Krsna katha online izdanje

 

 

NAJPRIJE NAJVAŽNIJE

 

djeca ozbiljnaVinata dd

Krsna-katha 05/2003

Što da vam tajim - u trenutku dok ovo budete čitali ja ću već i službeno zakoračiti u razdoblje koje je Prabhupada nazivao uvodom u starost. Predvorje ili uvod ista je priča koja, osim toga najvjerojatnije očekuje i vas, iako vam se sada s vaših dvadesetak čini grozno daleka.

Mogu vam, dijeleći s vama iskustvo iz prve ruke, reći da ovo doba nije ništa bolje od onog djetinjeg kada sam bila prisiljena trpjeti izmet u pelenama ili pak onog pubertetskog u kojem sam dobivala slom živaca pri pogledu na svaku novu, tijekom noći manifestiranu aknu, ili pak onog kasnijeg kada sam si glavu razbijala s izborom profesije, pronalaženjem posla i svog mjesta u društvu... Na početku, u sredini i na kraju, sve je to ista priča. Bjesomučna trka za zadovoljstvom kojeg nikad dovoljno, a kad ga i uspijemo ščepati, onda pak tjeskoba da nam ga netko ne otrgne. Što je neizbježno, jer ako nitko drugi, Kala (vrijeme) će nam dosuditi kraj svakog doživljaja u ovom smrtnom svijetu. Nama se to, naravno ne mili, ukoliko je doživljaj ugodan, i sreću bismo rastezali u beskonačnost (realnije bi bilo reći do zasićenja i dosade, što se nekima, pobožnijim jivama doista i potrefi), ali pravila su igre drugačija - sreća i nesreća dolaze same od sebe, bez našeg posebnog truda, na temelju zasluga ranije skovanih... Zadržimo li se, međutim, na uočavanju problema koje nam ovo tijelo donosi i pokušajima unapređenja stanja, pali smo u zamku! To je upravo ono što Maya od nas očekuje.

ozbiljnaNe želim tu nikako reći da se trebamo fanatično ponašati i zanemarivati zdravlje. Ni slučajno. Svakom je stroju nužno održavanje, ali će isto tako svaki mehaničar, ali i svaki štedljivi vlasnik dobro znati koje operacije spadaju u redovito održavanje (bez kojeg će se radni vijek mašine skratiti i njena isplativost dovesti u pitanje), a što je pak dotjerivanje, šminkanje, lickanje bez kojeg se sasvim lijepo može odraditi namijenjena uloga. Traženje rješenja za akne, krivi nos ili sijede vlasi oduzima puno vremena, a rezultati su u 90 posto slučajeva frustrirajući, ponajviše zato jer su privremeni. Sinulo mi je to kad sam se uhvatila kako već danima lamentiram o tome je li umor koji osjećam znak starosti što se iz predvorja nazire ili je pak pitanje prebrzog tempa, nedovoljno sati sna i stalnog truckanja u Rijeku povezanog sa suludim vremenskim prilikama... Korisno je i povoljno (za bhaktu) uočiti kako je život prepun bijeda i nevolja i kako tijelo ne pruža nikakvo utočište, ali tratiti dragocjeno vrijeme na opetovano dijagnosticiranje takvog stanja vlastitog prevozala (tijela) ukazuje na podlijeganje (malo neobičnim, prikrivenim, ali ipak) čarima Maye, Gospodinove vjerne sluškinje s nezahvalnim zadatkom.

pasPOPUT PSA KOJEG VODE VETERINARU
A svako doba života pruža obilje prilika za izlazak na sunce (ne ovo bolesno sunce Kali yuge koje žestoko prodire kroz ozonske rupe izbušene našim pohlepnim nastojanjima osiguranja uvjeta za čim lagodniji život - pojedinaca). Za to pak treba samo pobijediti svoju inertnost i koraknuti na svjetlo. Svjetlo je za nas, duhovne duše utamničene u materiji, svaka aktivnost povezana s našim izvorom, naime, Bogom, Krišnom. Uspijemo li razulareni um navesti da se bakće mislima o unapređenju takvih zbivanja - jape, harinama, sankirtana, propovijedanja, dijeljenja prasadama, obožavanja, čitanja o pravoj (čitaj: vječnoj) stvarnosti i metodama kako je dostići, druženja sa bhaktama koji su zapravo bhakte, a ne samo po imenu, služenja i pomaganja istima - zasjat će nam zbilja sunce, a tjelesni će problemi, bilo mladenačkog, zrelog ili trulog, pardon starog doba, pasti u drugi plan. Gdje po pravu i pripadaju.

Tijelo traži svoje - to je istina, ali ni blizu onoliko koliko smo mu mi obično spremni dati. Naravno da mu nudimo kojekakva izobilja prikladna za materiju - što ono jest, a posve neinteresantna antimateriji - što smo mi, kad svaki tren zaboravimo da NISMO tijelo (što podrazumijeva i um, inteligenciju i još nešto sa čime obično nemamo pretjeranih otvorenih problema jer smo s njim toliko saživljeni da ni ne primjećujemo da postoji), već da SMO duša, a ako nas netko na to pokuša podsjetiti, onda se opiremo tvrdoglavo i uplašeno poput psa kojeg vode veterinaru, tvrdeći kako to već dobro znamo... Zato nam se i ne mili čitati Prabhupadine riječi koje nas stalno podsjećaju na tu temeljnu pogrešku, ugrađenu u koštanu srž ili nekakvu drugu srž ove olupine u kojoj stanujemo, već se radije bavimo raspojasanom umu zanimljivijim temama koje samo mijenjaju ukrasni papir u kojem se pojavljuju u skladu sa životnim dobom u kojem se nalazimo.

PROKLETO NESEBIČNI
Kad bolje razmislim, mi smo zapravo toliko prokleto nesebični da je to - jednostavno grozno. Jer da nismo takvi, ne bismo se milijunima života bavili ugađanjem drugome, tuđinu, koji uza sve to još nije ni živ! Tijelo koje nastanjujemo, njegova osjetila i njihovi prohtjevi nemaju ni malo više veze s nama, nego li ... naša perilica rublja i njezine potrebe za detrdžentom i vodom. Jedina je razlika između tijela i perilice u tome što će se samo iznimni luđaci s psihijatrijskom potvrdom poistovjetiti s perilicom, dok se poistovjećivanje s tijelom redovito događa svima nama, jadnim, nikakvim, zbunjenim i nadasve uvjetovanim dušama. Uvjetuju nas upravo potrebe tijela, a cijelu smo nejestivu kašu zakuhali sami, zamislivši si da možemo uživati na isti onaj način kao što uživa Bog. Zaboravili smo pri tom da je Bog - Bog, Vrhovni zato jer izdržava sva druga živa bića - što mi ne možemo, a uz to je još i potpuno neovisan - što mi nismo, a to je preduvjet za uživanje u onom obliku kako ga kuša On.


drustvoI što sad? Kako van? Ma, to smo već sto puta čuli, kao i ono prvo da nismo tijelo, ali Kali yuga stanovnicima ustrajnost nije jača strana, kao ni pamćenje. Onako usput, pitam se imamo li uopće kakvu jaču stranu? Možda jedino to što smo toliko nikakvi da su se nad nama sažalili i dodijelili nam najjednostavniji postupak - što još uvijek ne znači da ga mi doista i percipiramo kao takvog - najlakšeg. Dakle, pjevanje svetog imena, pjevanje svetog imena, pjevanje svetog imena i to bez uvreda, bez uvreda, bez uvreda. A da bi nam to bez uvreda pošlo za rukom, moramo se riješiti svojih anarthi, nepoželjnih navika i stavova, što će nam uspjeti odlučimo li se uhvatiti društva vaisnava, što naprednijih, to bolje, kao pijan plota. I ne ispuštati ih iz grčevitog stiska. Ni pod koju cijenu. Nikakvih satova joge, engleskog, kuhanja, kupovine na placi ili feng shuia. Postanimo konačno zdravo sebični i na prvo mjesto stavimo najvažnije, ključno, po život presudno - našu duhovnu praksu, sadhanu, posvećivanje vječnosti kojoj pripadamo i ka kojoj, ako već ne jurimo, nadam se, milošću vaisnava, barem klizimo. Nemojte se zato putem hvatati za grane koje vam se nude kao utočište, nego se opustite, prepustite se Srila Prabhupadi i otklizite (skupa sa mnom, nadam se) u Krišnino društvo. Sretno klizanje!

 

 

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod