Mrtyu Mrtyu das (Virovitica) (Krsna-katha 2/2006): “Pozdravio sam srnu s Hare Krišna i pozvao je da dođe.”
Mrtyu Mrtyu das (Virovitica) (Krsna-katha 2/2006): “Pozdravio sam srnu s Hare Krišna i pozvao je da dođe.”
Ovaj članak započet ću sa tvrdnjom koju sam čuo na nekom predavanju, a to je da netko može biti jači od nas u filozofskoj raspravi, ali ostaju realizacije koje nitko ne može poraziti. Moć Svetog imena doživio sam nedavno i to želim podijeliti s vama.
Vikendom običavam mantrati krugove u prirodi dijeleći Sveto ime sa svim bićima kraj kojih prolazim. Tako sam u studenom prošle godine išao i pjevao Sveto ime prugom koja vodi od moje kuće kroz polja do tvornice šećera. Ušao sam u duboku meditaciju mantrajući kad je odjednom nešto jako šušnulo s moje desne strane. Prepao sam se i povratio u stvarnost pogledavši u tom pravcu. Bila je to lijepa mlada srna. Snašao sam se i glasno rekao, «Hare Krišna, dođi milena, ne boj se, Hare Krišna.» Nije pobjegla. To me je ohrabrilo pa sam se spustio u jarak mantrajući. Pružio sam prema njoj lijevu ruku. Ni tada se nije prepala nego je ponjušila pruženu ruku i pozorno slušala moje mantranje. Gledao sam njezine oči. Činilo mi se kao da me gleda Krišna s kalendara iz 2002. godine. Stajao sam mantrajući u jarku, a srna me je pozorno slušala neko vrijeme. Potom je lagano odskakutala kroz polje.
Drugi puta sam je vidio mjesec dana kasnije pored pruge stotinjak metara dalje nego prošli put. Do tog mjesta sam došao mantrajući. Pored pruge je u jarku bio stari bubanj perilice kojeg sam udario nogom. Srna se prepala zvuka i iskočila iz grmlja. Ponovno sam je pozdravio sa, «Hare Krišna, dođi i ne boj se milena, Hare Krišna!» Nije pobjegla nego je slušala moje mantranje i kružila oko mene. U jednom trenutku mi je došla tako blizu da sam je skoro mogao pomilovati. Ispuštala je nekakav piskutav glas. Ostala je u mojoj blizini skoro cijeli krug mantre.
Zadnji put sam je vidio krajem siječnja u polju. Bila je u skupini od nekoliko srna. Čim su me ugledale odmah su se razbježale. Moja srna je u velikim skokovima počela bježati na jednu, a ostale na drugu stranu. Potom je stala i počela me promatrati. Ja sam je pozdravio sa Hare Krišna i pozvao je da dođe. Budući da je bila dalje, počeo sam glasnije mantrati. Mislio sam da se radi o nekoj drugoj srni pa sam produžio kretanje oranicom. No, na moje iznenađenje, srna mi se pridružila i došla mi tako blizu da sam je mogao skoro pomilovati. Opet je ispuštala tih, piskutav glas, a ja sam joj mantrao. Obišla je nekoliko krugova oko mene i izgubila se u obližnjem šumarku. Bila je ona ista srna koju sam sreo prethodna dva puta jer je na prsima imala dvije pravokutne bijele mrlje koje sam zapamtio. Po tome sam je prepoznao. Bila je tako lijepa, čista i vrlo punašna. Nikada neću zaboraviti njezine velike tamne oči u obliku latice lotosa. Sjetio sam se priče o Maharaji Bharati i shvatio da je i on, zapravo, u očima srne vidio Krišnine oči i bio snažno privučen.
Srna je, inače, vrlo plahovita životinja. Vrlo joj je teško prići ako ona to ne želi. U mojim susretima s njom povezalo nas je Sveto ime pa se često pitam tko je u njezinom tijelu. Možda se pojavi novi Jada Bharata, tko zna?
Preporučam i vama da pođete u prirodu dijeliti Sveto ime. Možda i vi doživite sličan blizak susret.