom. Viri iza poznatih lica, iz opisa pustošenja u Orissi, iz neizlječive bolesti muža nove poznanice... Neki dan, na stazi oko Vrindavana, naletjesmo na nosače koji su bez osmijeha ramenima podržavali nosiljku prekrivenu kadificama i hitali prema Yamuni. Sprovod. Samo muškarci, tek nekolicina njih. Žene, rekoše mi, obično ne promatraju kako tijelo njihovih dragih sagorjeva na lomači prije nego li ostatke pljusnu u rijeku. 
Stvar postaje ozbiljna. Iz pješčanog sata s mojim imenom također istječe pijesak. Svakog trena, nezaustavljivo. Što radim sa svojim vremenom? Krišna, molim Te, nemoj mi dozvoliti da Te zaboravim! Molim te, daj mi da se uvijek sjetim Tvoje dobrostivosti, Tvog prijateljstva i svemoći, da se osjetim sigurna u Tvojoj obitelji, čak i kad neki njezini članovi naizgled odlaze u neku drugu igru.


                                                        Vinata dd

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod