Krsna katha online izdanje

 

 

NEPOKOLEBLJIVA VJERA - DIO 3

 

Kadamba kanana svamiKrsna-katha 2000

Kadamba kanana svami

U duhovnom životu vjera mora rasti. To je prvo načelo, a ako se to ne događa, nešto nije u redu. Neki ljudi imaju problema sa slabom vjerom, drugi nemaju vjere uopće, a treći imaju previše vjere u pogrešne stvari. Možete imati puno vjere, no ako je položena u krive stvari, onda je to problem. Danas puno ljudi ima takav problem te se ne mogu usredotočiti na predano služenje jer im je vjera uložena u nešto drugo. 

 

ŠTO MI TU ZAPRAVO RADIMO?

U Indiji ponekad prolazimo kroz mnoge teškoće i strogosti, no u Vrindavan dhamu uvijek je prisutan taj duh da što god se dogodi, Krišna je iza svega toga. Posebno je na svetom mjestu Krišna režiser svega te štogod vam se tamo dogodi, trebate jednostavno prihvatiti kao takvo. Kaže se da sveto mjesto može izgledati kao malo indijsko selo, jer je prekriveno tankim slojem yoga maye, no zapravo je ispod toga duhovni svijet. Isto je tako ISKCON pokret na vrhu kojeg je mali, površinski sloj . Na površini ISKCON izgleda kao religijski pokret koji prolazi kroz pojedine stupnjeve razvoja. To je površina i tu se očito odvija puno toga. No, ispod toga je razina na kojoj se nalazi savršeni duhovni proces. Iako sam pokret može imati puno nedostataka, nedorečenosti i problema, ispod je pravi duhovni proces koji se ne može osujetiti jer je izvoran. Nekima može biti teško u potpunosti prigrliti taj proces te on na njih neće imati potpuni učinak. Drugim riječima, djelovat će samo u onoj mjeri u kojoj su ga prihvatili, no sam proces je uvijek savršen. Ispod svega toga je treća razina ovog pokreta, posve transcedentalni dio na kojem čovjek s divljenjem vidi kako Caitanya Mahaprabhu prepavljuje cijeli svijet... To je razina čistih bhakta na kojoj je Krišna uvijek i posvuda vidljiv. To je prava razina, to je stvarnost, dublja stvarnost ISKCON-a.

 

DUHOVNI SVIJET NIJE ZEMLJA NEDOĐIJA

Ovo zapravo jest vrlo optimističan pokret, posebno je vrijeme s najviše blagoslova - Kali yuga je. I to ne bilo koja Kali yuga, već ona, jedna u danu Brahme u kojoj se pojavljuje Sri Caitanya Mahaprabhu. Sve je preobraženo utjecajem Sri Caitanye Mahaprabhua i Njegova je milost posvuda. Naš pokret, pa i sam naš život trebali bismo sagledati u kontekstu Gospodina Caitanye i Njegove milosti. Naš duhovni život u velikoj mjeri ovisi o milosti, premda mi ne spadamo u one koji tvrde da je "sve dok u srcu nosiš Gospodina Caitanyu, sve u redu". Mi želimo malo više. Želimo se predati procesu pročišćenja i znamo da je pred nama prilično toga što tu trebamo obaviti - no u svemu tome nam je dostupno puno više milosti nego primjerice osobama koje su opisane u Srimad Bhagavatamu. Opisano je kako gopije imaju svoj poseban odnos s Krišnom, isto tako i Pandave Njegovi vječni pratioci, no mi, obični bhakte svoj odnos s Krišnom razvijamo aktivnim sudjelovanjem u procesu bhakti yoge. No, ipak nije da se mi samo zaokupljamo sa sadhana bhakti, još više sadhana bhakti, još više mantranja, služenja i onda se, na kraju svaka i najmanja anartha koja se može pronaći mikroskopom mora ukloniti da bismo se mogli vratiti natrag Bogu... Ako se uopće ikad i vratimo. I nije da je duhovni svijet neka vrsta Zemlje Nedođije u koju možete dospjeti samo nakon strašno puno života u kojima ste se trudili kao ludi... Nije tako. Zapravo, kada Gospodin Caitanya vidi koliko napora mi ulažemo da bismo se pročistili, On Sam ulaže puno napora da nas pročisti. To je vrlo važno načelo našeg pokreta. Inače, kakva je svrha uopće razgovarati o tome kako je Sri Caitanya Mahaprabhu razbio lokot na riznici ljubavi prema Bogu, razvalio vrata i podijelio ljubav svuda unaokolo... A onda - ha, ha, svatko je dobio proces predanog služenja u kojem je skoro nemoguće uspjeti !?! Takvo objašnjenje jednostavno nema smisla.

 

RASTE LI MOJA VJERA?

"Bhakta koji ima vjeru je doista pogodan kadidat za predano služenje Gospodina s ljubavlju. U skladu s vjerom koju ima, bhakta se svrstava kao najviši, srednji ili niži." (Gospodin Caitanya Sanatana Gosvamiju u CC) Možemo vidjeti da je vjera osnovni sastojak koji posjeduje bhakta na svakom od tri stupnja. Kada govorimo o razvoju vjere, o putu od sraddhe do preme, ponekad zamišljamo da je to neka vrsta ljestava. Na dnu ljestava je sraddha, sljedeća prečka sadhu sanga, onda bhajana kriya, potom anartha nivritti... Od sraddhe do preme je izvjestan broj koraka, no osobno mislim da model ljestava baš ne zadovoljava. Ja bih radije, za predočiti taj razvoj od sraddhe do preme, upotrijebio model grafa za statistički prikaz koji na položenoj liniji ima neku vrstu kutijica raznih boja, tako da se vidi da komponente istovremeno rastu. Mi zapravo počinjemo s malo sraddhe, malo sadhu sange, s jako malo bhajana kriye (regulativnog procesa, počnemo mantrati koji krug, npr.)... Onda, kako nam se vjera poveća, pomislimo, "o, pa ovo je dobro, možda bih mogao povećati koji krug," pa uporedo s vjerom raste i naša sadhu sanga, bhajana kriya (regulativni proces mantranja krugova, redovitog čitanja...) i konačno počinje rasti i anartha nivrtti. Pojedini elementi istodobno rastu, i kad osoba dostigne posljednji stupanj - ljubav prema Bogu, njezina je vjera posve razvijena. Ona posvuda vidi samo Krišnu. To je savršenstvo vjere. Osnovno načelo koje možemo naučiti iz ovog citata iz CC jest da vjera treba rasti. A da li se to nama događa? To je pravo pitanje. Imamo li više vjere nego li na početku, i ako nemamo, zašto nemamo?

 

MATERIJALISTIČKI BHAKTA

U skladu s vjerom bhakta se svrstava kao kanistha, madhyama ili uttama. "Osobu čija vjera nije osobito snažna, koja je tek započela razvijati vjeru, treba smatrati početnikom." (Bhakti rasamrta sindhu1.2.19) "Bhakta koji s vjerom obožava Božanstva u hramu, ali se ne ponaša ispravno prema drugim bhaktama ili ljudima uopće, naziva se prakrta bhakta, materijalsitički bhakta i svrstava se u najnižu kategoriju." (SB11.2.47) Dakle, kanistha adhikari ima slabu vjeru, materijalsitički je bhakta i ne može slijediti ili ne slijedi sastre, ali prihvaća Krišnu kao Svevišnju Božansku Osobu. Kanistha adhikarija možemo predočiti kao bhaktu koji se bori s načelima, sadhanom, koji se trudi, ali mu baš ne uspijeva uklopiti se u predviđeni program. On pokušava, ali se tuži, "Čovječe, stvarno je teško... ajoj!" Takav je bhakta opisan kao materijalistički bhakta.

 

MADHYAMA PO DEFAULTU

Obično kad govorimo o materijalizmu imamo pred očima nekog koga zanima novac, napredak u materijalnom svijetu, ali to je grubi materijalizam otjelovljen u lovcu na žene, beskrupuloznom poslovnom čovjeku... Većina bhakta nije na toj razini grubog materijalizma jer postoje ograničenja koja su prihvatili. Kad govorimo o materijalističkom bhakti, imamo na umu nešto drugo. Sam pojam "materijalizam" ima nekako loš okus, zvuči preteško, optužujuće. No, prihvatimo li to iz drugog kuta, možemo definirati materijalističkom osobu koja se ozbiljno poistovjećuje s materijom. Osoba koja svoj položaj promatra u odnosu na materijalnu prirodu koja je okružuje. Takva osoba promatra tko je prema mjestu svog rođenja - ja sam iz te i te zemlje, muško sam ili žensko, visok, nizak, inteligentan, bogat, siromašan, snažan, debeo, živim ovdje ili ondje, imam to i to. Materijalistički bhakta uzima u obzir sve to. Kad govorimo o prakrta bhakti, kanistha adhikariju ponekad imamo na umu da je to neko strašno, zavidno stvorenje koje se ne slaže s drugim ljudima, zanima ga samo novac... Stvorenje koje se rijetko sreće, a kad naiđete na njega osjećate gađenje. Zamislimo li si takvo čudovište kao kanistha adhikarija, vrlo je lako odbaciti pomisao na to da bismo mi to mogli biti. A onda po defaultu automatski postajemo madhyama adhikari. "Da, ja sam na toj srednjoj razini, pokušavam napredovati, stalo mi je da se pročistim od anartha... a to su sve simptomi madhyama, znači ja sam taj!"

 

"JESI LI ČUO?" - "NE MOGU VJEROVATI!"

No, naš posao nije na ljude lijepiti etikete. Stvar je malo suptilnija. Kada je netko prakrta bhakta, to znači da je zaokupljen s prakrti, materijalnom energijom i svojim položajem u njoj s kojim se poistovjećuje. A, to svi mi činimo. Lako je nositi majicu s natpisom "ja nisam ovo tijelo, ja sam duhovna duša" no teško je shvatiti da je ono između prednjeg i stražnjeg dijela majice duhovna duša. Djelovati s te razine nije baš lako jer se još uvijek u velikoj mjeri poistovjećujemo sa svojim umom i tijelom. Još uvijek nam je jako važno gdje smo i tko smo u ovom svijetu. Kanistha adhikari uglavnom živi u tom svijetu vanjskih događanja, mišljenja drugih ljudi, njihovih riječi... "Što ćemo danas? Što se zbiva? Ne, stvarno? Jesi li čuo? Ne mogu vjerovati! To je obeshrabrujuće..." To su tipična pitanja i reakcije kanisthe, on stalno živi u tim usponima i padovima vanjskog svijeta.  

Madhyama pak ima čvrstu vjeru te vidi da su sve te stvari koje se odvijaju oko njega samo proizvod energije iluzije. Ona se predstavlja u puno različitih oblika s kojima se, naravno, on mora suočiti jer ovdje živi i radi s tom privremenom energijom iluzije pokušavajući je uključiti u služenje Krišne. A to nije lako, sklizava je poput sapuna, ali što, je tu je. Madhyama zna da energiju iluzije ne treba preozbiljno shvatiti. Ako izgleda kao da će smak svijeta, on zna da zapravo nema nikakve opasnosti jer smo mi vječni te neće tome pridavati neki značaj. Kanistha će, međutim,  reagirati drugačije. Zalijepit će se za televiziju i pratiti najnovija zbivanja kako bi bio informiran. To je sklonost kanisthe. Dakle, umjesto da na ljude lijepimo etikete "Čisti kanistha" "Čisti madhyama", bolje bi bilo da u sebi i drugima prepoznamo različite sklonosti te vrste.

 

MADHYAMA POKRET

Naš pokret zapravo predviđa da krećemo s madhyama adhikari razine te nam ne ostavlja baš puno prostora za kanistha razinu. Prabhupada je praktički odmah zahtijevao da ljudi dođu na madhyama razinu - nisi ovo tijelo, stoga ne brini, posveti ovaj život i nekako se zaokupi predanim služenjem za koje se zna da je savršeni proces te ćeš, budeš li ga se pridržavao, sasvim sigurno dostići savršenstvo. Prabhupada baš nije puno propovijedao u stilu - Ne možeš se pridržavati svih načela? Pa, prihvati barem tri, ili dva, makar jedan... - već je sav naglasak stavljao na djelovanje madhyama adhikarija. Iako ne možemo reći da nije bilo prostora za druge. Prabhupada se bavio i onima koji se nisu mogli prodržavati određenih standarda jer u svjesnosti Krišne ima mjesta za svih - za one koji se ne mogu pridržavati 4 načela, za one koji ne mogu mantrati 16 krugova, kao i za one koji ne mogu uopće mantrati. Takvi ljudi mogu barem raditi za Krišnu, a i to je dobro. Svjesnost Krišne je za svih. No, život u hramu je sa svojim standardima bio usmjeren djelatnostima madhyama adhikarija. Ta je razina karakterizirana željom da se pročistimo, da prihvatimo proces, da odbacimo porive osjetila, uma i prihvatimo određeni strogi dnevni program života.

 

UTTAMA IZNEBUHA

Međutim, možemo vidjeti da puno ljudi nakon izvjesnog broja godina provedenog u hramu odlučuje okrenuti se ponovo više zapadnjačkom načinu života. Ponovo odijevaju zapadnjačku odjeću -" ah, ti dhotiji i sariji, stalno se o njih saplićeš i izgledaš kao da si pao s Marsa, ljudi te čudno gledaju, stalno ih podsjećaš da si bhakta, to je tako veliki pritisak, nikad se ne možeš opustiti i izgubiti se u masi..." Mnogi su ljudi otkrili da više vole drugi identitet. Premda, takva osoba iznutra može biti vrlo napredna i njegovati raspoloženje madhyame. Ne kažem da svatko tko ne želi živjeti u programu za madhyame nema zapravo raspoloženje madhyame. S druge strane, čovjek može slijediti program za madhyamu, a iznutra biti posve drugačiji. Godinama možemo šetati naokolo u vaisnavskoj odjeći i sve naizgled izvrsno raditi. No, nitko ne vidi da je unutra osoba koja se stalno pita, "Zašto to radim? Mogu li ja to? Jesam li to stvarno ja?..."

Uzmite samo za primjer Prabhupada koji je imao svoj posao i bio je svima poznat kao fini gospodin De, no nitko nikada nije ni pomislio da bi gosp. De mogao postati sljedeći svjetski acarya. Za Gaudiya Math je to jednostavno bilo preteško prihvatiti i kada se doista dogodilo. Što nije ni čudo. Evo, mi koji živimo u hramovima, već se cijeli niz godina susrećemo na raznim mjestima, festivalima, seminarima, u Vrindavanu, Mayapuru. Uvijek ista lica. Možete li zamisliti da jednog dana, odjednom netko izvana izroni kao novi uttama adhikari? Mi bismo isto bili nepovjerljivi -"Ne znam mogu li mu baš samo tako vjerovati, nije tako lako biti uttama adhikari, nek se dokaže..." Tako su slično razmišljali i članovi Gaudiya Matha, nisu mogli samo tako prihvatiti Prabhupada. "A što je s nama?" pitali su se neki, "Mi smo sve te godine bili sannyasiji, a on nije čak ni dolazio u hram baš često. Da, bio je iniciran, no imao je svoj posao, 4 djece... Ma, ne može on biti taj."

Dakle, ne možemo procijenjivati svjesnost osobe prema njenoj vanjštini. No, isto tako je činjenica da ako se osoba podvrgne određenom programu, kroz izvjesno će vrijeme stvar postati ozbiljna. Ako vrlo ozbiljno prihvatimo proces anartha nivrtti, kao što to madhyama čini, a nismo posve spremni za njega, uskoro će pritisak biti takav, da ćemo poželjeti otići i prekinuti s tim.

 

KANISTHA ADHIKARI S POSLOVNIM DUHOM

Tu počinje borba jer je kanistha adhikari u strahu. On misli, "Da, svjesnošću Krišne se dobija sva sreća, a mantranjem će se sve postupno ostvariti, prestat će me privlačiti niže stvari... No, što ću u međuvremeno sa svojim umom, osjetilima, svojim užicima?" Kanistha misli,"O.K. napravit ću to, ali gdje je tu sreća za mene." Njegov je način razmišljanja nalik onome poslovna čovjeka: "Napravit ću jedan korak predaje, ali zauzvrat želim nekakav nektar. A ako to ne dobijem, onda mi ne pada ni na kraj pameti da krenem korak dalje u predavanju. Ništa ne dolazi, nikakav nektar, znači, ne idem dalje. Nisam lud, može mi se dogoditi da sve riskiram, sve predam, a da od Krišne ipak ništa ne dobijem. S Njim nikad ne znaš, On je posve neovisan. Sve sam odbacio, svoje materijalne užitke koji mi smiruju um i osjetila, a nisam dobio nikakav duhovni nektar zauzvrat. Što će tada biti sa mnom? A, ne, ne idem dalje. Samo jedan korak, i kad vidim što sam dobio zauzvrat, idem dalje."

To je jedan od razloga zbog kojih je kanistha adhikariju teško nadići svoju razinu. Izgleda mu previše rizično. A ipak, Prabhupada je rekao da trebamo u najmanju ruku postati madhyama adhikariji. Što to znači? To podrazumijeva da moramo bit barem spremni proces predanog služenja staviti na prvo mjesto u svom životu. Ako se to ne dogodi, kanistha adhikari je zaglavljen na svom položaju. On je onaj tip iz priče koji vesla cijelu noć, a da nije podigao sidro.

 

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod