Krsna katha online izdanje

 

 

VRIJEME PUTOVANJA

vrindavan

Krsna-katha 10/2000.  

Vinata devi dasi                  

Jesen, točnije Kartik. Vrijeme intenzivnog prisjećanja na Krišnu, malog Damodara crnih kovrdža i trbuščića obujmljena konopcem. U Vrindavanu koji uvijek odiše Krišnom (i Radhom), ovo je čarobno doba slatkih bhajana i gromoglasnih kirtana pred veličanstvenim oltarima Krišna Balaram mandira osvjetljenih s bezbroj malenih svjetiljki Damodaru u čast. Doba u kojem, za posjetitelja sa Zapada, sviklog na stes i jurnjavu, vrijeme konačno staje i nestašno se plete oko tragova Krišninih stopala u mekom pijesku Raman retija. Pravo vrijeme za prisjećanje na stvarnost, našu vječnu zbilju koju, svojeglavi kakvi jesmo, uporno već milijunima života odgađamo unedogled. Bavimo se trivijalnim stvarima, pridajući im ogromnu važnost, a sat nam otkucava, vrijeme istječe, um se puni utiscima koji nas zakivaju za ovaj smrtni svijet. Kakvo glupavo ponašanje! Po ne znam koji put padamo na isti trik, osjetila se zalijepe za neku boju, oblik, um nasjedne na sjećanje i - odosmo, na još jedno putovanje s poznatim ishodom: kroničnim nezadovoljstvom. Nije nam lako. Ovdje gdje živimo sve je protiv nas, protiv naše blijede želje da se iščupamo iz ralja prolaznosti.

U Vrindavanu je drugačije. Tamo Krišna (ili netko Njegov) vreba na svakom koraku, spreman da nas podsjeti na Svoje prisustvo, na izgubljeni dom kojeg uporno tražimo na krivom mjestu. U Vrindavanu se dijele pozivnice, ponekad čak i karte za putovanje na koje mudraci čekaju životima. Tijelo stenje, gurnuto u drugi plan, a duša likuje sluteć slobodu od okova kosti i mesa. Vrindavan je idealno mjesto za buđenje, Vrindavan je idealno mjesto za polaganje konačnog ispita svakog od naših života - za smrt. (No, takva se prilika ne pruža svakome. Srila Prabhupada je tijelo napustio u Vrindavanu za vrijeme Kartika, a ove je godine to isto učinila i Prema mayi, sjedokosa, a mladolika mataji iz Slovenije, učenica Sri Rohini sute Prabhua. Uz bhajane Aindre Prabhua i njegovih glazbenika, okružena bhaktama...)

Smrt se primiče i našoj zoni, posjećuje bhakte koje poznajemo. Koliko je nama još udisaja preostalo u ovom aranžmanu? Koga ugošćavamo u svojim mislima, vozilu koje će nas povesti do sljedećeg odredišta nakon smrti? Čime su nam dani ispunjeni? Koliko smo daleko od Vrindavana, od Krišne, od bhakta? Hoćemo li se uspjeti prenuti prije nego li bude prekasno? Konopac kojim je Yasoda htjela vezati Damodara oko trbuščića neprestano je bio dva prsta prekratak. Jedan predstavlja naš napor, a drugi Krišninu milost, dva sastojka neophodna za prelazak na sigurno, u stvarnost koja ne blijedi. Ruke su nam ispružene - Krišnina, Prabhupadova, sadhuova, a mi, da li ih prihvaćamo?


Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod