Krsna katha online izdanje

 

 

DOBAR UROD IZ SIROMAŠNE ZEMLJE

 

HH Bhakti Vikasa Swami

Krsna katha 12/2002

HH Bhakti Vikasa SwamiU Salemu (Tamil Nadu, Indija) je bilo vruće, nije se moglo bezbrižno švrljati naokolo, ali nas je zato H.H. Bhakti Vikasa svami razveselio svojim dolaskom i britkim predavanjima. ISKCON Salem je ugodno mjestašce bez prevelike gužve pa je i Maharaja imao mrvu više vremena nego li obično. Iskoristih stoga priliku za nekoliko pitanja...

 Dugo već propovijedaš u Indiji. Kakva je razlika između prakticiranja procesa predanog služenja u Indiji i na Zapadu, posebno za nas bhakte sa Zapada?

H.H. BVKS: U Indiji općenito govoreći postoji povoljnije okruženje. Jedan bhakta iz Latvije mi je baš danas pričao nešto s tim u vezi. Rekao mi je da je, dok je bio na Zapadu, uvijek negdje u podsvijesti imao tu ideju da je član kulta ili sekte. No, po dolasku ovamo shvatio je da je riječ o drevnoj kulturi čiji korijeni sežu puno dalje nego li korijeni kršćanstva. Čak i ako je bhakta jako iskren... Postoji ta izreka da uz dobro sjeme, trebamo i dobru zemlju da bi biljka lijepo uspjevala. Bhakta može biti vrlo iskren, no i okruženje treba biti odgovarajuće. Nije da u zapadnim zemljama čovjek ne može postati svjestan Krišne. U izvjesnom smislu to može biti i bolje, jer u takvim okolnostima bhakte moraju vrlo ozbiljno zajednički raditi kako bi stvorili pogodno okruženje. Istodobno se u Indiji činjenica da je svjesnost Krišne tako dobro prihvaćena može pretvoriti u nepovoljnost, jer se može dogoditi da zbog toga bhakte osjećaju kako se mogu malo opustiti. Ako se opustiš na Zapadu, maya te odmah zgrabi. I ovdje isto tako, ali možda na manje grub način. Na Zapadu je jako lako skliznuti u nezakonite spolne odnose i uzimanje opojnih sredstava... Doduše to je lako posvuda... No u Indiji je zapadni bhakta stranac i cijelo ga društvo gleda na drugačiji način. Na Zapadu društvo bhaktu koji otvoreno prakticira svjesnost Krišne promatra kao nekog tko se bitno razlikuje od većine. U Indiji je bhakta isto drugačiji od većine, ali ga poštuju. Biti bhakta ovdje je položaj koji se poštuje, dok će na Zapadu mnogi bhakte pokušati sakriti da su bhakte strahujući da ih ljudi neće razumijeti i neće poštivati.

Naravno, ukoliko se bhakte ustrajno drže svojih opredjeljenja, otkrit će i na Zapadu da ih okolina počinje poštovati ili barem uvažavati. Dakako nije svugdje isto, ali i na zapadu ima puno ljudi koji cijene bhakte. Ja imam baš neka dobra iskustva iz harinama u Irskoj, na primjer. U Indiji postoji više mogućnosti za temeljno propovijedanje nego li na Zapadu. Na Zapadu je teško otići dalje od “nisi ovo tijelo”, a uz to tamo moramo raspravljati o kršćanstvu koje na kraju krajeva nema baš razvijenu teologiju. Mnogi su ljudi i u Indiji zavedeni raznim budalastim učenjima, ali kod dobrog dijela ljudi barem postoji spremnost da se prihvate sastre. Kad propovijedam u Indiji, stalno se pozivam na sastre, npr. ako netko kaže “Ja vjerujem da je Sai Baba Bog,” odmah ga pitam “Što sastre o tome kažu? Morate slijediti sastre.” Za prosječnog je zapadnjaka, međutim, koncept sastri previše dalek. Još jedna prednost ovdje je što se može živjeti jednostavno, spavati vani skoro cijele godine, posebno ovdje na jugu, kupati u svetim rijekama... Još uvijek ima, premda ne puno, ljudi koji dobro poznaju sastre s kojima se može razgovarati.

Prednosti Indije uglavnom se odnose na bhakte u muškom tijelu, zar ne?

H.H. BVKS: Da, tako je, iako ne nužno. I žene mogu doći. Kao što si sigurno primijetila, unatoč frenetičnom nastojanju da se Indija modernizira, među spolovima još uvijek ne vlada ona vrsta jednakosti kao na Zapadu. Preporučeno je stoga da žene u Indiju dođu sa svojim mužem ili ocem ili pak u skupini bhakta. Nikako ne preporučujem bhaktinama da Indijom putuju same. Što s propovijedanja tiče, postoje mnogi vidovi kulture koje žene mogu naučiti - kuhanje... Istina, moje je iskustvo uglavnom vezano za brahmacarije sa zapada koji su došli u Indiju. Što se grhastha tiče, za njih obično nije baš praktično da se presele u Indiju, ali ih ja pozivam da dođu u posjet, vide ovdašnju kulturu i nauče što mogu.

Prabhupada je želio uvesti vedsku kulturu u zapadne zemlje, za dobrobit društva. Žene ovdje mogu naučiti druge ženske vještine, poput izrade rangolija. Kao što rekoh, sve se mijenja i u Indiji, ali neke stvari još postoje kakve su nekad bile. Trebamo biti oprezni, međutim, jer ima puno antivedskih utjecaja u suvremenom životu Indije pa je za razumijevanje što je doista povoljno, a što nije, potrebna izvjesna obuka i vodstvo. No, bilo bi dobro kad bi mlade žene došle (sa svojim muževima) i provele izvjesno vrijeme u indijskim obiteljima.

Znači to bi bilo rješenje za bhaktine u Indiji, da borave u obiteljima? Jer mi zapravo ovdje nemamo asrama za žene.

H.H. BVKS: Uglavnom nemamo. Imamo neke mogućnosti u Vrindavanu i Mayapuru... Možda si čula za Prabhupadinu izjavu, zabilježenu tijekom njegovih razgovora, da je nezaštićena žena prostituka. Danas takva izjava nije baš popularna, no tradicionalno se smatralo da je žena laki plijen ako nije pod zašititom muža, oca ili odraslog sina. Zbog toga, ako bhaktine dođu same, bez obzira koliko su ozbiljne i dobre, prema njima se često ponašaju u skladu s gore navedenim stavom. Požudni muškarci, od kojih sve vrvi u Indiji, se prema njima loše ophode.

Što se nezašićenih žena tiče, takvih je jako puno u zapadnom društvu... Praktički su sve žene nezaštićene na Zapadu, čak i one udate.

H.H. BVKS: Da, a ni društvo se ne brine za njihovu zaštitu. To se sve više događa i u Indiji.

Je li onda ISKCON-ova zadaća da zaštiti žene, ili da proširimo temu, još i brahmane, krave?

H.H. BVKS: To je jedno od onih pitanja na koja ljudi imaju različite odgovore. Koja je uloga ISKCON-a kao društva? Je li naša dužnost da samo pružamo vodstvo društvu u cjelini ili bismo ga trebali i organizirati? malo je teško shvatiti kakve su bile Prabhupadine namjere, jer s jedne strane kaže da trebamo ustanoviti varnasrama dharmu, a s druge kaže da je naša dužnost kao brahmana samo da dajemo upute... Iako opet drugdje kaže da možemo i pokazati, prihvaćajući vaisye, ksatriye... Je li pružanje zaštite dužnost ISKCON- a?

Zapravo žene bi trebali štiti očevi, muževi i sinovi, a ne društvo koje je po samoj prirodi institucije sklono tome da bude impersonalno. Stoga, ako kažeš da ovu ženu ili brahmanu štiti ISKCON, što to zapravo znači? Tko je ISKCON? Nema neke određene osobe čija je to odgovornost, a ako je to svačija odgovornost, onda je zapravo ničija. Prabhupada je na sebe preuzeo odgovornost propovijedanja i pomaganja svojim učenicima u sređivanju obiteljskog života, poučavanja o tome kakav bi trebao izgledati bračni život... Neki bhakte, posebno u Chowpatty hramu u Bombayu, preuzeli su odgovornost za pomaganje bhaktama u društvenom životu, kod pronalaženja odgovarajućeg bračnog partnera, posla... To su bhakte koji su pri tom vrlo postojani u svom duhovnom životu. To je dobar primjer. Iako je vrlo teško voditi bhakte na Zapadu. I sam je Prabhupada to izgleda zaključio jer je u jednom trenutku prestao osobno davati blagoslove za ženidbe. Vidio je naime da često, iako su bhakte dobili ovo više znanje svjesnosti Krišne, njihova društvena mjerila i dalje ostaju vrlo primitivna, odnosno nemaju nikakvih mjerila - npr. ožene se i potom samo tako rastave...

DRUŠTVENA STIGMA

Ponekad se mataji žele predati, živjeti u asramu i posvećeno prakticirati svjesnost Krišne. Uostalom, o tome stalno slušaju na predavanjima. No, ovdje u Indiji to izgleda nije baš lako moguće. Imamo i sada primjer ove mataji ovdje...

H.H. BVKS: Pa, to je jako teška situacija. Tu je jedna mlada žena koja dolazi iz brahmanske obitelji, razvedena je. U zadnje vrijeme, najviše pod utjecajem TV-a takve stvari, kao što je razvod, ponegdje postaju skoro normalne, no ovdje u južnoj Indiji takav slučaj, pogotovo iz brahminske obitelji društvo osuđuje. Dakle, ona je razvedena, a želi ovdje u hramu pronaći utočište. Mi smo to odbili, s jedne strane zato jer postoji jaka socijalna stigma...

Da ju primite, društvo bi osuđivalo nju ili vas?

H.H. BVKS: I nju i nas. Prije svega smatra se da tu nešto ne valja obzirom da je razvedena. Obično se za razvod krivi žena. U jednom je intervjuu Prabhupada kao razlog razvoda spomenuo činjenicu da žena nije podložna mužu. Iako, krivnju za to djelomično snosi i demonski zakon o razvodu. U ovom konkretnom slučaju, mataji nije imala djece i to je izgleda uzrok razvodu. U prijašnjim bi vremenima u takvom slučaju čovjek jednostavno oženio još jednu ženu, zadržavši pri tom ovu koja nema djece. To se i danas događa, ponegdje čak i unatoč tome što zakon ne dozvoljava poligamiju. Jedan moj učenik u Gujaratu dolazi iz takve obitelji te spominje svoju stariju i svoju mlađu majku.

Osim te stvari s razvodom, tu je još i javno mnijenje koje asram ne smatra mjestom za žene. Žene mogu doći i posjetiti hram, ali u asramu žive muškarci koji su se odrekli svjetovnog života. Primanje žena u asram se smatra lošim, i mišljenje je da, ako se nešto krivo još ne događa u takvoj situaciji, najvjerojatnije će uskoro krenuti u tom smjeru. U tome ima puno istine. Zbog svega toga nije društveno prihvatljivo primiti mataji u asram. Primjer koji govori više o društvenim standardima ovdje je ovaj mog učenika iz Rusije koji je ovamo došao prevoditi Ramayanu. Ja sam mu predložio da iznajmi sobu u blizini kako bi na miru mogao prevoditi, no to nije bilo moguće jer nitko nije htio iznajmiti sobu mladom, neoženjenom muškarcu, obzirom da u toku dana domaćini odlaze na posao i ostavljaju žene same kod kuće. Takva je kultura još prisutna. Jednostavno nije društveno prihvatljivo.

POLIGAMIJA KAO RJEŠENJE

Poligamija je jedno rješenje. Prije bi muškarac koji bi imao dovoljne prihode, štitio više žena. Danas, međutim, zakon ne dozvoljava da oženiš više od jedne žene, ali se možeš razvesti i ponovo oženiti. Umjesto da jednu ženu, za koju si već prihvatio odgovornost da ćeš se brinuti o njoj, izbaciš na ulicu, zašto je ne bi mogao zadržati i uzeti još jednu ženu, ako s onom prvom iz nekog razloga nisi zadovoljan? Jer obično žena ima više od muškaraca, a osim toga jedan dio muškaraca bi trebao živjeti u redu odricanja. Zato je poligamija dobro rješenje.

No, Prabhupada je prihvatio žene u asrame.

H.H. BVKS: Da, on je to učinio u hramovima na Zapadu. U Indiji nije primao Indijke. Na raznim mjestima, u Bombayu i drugdje dozvolio je da u asramu žive zapadnjakinje. No, koliko ja znam većina njih je bila neudata i brzo su se potom udale. Prabhavisnu svami, svojevremeni predsjednik hrama u Bombayu u Prabhupadino vrijeme, rekao mi je da je Prabhupada izjavio kako ne smijemo dozvoliti da žene žive u našim asramima u Indiji. Kad bismo to dozvolili, sigurno bismo se uvalili u probleme... Dobili bismo, doduše, i neke iskrene ljude... Od kada je razvod počeo postajati uobičajen u Indiji, imamo i ovdje sve više razvedenih žena koje dolaze u naš pokret.

Isto kao i na Zapadu.

H.H. BVKS: Da, traže utočište, zaštitu. Suvremeno društvo u Indiji ne pruža im nikakvu zaštitu; imaju pravo na alimentaciju, ali to nije osobna zaštita, prihvaćanje. To je vječni problem, nije to ništa novo u ISKCON-u. Uzimimo na primjer mlade udovice u Vrindavanu. Udovice iz Bengala ponekad ne žele ostati živjeti u kući jer se prema njima ne ophode lijepo pa odu u Vrindavan ili ih jednostavno ukućani tamo pošalju. To nije prava vedska kultura, već sebična kriva primjena vedske kulture koja žene kao slabiji spol dovodi u vrlo težak položaj. U Bengalu su imali mathove u kojima su vairagyi živjeli s vaisnavima, tako da je riječ vaisnavi izašla na zao glas, jer je tamo značila nešto poput spiritualizirane prostitutke. Živjele su u mathovima s muškarcima koji su tobože živjeli u redu odricanja... Već i sama možeš zamisliti što se događalo, nešto poput onih priča iz samostana na zapadu gdje su pronalazili tunele s kostima tijela dojenčadi...To je vječni problem.

Društvu treba promjena tako da žene, starci, brahmane, djeca i krave budu zaštićeni, no jako je to teško napraviti u društvu koje, poput zapadnjačkog ima posve drugačija mjerila vrijednosti. A i sami naši bhakte, iako propovijedamo vrlo visoke moralne norme, često ne djeluju u skladu s tim, već se, žao mi je što to moram reći, ponekad ponašaju gore nego oni koje nazivamo prosječnim karmijima. Problem ovdje u Indiji je da mi ne prihvaćamo ženu u asram jer pretprostavljamo da će se društvo pobrinuti za njih, a to se više ne događa, jer se društvena mjerila mijenjaju. Cijelom društvu je potrebna reforma. Prabhupadina je vizija bila da trebamo s reformom početi osnivajući seoske zajednice, proizvodeći hranu, no čini se da nema baš puno bhakta koji su spremni to činiti. Moramo biti pažljivi jer se moderno društvo, njegove vrijednosti i zakonodavstvo pa čak i način razmišljanja naših bhakta toliko razlikuje od vedskog modela da, ako pokušamo silom promijeniti društvo i nametnuti vedske vrijednosti, odnosno pokušamo namentuti sustav, a da nismo internalizirali njegove vrijednosti - možemo završiti u velikoj zbrci i problemima.

