Krsna katha online izdanje

 

 

MOJA UTOČIŠTA

 

Toplo je, sunčano, ljeto je tu. Prijatelji su nam u posjeti pa smo se jučer spustili do mora u osamljenoj uvalici nedaleko kuće u kojoj nisam bila još od rujna. Plaža je tu od oblutaka, more smaragdno zeleno, a neposredno iza plaže bujno zelenilo i hlad; sada i opojan miris i vedra boja šumskog tepiha od ciklama. Prava idila, ne?

 

Dok smo se spuštali prema moru, učinilo mi se da nešto ne štima, a kad smo izašli na čistinu izvan šumarka, vidjela sam što je po srijedi: ogroman, dostojanstveni, da ne kažem ponosni, hrast koji se uzdizao nad samom morskom obalom ležao je oboren, krošnje položene u krilo sitnijih susjeda, kao gromom pogođen. Ne volim promjene. Naročito ne ovakve. Kad se moćno drvo, koje je bezbroj puta za ljetnje žege pružilo utočište meni i mnogim drugim namjernicima, beživotno iznenada ispruži. I to još uz plažu, mjesto na kojem očekujemo uživanje (ili barem sjenku uživanja), a ne podsjetnik na treperavost svakog materijalnog tijela.

Zagledala sam bolje izbliza, pomalo sa strahom, ne bih li ustanovila kakva ga je to sudba pogodila. Strepila sam da ga nije netko iz obijesti sasjekao, sluteći da će me to opet razljutiti i rastužiti. U Kali yugi nitko nije zaštićen od samovolje trenutno jačih: ni ljudi, ni bilje, ni životinje... Na moje veliko iznenađenje, golemi hrast, koji je donedavna izvana izgledao kao da puca od zdravlja, bez i jedne jedine suhe grančice, u deblu je iznutra imao ogromnu rupu, šupljinu! Samo ga je kora držala uspravnim! Malo jači nalet vjetra kakvima je ova zima obilovala bio je dovoljan da ga obori s nogu i živo biće koje ga je nastanjivalo (dušu) oslobodi tog nepokretnog zatvora i  uputi k novom odredištu.

 

Koliko još takvih šupljih utočišta čuvam u ovom materijalnom svijetu promjena i smrti? Koliko šupljih obitavališta smatram jako ugodnim i važnim? Koliko još monumentalnih međuljudskih odnosa zjapi prazninom na koju se ne obazirem jer ne znam za ništa bolje? Koliko još institucija šuplje odjekuje, a ja zatvaram uši jer se bojim ostati nerazvrstana? Koliko je još sposobnosti koje smatram svojima prožeto šupljinom iznutra i za sad se još nisu srušile samo zahvaljujući bonaci, vremenu bez vjetra?

 

 Promjene, u ovoj imitaciji života koju sada doživljavamo kao jedinu stvarnost, mrske su vječitom živom biću, bez obzira na zaborav koji ga prekriva i omogućuje mu da ovdje tavori sanjajući užitak. Mrske su mu jer su neprirodne. Podsjećaju ga na smrt, najneprirodniji mogući doživljaj za nekoga tko je zapravo vječan. Podsjećaju ga na starenje, raspadanje, uništavanje -  a ništa od toga nema veze s nama, vječnim dušama, prirodno zaokupljenim sudjelovanjem u spačkama dječaka pastira ili nekoj drugoj pustolovini vječito raznolikog, ali nikada ovako tjeskobnog duhovnog svijeta. Tjeskoba duhovnog svijeta nije vezana uz opasnost od starenja i umiranja, jer takvo što zapravo ne postoji za onoga tko je skinuo propadljivu odjeću sačinjenu od materije. Tjeskoba Krišninih prijatelja vezana je uz želju da uvijek, stalno budu uz Njega, da Ga razvesele i ugode Mu...

 

Ali, ja sam sve to zaboravila i umjesto toga jadikujem nad srušenim, šupljim, trulim stablom. Još jednim nepouzdanim vojnikom, lažnim okriljem kojemu je rok trajanja istekao prije nego li je to meni bilo po volji. Mudriji bi se netko na mom mjestu (Sudama) veselio što je stablo palo ne povrijedivši skoro nikoga, osim onih par grmovitih susjeda. I znao bi da će na istom mjestu vrlo skoro niknuti bezbroj novih životnih vrsta kojima hladovina i dominacija starog hrasta nije davala prostora za život.

 

Učim se prihvatiti stvarnost (ovu privremenu) bez neprestanih mojih intervencija koje će, navodno, popraviti situaciju. Hoću li se to odreći sklonosti šefovanju, popovanju, upravljanju svim onim čime sam nesposobna upravljati? Hoću li konačno uvidjeti da se Krišna u ovom dobu pojavljuje kao sveto ime i da je samo On acyuta, infallible, savršeno pouzdan i uvijek dostupan, nikad podložan mijeni koja uništava i tlači tjeskobom? Nadam se da hoću. I to vrlo skoro jer i moje stablo već odjekuje šupljinom iznutra.

 

Komentari:

0 Sudama das 23-04-2012 12:40
Sigurno sve dolazi od Krišne! Ne postoji nikakav drugi izvor. Odgovor za kojim mi tragamo u ovom svijetu dobit ćemo prilikom susreta s našim duhovnim učiteljem. On za nas predstavlja Krišnu.
Komentiraj na ovaj post
0 Gordan 17-03-2012 11:39
Sva silna ljepota i krhkost ovog svijeta sadržana je u ovom majstorski sročenom napisu. No ta ljudska čežnja za vječnošću, dolazi li sigurno od naše duše? Što ako je to samo odjek našeg ustrašenog ega, iluzija nad iluzijama?
Komentiraj na ovaj post

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod