Krsna katha online izdanje

 

 

Nekoliko misli o Sridhar Maharaju i Gargamuniju

 

Sridhar Swami

Povodom 14. obljetnice Maharajeva odlaska

2.3.2018.

Dragi Garga, mjesec dana je prošlo od kako nas je Mayapur nazvao i obavijestio da si u bolnici u komi i da najvjerojatnije vrlo skoro odlaziš. Što se pokazalo istinitim. Na žalost ili na sreću, teško je reći. Kako kome, rekli bi mudri.

Uskoro ćemo se, mi preostali, nadam se, okupiti da bismo se zajedno sjećali Sridhar svamija, jer je obljetnica njegovog odlaska u petak. Bharat je u tjeskobi jer mu nitko nije najavio dolazak nepunih tjedan dana prije proslave. Što je tipično, nažalost. I tebi je taj naš običaj toliko puta zasmetao. Prezaposleni smo, s previše interesa, previše obaveza, previše ograničenja i zato tako Kaliyugovski rascjepkani i raštrkani. A ipak, svima su nam toliko slatki ti trenuci koje provedemo zajedno, kao transcendentalna obitelj.

Dragi Maharaja, dok si hodao među nama,  bio si koheziona sila koja nas je često međusobno dovodila u blizinu, iako možda osobno jedni s drugima nismo imali bogzna što zajedničkog. Osim tebe. I Krišne, zapravo. I Prabhupade, naravno. I svetog imena, zar ne? Ti si nas znao podsjetiti koliko nam je to zajedničko važno; od presudne važnosti zapravo, jer nam rješava najveći problem iz kojeg izviru svi drugi: problem rođenja i smrti. U tvojoj je prisutnosti bilo lakše prisjetiti se da smo svi duše i da nas more istovjetne brige – poistovjećujemo se s mnogočim prolaznim, što nam jamči patnju, iako je ne želimo – i zaboraviti ili barem ne obraćati pažnju na brojne razlike koje nas krase gledano onako iz čistog materijalističkog, dakle, uobičajenog kuta. Nije ti bilo toliko važno kakvi smo, koliko kuda smo krenuli, prema kojem cilju, i što smo sve spremni napraviti da ga dosegnemo, svatko na svoj način. Pa smo onda i mi, tvoji pačići, bili nekako sposobni tako gledati jedni druge.

Zanimljivo je kako je tvoj odlazak, Garga, zahvaljujući Mayapurovom trudu da nas sve obavijesti i uključi u molitve za tvoju dobrobit, isto tako stvorio taj slatki, žuđeni osjećaj zajedništva, koji nam inače rado izmiče. Danima sam kasnije doznavala kako su različiti bhakte na različitim mjestima u isto doba – ponoćno kod nas – mantrali i molili, kako nas je Mayapur zamolio, za tvoj čim lakši prijelaz iz ovdašnjice u – tko zna gdje, ali sigurno negdje blizu Sridhar svamija kojemu si toliko odan. U tim smo kratkim satima kad se rješavala tvoja sudbina bili povezani nevidljivim sponama iste tjeskobe, ne samo za tebe, nego i za svakog od nas pojedinačno jer smo shvatili da sad zvona zvone tebi, a vrlo skoro mogla bi i nama, isto tako nenadano, bez prave najave. Zato smo žustro, žustrije nego inače, mantrali, svatko u svom mini svemiru, a opet nekako svi zajedno, kao duše koje dijele jednaku sudbinu sad već nemile uvjetovanosti i sve ozbiljnije žele je okončati. A još nekoliko dana iza toga, dijelili smo iste, tople suze i dragocjena sjećanja na tvoje dobre osobine koje nam naš ponos i/ili zavist nisu dozvolili možda čak ni primijetiti, a naročito veličati dok si bio tu.

Dragi Maharaja, u zadnje vrijeme puno čitam izvatke iz tvojih predavanja, koje je tako strpljivo prikupio i vješto posložio još jedan tvoj dragulj, Adbhuta. Sve vrvi od nevjerojatno važnih i sažetih poanti, dragocjenih praktičnih uputa izraslih iz tvog dugogodišnjeg iskustva Prabhupadina učenika. Jedna mi se često vrti po glavi: bhakta svoje dobro vrijeme nosi sa sobom. Čitam i s tugom se sjećam kako sam u tvom prisustvu toliko puta bila zavedena nekim tričavim izvanjskim stvarima koje su se u tom trenu poklapale s mojom tadašnjom uvjetovanošću i na taj način izgubila toliko dragocjenosti, niti ih ne uočivši. Srećom, Adbhuta ih je sačuvao od zaborava i ponudio mi ih ponovo sada kad sam spremnija slušati. Sigurna sam da ti je to jako drago.

Kao što je netko nedavno primijetio, Garga, ti nisi nikada bio party breaker; upravo suprotno, odigrao bi svoj dio u predstavi bez obzira koliko te to koštalo, pokazujući i tu da tvoje dobro poznavanje predanog služenja nije teoretsko. Srila Prabhupada je rekao da je bhakti yoga – yoga suradnje. U duhovnom svijetu svi surađuju u samo jednom projektu: projektu pružanja zadovoljstva Krišni.

I ti si, Maharaja, isto bio timski igrač, bezgranično odan instituciji svog duhovnog učitelja, čije si greške jako dobro poznavao, ali ti je od njih uvijek bila važnija Prabhupadina želja da surađujemo, i to ne u bilo čemu, već u promicanju ovog znanja, ove Mahaprabhuove poruke. Volio si govoriti o ISKCONu kao o obitelji i dok si bio tu, ta se obiteljska atmosfera održavala, svatko ju je od nas osjećao, ali kad si otišao, ostavio si za sobom nas, nejaku djecu koja su i dalje trebala obitelj, a nisu bila dovoljno odrasla da nekome drugome (ili barem jedni drugima) osiguraju obiteljsku atmosferu, podršku i bezuvjetnu ljubav. Ostali smo kratkih rukava, neispunjenih očekivanja, s gorčinom u ustima, snalazeći se kako smo znali i umijeli. Puno si od nas očekivao, ali nismo svi uspjeli ispuniti ta očekivanja. Molim te, oprosti mi zbog toga.

Za mene si bio srce ISKCONa i kad si otišao, ISKCON mi je postao nekako bešćutan, ali nikada nisam ni pomislila napustiti ga, jer se tebi to nikako ne bi svidjelo.

Tvoju očinsku brigu za nas nitko nije mogao i ne može još uvijek nadomjestiti. Ili možda griješim? Da nije to Krišna, Onaj prema kome si uvijek pokazivao, čije si poruke čuo od Srila Prabhupade i prenosio ih nama? Sad polako sazrijevamo (ili samo starimo?) pa barem toga postajemo svjesni, te važnosti da se baš Njemu uteknemo u nevolji, iako i dalje ostajemo poput djeteta skutreni iza tvojih leđa, potpuno ovisni o tvojoj milosti. Sazrijevanje podrazumijeva da manje od drugih očekujemo, a više smo spremni dati, više mislimo o dobrobiti drugih, njihovim potrebama.

Neka se tvoja djeca već ističu svojom spremnošću da drugima daju to utočište, taj dojam obitelji. Kao Adbhuta npr. kojeg je neki bhakta na sva usta hvalio na Portalu zbog načina kako ga je ugostio u Bombayu, u hramu. Ili Mayapur, koji je mnogima dragi prijatelj i mudri savjetnik. Pa onda Gargamuni kojeg su neki već u srcu odabrali za svog gurua. I to ne samo djeca!! Sigurna sam da si ponosan na njih. U toj su kategoriji vjerojatno još i mnogi drugi o kojima skoro ništa ne znam. Ali TI znaš.

Iako se ja osobno nemam čime pohvaliti, znam da sam Ti svjedeno pri srcu. Ti si, uoostalom, naše nedostatke kojih mi tek sada postajemo svjesni, dobro poznavao prije 20 godina. I unatoč njih, ili možda baš zbog njih, pružio si nam ruku. Onu jednu, slobodnu, s kojom se ne držiš za Prabhupadu. Ruka ti je još ispružena, a na nama je da je čvrsto zgrabimo. Dokle god se trudimo najbolje što možemo (our level best), jasno osjećamo kako nas povlačiš k sebi, u svoju obitelj, u koju si već pozvao Gargu. Naše nas mjesto čeka. Hvala Ti, Maharaja.

Dragi Garga, rado si dolazio na ovakve godišnjice. Dok si bio na Fijiju par puta smo ti poslali slike s naših okupljanja u tvom odsustvu, što te je jako razveselilo. Gdje da ti ih sada šaljemo?

Ili je vrijeme da ti nama sada pošalješ slike transcendentalnih zabava Radhe i Krišne?

Vrijeme nam curi i svakim smo vam danom sve bliži i bliži. Držite nas i dalje na oku, molim vas, da u zadnji čas nešto ne zabrljamo.

Vaši Sudama i Vinata

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod