Krsna katha online izdanje

 

 

SAMO HRABRO NAPRIJED

Giriraja

(Krsna Katha br. 8 iz 2000. godine)

“Opet spuštaju standarde Božanstvu! Kako grozno! Znaju li oni što  rade?” (Spuštanje standarda Božanstvu, za manje upućene, znači uglavnom da Ga rjeđe kupaju i presvlače, manje hrane, manje obožavaju.) rečenice su koje se u posljednje vrijeme sve češće čuju.
Pujariji se žene, odlaze iz hrama trbuhom za kruhom i za svojom kućicom, svojom slobodicom i sve je teže zadržati običaje iz vremena kada je hram vrvio od bhakta, a Božanstva bila pažena i mažena. Sve se više bhakta seli u nekad zanemarivanu pa čak i omalovažavanu kongregaciju i naglasak se u njihovom životu često lagano, pa sve intenzivnije i intenzivnije premješta s Krišne na obitelj, dom, posao, položaj u društvu...


Hram postaje periferni (čak i kad se nalazi u središtu grada) interes, a duhovni život, ako još živi, svodi se postupno na osamljeničko i nerijetko usputno mantranje, dok i to ne zamre...
Zajednički napor uložen u dostizanje zajedničkog cilja - poput primjerice, upoznavanja drugih s najvećom od svih tajni, bhakti yogom – s gnušanjem se odbacuje u ropotarnicu prošlosti sažeto ocrtanom rječju: fanatizam. Od jednom želimo biti “normalni”, poput svih drugih, posve nesvjesni da smo još prije par godina željeli biti “svoji”, autentični, a ne prosječno nesretni prosječni članovi prosječnog društva koji smatraju  da su oni to tijelo u kojem zapravo stanuju.

Koliko smo mi, osobno spustili svoje standarde? Od koliko smo “nepotrebnih” pravila odustali? U kojoj smo mjeri u kuhinji opet ustoličili svoj jezik i trbuh kao središte zbivanja? Koliko smo aktivnosti predanog služenja sveli na puku rutinu? Jesmo li se vratili starim navikama hrane s nogu, (ne)čistoće, gotovih proizvoda, buljenja u televiziju...?

Bježeći od fanatizma koj i je požnjeo izvjesne žrtve, ali je isto tako mnogima poslužio da sunu u pravom smjeru, sada se ponovo često baškarimo  u krilu svog uma, više se trudeći da budemo “normalni”, nego li da napredujemo u spoznaji svog pravog identiteta. Toliko žustro želimo biti “normalni” da je i vaišnavska odjeća postala opterećenje, čak i predavačima ili pripadnicima bhajan skupine na nedjeljnim programima pa ti sve više sliče na okupljanja new agevaca. Mnogi ne znaju, a oni koji znaju, očito su zaboravili da je ukrašavanje tijela tilakom uz izgovaranje odgovarajućih mantri jedan od 64 regulativna načela koja valja slijediti želimo li se uspeti na najvišu razinu predanog služenja (CC Madhya 22. 115-28)...

Raskrsnica na kojoj se mnogi od nas nalaze sažeto opisuje pitanje koje traži iskren odgovor: Što mi je (naj)važnije? Ustanovimo li da nam je važnija karijera, zarada ili takvo što nego li bhakti yoga, premda ćemo nastaviti mantrati i čitati Prabhupadine knjige ukoliko za to ostane vremena nakon obavljanja onog što smatramo važnijim poslovima - nalazimo se na razini koja se naziva  stupanj saništa. Jesmo bhakta, ali nam je položaj opasan, možemo lako skliznuti zaboravimo li kuda stremimo. Ponekad je takav položaj plod okolnosti u životu (npr. materinstva) te je stoga izrazito privremen ako bhakta zadrži želju za napredovanjem. “Ja sam bhakta, u prvom redu, a uz to sam i doktor ili limar, ili noćni čuvar.” - ovo je sljedeći stupanj, zvan paraništita koji je za većinu nas kongregacijskih bhakta pravo dostignuće. Pretpostavlja svijest o prioritetu bhakti yoge nad drugim dužnostima, premda se ni one ne zanemaruju.

Stupanj kojem težimo, usrdno i postojano, naziva se nirapekša, a definira ga svijest: Ja sam predana duša, Krišnin sluga. Kada s punim uvjerenjem, iskreno o sebi razmišljamo isključivo na taj način, dostigli smo razinu na kojoj za nas više nema svjetovnih dužnosti, ni  plodonosnog djelovanja.
Dakle, što mi je (naj)važnije? Neka vas iskreni odgovor ne obeshrabri - sve je u redu, bez obzira na kojem se stupnju nalazite, sve dok uporno stremite prema naprijed, prema gore.

Napiši komentar:

Sigurnosni kod Osvježi sigurnosni kod