To su neki od razloga zbog kojih su u ISKCON-u brahmane, žene i djeca bili izloženi različitim vrstama zlostavljanja. Moramo otkriti kako željeno ponašanje oživotvoriti, ali na inteligentan način, uvjeravajući ljude u njihovu vrijednost, a ne silom. Za to će trebati vremena. No, ne možemo prestati propovijedati. Ja, npr. imama nekoliko učenika na Zapadu, ne baš puno. Murari gupta i njegova supruga, npr. su mladi, obrazovani ljudi, ne može ih se svrtsati u kategoriju budalastih, slijepih sljedbenika. Oni uglavnom prihvaćaju društvene vrijednosti o kojima propovijedam, a koje sam čuo od Prabhupade. Oni su barem odlučni da se neće razvesti, da će odgovorno odgojiti djecu, iako baš nije posve jasno kako u ovom suvremenom društvu ispravno voditi djecu, obzirom na izražene utjecaje okoline... Ali, oni barem imaju viziju i osjećaj odgovornosti koje su mogli dobiti i čitajući Prabhupadine knjige, no taj je dojam najvejrojatnije pojačan zbog mog propovijedanja. Možda su oni upravo zbog takvog propovijedanja i poželjeli biti moji učenici. Društvo čine pojedinci, stoga moramo propovijedati pojedincima i nadati se da će oni pružiti bolju alternativu od onih koji ne prihvaćaju ove kulturne vrijednosti.

Koliko je uopće za nas bhakte važno slijediti sva ta vedska kulturna pravila, posebno na Zapadu, gdje nas uvjeti u okruženju prisiljavaju na drugačije djelovanje?

H.H. BVKS: Da, često smo prisiljeni na kompromise, moramo slijediti onoliko koliko je to najviše u našoj moći, što drugo možemo. Čak i u Indiji, žene ponekad moraju raditi, iako to i ne žele, ali im trebaju novci jer moraju oženiti djecu, otplatiti dug za kuću, jednostavno su prisiljene raditi.

Dakle, pitanje je koliko je uopće to slijeđenje vedske kulture za nas važno u odnosu na naš krajnji cilj, a taj je dostizanje ljubavi prema Bogu?

H.H. BVKSVedska kultura je poput dobre zemlje u kojoj sjeme svjesnosti Krišne može fi no rasti. Ukoliko pomno zalijevamo usjev slušanjem i pjevanjem o Krišni, uz dobrog vrtlara (a bhakta je dobar vrtlar) te vješto vodstvo, čak i ako zemlja nije jako dobra, možemo imati dobaar urod. Ja sam to osobno vidio - kako izvrsni vrtlari na lošoj zemlji dobivaju jako dobar urod, dok na drugom mjestu manje vješti vrtlari ne uspijevaju dobiti takav urod na puno boljoj zemlji. Zemlja je, dakle, važan faktor, ali je moguće dobiti dobar urod i na lošijoj zemlji. Posebno zato jer je ovaj proces svjesnosti Krišne na transcedentalnoj razini pa zahvaljujući Krišninoj neshvatljivoj moći nemoguće postaje moguće. Zapravo, bilo je nezamislivo da ljudi na Zapadu uopće prihvate svjesnost Krišne, a danas vidimo da je to moguće. Smatralo se nemogućim jer je zapadna kultura tako demonska i daleka od Krišne, dok je neokaljana indijska kultura božanska (iako je danas pomiješana s mnogim drugim utjecajima).

Koliko je, dakle, važno da slijedimo vedske obrasce ponašanja?

H.H. BVKS: Važno je, jer je sva ta pravila dala Svevišnja Božanska Osoba, a služe tome da ljudima pomognu fizički, mentalno, psihološki se pripremiti za prihvaćanje svjesnosti Krišne, da im to bude prirodno. Vidimo da je na Zapadu to poprilično neprirodno. Svjesnost Krišne je naravno prirodna za sva živa bića, ali se iz društvenog kuta gledanja ponekad doimlje nečim neprirodnim jer se puno razlikuje od uvriježene kulture. Svi ti vedski kulturni obrasci i pravila ponašanja, pomoći će nam u njegovanju svjesnosti Krišne, kao što pomaže ustajanje rano ujutro, tuširanje prije mantranja i sl. 

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod