Krsna katha online izdanje

 

 

RADOVI U TIJEKU

                                                Krsna ksetra prabhu

 (Krsna-katha 6./2009.)

Kako je sve počelo?

Bhaktama sam se pridružio u ljeto 1972. u Njemačkoj,  sreo sam ih i prije toga, negdje 1968. a iniciran sam tri tjedna nakon što sam se pridružio.

Za čime si tragao u to vrijeme?

Tragao sam -  za Prabhupadom. Kad sam ga vidio, shvatio sam da je to osoba za kojom sam tragao. Kao i mnogi drugi u to doba, čitao sam knjige o indijskoj filozofiji. Pročitao sam da je bhakti najbolji oblik yoge za ovo doba, tako da sam bio jako zadovoljan kad sam sreo bhakte.

Znači, već si poznavao bhakti yogu kad si ih sreo?

Da, znao sam nešto o bhakti yogi. Čitao sam prijevode Patanjalijevih yoga sutri u kojima je objašnjeno da je za ovo doba sve drugo praktički nemoguće...

 

UČENIK

Što te se najviše dojmilo kod Prabhupade u to vrijeme?Krsna ksetra prabhu

Najviše me se dojmilo što je očito bio osoba od karaktera. Znao je tko je, što radi, zašto je tu, jasno je pokazivao da predstavlja tradiciju svjesnosti Krišne. Meni je bilo jasno da predstavlja Krišnu. S Prabhupadom sam se susreo svega 5 puta, možda sam samo 15 dana imao priliku biti s njim. Prije nego li sam ga sreo imao sam tu mističnu ideju da je cijeli Srimad Bhagavatam bio razotkriven Srila Prabhupadi, da ga je imao u malom prstu, od riječi do riječi. Kasnije sam shvatio da nije baš tako, već da je Prabhupada koristio određeno izdanje Bhagavatama dok je prevodio. To ga je u mojim očima učinilo više ljudskim, prije je izgledao nekako nadljudski. Isto tako, kad sam pročitao Prabhupadinu biografiju, naročito prvi dio koji je Satsvarupa maharaja nazvao „Priprema duga cijeli život“, dojmila me se njegova ljudskost – bio je obiteljski čovjek, poslovni čovjek, student na koledžu, živio je na različitim mjestima, on i žena se nisu baš najbolje slagali... To je sve kod mene povećalo poštovanje prema Prabhupadi, još sam ga više cijenio, jer je bio sve to i transcendirao je sve to da bi ispunio naredbu svog gurua.

 

ČLAN ISKCONA

Osjećaš li se u ISKCON-u kao u obitelji?

Da. Dok sam u Vrindavanu obavljao neka istraživanja za doktorsku disertaciju, nisam živio u blizini hrama Krišne i Balarame. Stanovao sam kraj Radha Raman hrama četiri mjeseca i nisam svakodnevno pohodio ISKCONov hram, već sam većinu vremena bio kod Radha Ramana. No, kad god bio otišao u Krišna Balaram hram, osjetio bih, „Ovo je moja obitelj,  Srila Prabhupada je moj otac, sve drugo što se u Vrindavanu događa je vrlo posebno, transcendentalno, ali ovdje ja pripadam.“

Na čemu se temelji taj osjećaj?

Pa, mislim da se temelji na poistovjećivanju s Prabhupadom, nekom mojom braćom i sestrama po Bogu...

Na odanosti?

Daa, određena doza odanosti je tu, i, naravno osjećaj obaveze. Prabhupada je svoje učenike zadužio svojim dolaskom, svojim prisustvom, a nešto je od nas i zatražio pa je prirodno da damo sve od sebe da to napravimo.

 

PROPOVJEDNIKkrsna ksetra prabhu

Bi li mogao usporediti način propovijedanja u Prabhupadino vrijeme s ovim današnjim? Što se promijenilo?

Prošlo je 35, 40 godina. Rekao bih da se je sve stalno mijenjalo od trena kad je Prabhupada sišao s broda u Bostonu. To je ono što možemo pročitati u biografijama, kako je Prabhupada prilagođavao stvari paralelno s razvojem društva, u hodu. Očita promjena koja se dogodila nakon što je Prabhupada otišao - osim one da ga više nije bilo fizički prisutnog pa nije ni davao izravne upute – je promjena autoriteta; o tome uglavnom dosta znamo. Također se je promijenila demografija. Svojedobno se smatralo da su bhakte oni koji žive zajedno na jednom mjestu, praktički u istoj zgradi, uz rijetke iznimke, te da svatko praktički treba biti brahmacari. Društveni je pritisak bio u tom smjeru da se ženidba smatrala padom. Danas više nitko tako ne govori, puno se bhakta poženilo i izašlo iz hrama. To za sobom povlači činjenicu da većina postaje neovisna na mnogim područjima, što u hramu nisu bili... Posljedica toga su promjene u društvenoj strukturi, stavovima. Ne mislim da je to samo po sebi loše.

Mislila sam više na način propovijedanja, je li se on promijenio?

Sjećam se kad sam se pridružio, izlazili smo na ulice u dhotiju, radili kirtan, dijelili knjige, radili kirtan... Kroz nekoliko mjeseci to se promijenilo i ostalo je samo dijeljenje knjiga. Ja sam se pitao kako to, pa zar ovo ne bi trebao biti pokret sankirtane? Ne, govorili su, sad je važno da dijelimo knjige, Prabhupada želi da dijelimo knjige. OK, predao sam se. Na neko vrijeme.

Kako se propovijedanje promijenilo? Neki kažu da smo razvodnili filozofiju... Ja bih rekao da pokušavamo otkriti kako da svjesnost Krišne pusti korijenje u suvremenoj kulturi. Također pokušavamo naučiti kako propovijedati svojim snagama, umjesto da oponašamo Prabhupadu. Mislim da je bilo puno oponašanja, što je bilo OK jer smo imali pravi cilj i pravu poruku. Ali, oponašanje ima svoja ograničenja. A Prabhupada je htio da propovijedamo na temelju svojih spoznaja, na svoj način. Mislim da danas bhakte to pokušavaju napraviti, svatko s različitim uspjehom. Svi traže svoj stil, što ima za posljedicu priličnu raznolikost. Možemo li reći da se pri tom suština izgubila? Ne znam, mislim da svi još uvijek govorimo, „Mantrajte Hare Krišna i život će vam biti uzvišen,“ svi temeljimo svoje propovijedanje na Prabhupadinim knjigama i ohrabrujemo ljude da ih čitaju, da služe Krišnu...

Sjećam se kad smo 80ih godina počeli s elektronskom glazbom, pitali smo se jesmo li otišli predaleko. Uvijek postoji sukob između inovacije i očuvanja. Sam Prabhupada je uveo puno inovacija, a istodobno je čuvao tradiciju. Neki od njegove braće po Bogu su ga kritizirali zbog inovacija. Naposlijetku, jedino će vrijeme ispravno pokazati tko je bio u pravu, tko je otišao predaleko, a tko je napravio pravu stvar.

 

krsna ksetra prabhuDUHOVNI UČITELJ

Koliko dugo već obavljaš službu inicirajućeg duhovnog učitelja?

Od 1987.

Dugo. Kako se osjećaš u toj službi?

Još uvijek radim na tome. (ha, ha). Učenicima običavam reći da su radovi još u tijeku. Nije da sam već sve shvatio. Ponekad jasno osjećam da primam blagoslove od gurua i Krišne, a drugi put jednostavno čekam. Ponekad osjećam da uistinu pomažem učenicima, a drugi put mi se čini da im možda samo smetam. No, prihvatio sam tu ulogu jer je doživljavam kao službu. Prabhupada je toliko puta citirao stih koji izgovara Gospodin Caitanya, „Naređujem vam da postanete gurui i proširite ovaj pokret.“ Zato pokušavamo dati sve od sebe u tom smjeru.

 U posljednje se vrijeme govori o potrebi edukacije gurua. Što ti misliš o tome? Smatraš li da je guruima potrebna posebna naobrazba i trening za tu službu? Može li se to priskrbiti unutar ISKCON-a?

Znam da zvuči čudno. „Čekaj malo. Mislio sam da si ti guru, da sve već znaš. Što će ti onda sve to? Moraš natrag u školu?“  Rekao bih da je aktivno načelo onoga što se pokušava napraviti sadhu sanga. A to nije nešto što prestaje kad dobiješ titulu 'guru'.  Sadhu sanga se održava. Vidimo na primjeru Gosvamija iz Vrindavana koji bi se okupili i obogaćivali jedni druge svojim saznanjima i spoznajama. Dakle, princip druženja, mislim da je to jako potrebno. Također, to je način na koji guru iskazuje poniznost, spremnost da nauči više od starijih bhakta  i više pruži učenicima.

Moramo imati na umu sljedeće – mi pokušavamo prenijeti tradiciju iz Indije koja nikada nije imala oblik institucije, a istodobno pokušavamo održati međunarodnu instituciju s određenom kohezijom, što je prirodno. Pogledamo li tradiciju, nailazimo na gurua sa šačicom učenika kako sjede pod drvetom, dok danas imamo međunarodne gurue koji lete svijetom, internet i web stranice... Pokušavamo zadržati ono najbolje iz jednog i drugoga. Sve je eksperiment, ali to je u redu. Prabhupada je govorio, „Upotrijebite mozak da proširite ovaj pokret.

 

krsna ksetra prabhuAKADEMSKI GRAĐANIN

Kako se to dogodilo da si se počeo baviti akademskom karijerom?

Pa, najprije sam se prestao baviti. Studiranjem nakon dvije godine na arhitekturi, na Sveučilištu u Berkleyu, California. Shvatio sam da neću postati arhitekt, bilo je vrijeme za radikalnu prmjenu u mom životu i opredijelio sam se za duhovni smjer. Onda sam susreo bhakte... Tijekom godina zadržala se ta moja sklonost ka studiranju. Zanimalo me je pisanje, sanksrit. Nisu me u tome baš ohrabrivali moji tadašnji „autoriteti“ ili autoriteti, no želja je i dalje bila prisutna. Istraživao sam kako bih mogao naučiti sanskrit sve dok me naposlijetku neki bhakte nisu potaknuli da se vratim u školske klupe, ali s drugim predmetima studiranja. Razgovarao sam s različitim bhaktama, neki su smatrali da je to grozna ideja, dok su drugi mislili da je dobra. Konačno je jedan stariji bhakta jasno postavio stvari ukazavši mi da trebam to napraviti ili barem pokušati napraviti. Pokušao sam, 1995. godine, nastojeći tijekom jednog semestra izvidjeti mogu li se koncentrirati, pisati eseje i sve što je potrebno.  Vrata su se otvarala i nastavio sam koračati, pomislio sam da je to možda ono što Krišna želi da napravim.

Kako je to utjecalo na tvoju službu kao gurua?

Kada sam počeo studirati, sam sam sebi obećao da to neće negativno utjecati na ono što sam smatrao svojim suštinskim odgovornostima – posebno na brigu za učenike. Studiranje je podrazumijevalo da ću fizički boraviti na jednom mjestu nekoliko mjeseci godišnje, umjesto da neprestano putujem. Promatrao sam braću po Bogu i uočio koliko ih fizički iscrpljuju stalna putovanja i neprestano pružanje pažnje drugima, što zahtijeva ogromnu energiju. Pomislio sam da možda mogu vrijeme drugačije rasporediti. I izgleda da to funkcionira. U jednu ruku mislim da mi to pomaže u službi, smatram da je akademski rad danas dobar dio moje službe. Mnoge učenike to nadahnjuje i cijene to što radim. Drugi možda ne doživljavaju to tako... No, radim što mogu.

Kako akademski svijet utječe na tvoj duhovni život?

Dok sam studirao, od 1995. do 2003. smanjio sam sadhanu na ono što smo običavali nazivati jutarnjim programom u sankirtanu. U većini slučajeva to je to i danas. Krišninom milošću uspio sam uvijek ostati u društvu bhakta, živeći blizu njih, blizu hramova. S akademskim proučavanjem religije javljaju se neka intelektualna pitanja, teme; rekao bih da su tu radovi također u tijeku, da je u pitanju projekt na kojem ja, a i mnogi drugi bhakte, radimo da bismo otkrili kako povezati našu tradiciju i suvremeni način razmišljanja. To je proces koji traje, a ja ga smatram dijelom svoje službe koja se sastoji i u istraživanju, kroz pisanje, konferencije...

 Bi li bhaktama preporučio da slobodno uplove u akademske vode ili smatraš da su im za to, osim materijalnih, potrebne i neke druge duhovne kvalifikacije kako takav poduhvat ne bi bio opasan za njihov duhovni život?

Jasno je da za takvo što osoba mora biti čvrsto uvjerena u svoj identitet bhakte. Ako netko za sebe misli da je najprije akademski građanin, a tek onda bhakta, neće baš biti dobro. Potencijalnom studentu treba biti jasno da je bhakta i da je ovaj život namijenjen služenju Krišne i onda akademski svijet neće prihvatiti preozbiljno. Neki ljudi akademski svijet shvaćaju preozbiljno i onda su tu problemi.

 

GLAZBENIK NA SCENIkrsna ksetra prabhu

Prvi put sam te vidjela za vrijeme nastupa Gauranga Bhajan Banda u Rijeci...

Stvarno? Kada je to bilo?

Mislim negdje 1993. Bilo je to izvrsno propovijedanje, a i mi smo imali pred sobom očiti primjer starijih bhakta i vođa u našem pokretu kako uspješno surađuju na zajedničkom projektu. Nedostaje li ti taj projekt?

Zapravo, ne. Kad smo počeli s tim stvarno velikim programima, naročito kad smo počeli s rock glazbom, osjetio sam se nekako glupavo, mislio sam da bi to neki mlađi ljudi trebali raditi. Pokazali smo kako se to može napraviti, a sad neka sljedeće pokoljenje nastavi. Što se primjera suradnje tiče, to je sigurno bila dobra stvar.

 

krsna ksetra prabhuTREĆA DOB

Kako možemo kao bhakte iskoristiti prednosti starosti?

Starost je, unatoč tome što je želimo izbjeći, neizbježna. Kada primijetimo da starimo, trebamo to prihvatiti kao signal, „Sad je vrijeme da prihvatim kao stvarnost sve ono što acarye i Srila Prabhupada kažu,“ a onda se trebamo vratiti na prve upute iz Gite, matra sparsas tu kaunteya, podnositi dvostranosti...  Kako to primijetniti u svom životu dok nam sposobnosti slabe? Ponekad pomislim kako bi to bilo kad bi odjednom čovjek oslijepio?  Kad bi izgubio ono na što se toliko oslanja... Prije ili kasnije to se može dogoditi i onda trebamo iskoristiti lekcije koje već znamo, samo ih trebamo uvijek iznova čuti. Također se možemo usredotočiti na to što možemo pružiti sljedećem pokoljenju. O tome je i Prabhuada stalno govorio, „Neću još dugo ovdje biti...“  U jednom trenutku ćemo i mi biti u tom položaju. Istodobno mislim da možemo puno toga napraviti da održimo zdravlje i da svatko u to treba uložiti napor.

Kratka uputa kako poboljšati mantranje?

Kratka? OK. Sudjelujte na japa retreatu. Mislim da je bhaktama potrebno da nekoliko dana godišnje posvete isključivo poboljšanju svoje jape i da tom prilikom sve drugo ostave po strani.


 

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod