Krsna-katha, 8/2000: Dio putopisa Mahasvan dase sa velike svetkovine Kumbha-mele u Haridvaru
Krsna-katha, 8/2000: Dio putopisa Mahasvan dase sa velike svetkovine Kumbha-mele u Haridvaru
Skoro sam i pomišljao da se vratim iz sankirtana iako nisam sve podijelio, ali sam u tom trenutku došao do nekog niza tezgi i malih trgovina (haridvarski Loi Bazar). Bilo je mnogo kupaca i pomislih da ću tu brzo podijeliti preostale knjižice. Preko puta tih radnji, s lijeve strane ceste, ispod pruge, bilo je poredano desetine prosjaka na ivičnjaku. Sjedili su na kartonima ili zemlji, s aluminijskim posudama ispred sebe i strpljivo čekali milostinju. Nisam mnogo obraćao pažnju na njih (a pogriješio sam) jer su nas kroz cijelu Indiju stalno progonili, naročito djeca. Nisu znali da, bez obzira što smo bijelci, nismo ništa boljeg imovinskog stanja od njih. A i bliski smo im, jer u bhakti-yogi naučimo prosjačiti, što je naravno odličan trening za lažni ego. Tako sam ignorirao te mudrace u odorama prosjaka i okrenuo se kupcima da im ponudim Krišninu esenciju.
No, prosjaci nisu ignorirali mene. Prvi od njih, u tom dugom nizu od možda tridesetak prosjaka, oslovio me. Ne sjećam sekako, ali mi Paramatma reče: “Okreni se. Tebe zovu.” I stvarno, onaj prvi je uporno mahao da mu priđem. Nije mi se rado prilazilo jer sam pomislio da traže lakšmi, odnosno novac, a ako dam jednom, znam da me neće pustiti na miru dok svima ne udijelim. I onda se mogu pozdraviti s lakšmijem od sankirtana. Ipak sam svladao taj strah i prišao mu, shvativši da na ovom mjestu i u ovoj misiji (jer predstavljam Krišnu i Srila Prabhupadu) ne smijem zanemariti ni jednu osobu.
Kad sam došao do njega, počeo mi je pantomimom objašnjavati što želi. Pokazivao je u knjižice u mojoj ruci pa u sebe. O Krišna, pa i on želi Gita Sar. Izvinuo sam se Krišni i prosjacima u srcu i skoro zaplakao od neke sreće. Sa zadovoljstvom sam mu pružio knjigu i pošao dalje, pomislivši, kad bi barem svi prosjaci tražili ovakvu milostinju bilo bi nade i za njih i za nas. Nisam odmakao ni dva-tri koraka, kada opet začujem glas iza sebe: “Prabhu, prabhu, two rupies!”
Okrenem se, a moj novi prijatelj prosjak istresao sav sitniš, u obliku mnogih paisa, iz zdjele i pruža mi ih. Stao sam i mislim što da radim, da li da primim ili ne. Na kraju sam primio, siguran da će tako dobiti veću milost od Krišne jer je i on dao svoj doprinos za sankirtan misiju u Indiji. A s druge strane, bit će mu draža ta mala knjižica s Krišninom slikom s prednje, a Srila Prabhupadinom sa zadnje strane, jer ju je sam kupio, a ne dobio u milostinju. A možda je bilo i treće, možda sam ga mogao uvrijediti ne primivši te dvije rupije koje je on od srca namijenio za pravu stvar.
Tada sam iznova shvatio, ili mi je Krišna iznova pokazao, da ovdje, na Kumbhameli, baš svaka jiva zna bolje vrijednost “Suštine Gite” od mene. Primijetio sam da i prosjak ima bolji “šravanam” jer je i cijenu čuo dok sam nudio Gitu u toj gužvi. A nisam baš tip koji se dere.
TRANSCENDENTALNI PAZAR
Krenuo sam ponovo dalje, misleći da sam završio s prosjacima, ali me već sljedeći ponovo zaustavi. Opet pantomima, najbolji jezik za sporazumijevanje Indijaca i Bosanaca. “Prabhu, želim i ja ‘Gita Sar’, no vidiš, zdjela mi je prazna, nitko ne ubacuje. Ti slobodno idi dalje niz ulicu i prodaj, pa kad se vratiš, valjda ću nešto naprositi pa ću ti platiti.” Dao sam i njemu knjižicu i rekao, nema problema, navratit ću. Kad sam odlazio, još jednom je pantomimom dao do znanja da navratim, da ne zaboravim skrenuti. Bio je uvjeren da će nešto naprositi. I tako sam ja nastavio niz ulicu pa natrag prema Gangi, ufiksiran u sankirtan, ne bih li podijelio zadnjih 10-15 knjižica. U toj transcendentalnoj ekstazi, koju može dati samo sankirtan, zaboravio sam na prosjaka.
Ali Krišna nije. Napravio je takav aranžman da me zaustavi jedan indijski gospodin koji je došao na Kumbha-melu sa svojom obitelji. Indijac mi je pričao da kod kuće ima mnogo Srila Prabhupadinih knjiga, čak i veliku Bhagavad-gitu, ali da malu ‘Gita Sar’ nema. Reče da bi je volio imati jer je dobra za put, kao džepna knjiga. Također je želio tu knjižicu uzeti za prijatelje pa je uzeo ukupno tri. Taman sam sav sretan privodio kraju taj transcendentalni pazar, kada sam iznad glava djevojčica, kćeri ovog Indijca, ili bolje rečeno Krišninog bhakte, zapazio prosjaka, mog “dužnika”. Možda sam ja bio njegov dužnik, jer u ovom se svijetu ne zna tko što kome duguje. Prosjak je bio tri-četiri metra od nas. Krišna me je, preko druge jive, zaustavio da mi nešto pokaže.
Prosjak je držao “Gitu Sar” priljubljenu uz svoje tijelo i ljuljao se s njom lijevo-desno. Ljuljao ju je kao najdraže čedo. Ispred njega je bila i dalje aluminijska činija, i dalje prazna, ali to njemu nije ništa značilo. Bio je totalno blažen. Sada je cijeli svijet bio njegov. A meni je Krišna neprocjenjivo platio njegovu Gitu, samo time što me zaustavio na tom mjestu, da vidim taj prizor koji nikad neću zaboraviti.
PITANJA, PITANJA…
Mnogo se još toga dogodilo na Kumbhameli. Stigao sam harinam i učestvovao u njemu u najžešćoj etapi. Harinam je produžen i umjesto planiranih dva, trajao je tri i pol sata. Na kraju smo svi podijelili sve Gite, čak je i nedostajalo. Podijeljeno je 13.500 “Gita Sar”-ova, znači Krišna je preselio jedan manji grad iz ove materijalne kreacije na Vaikunthu. Mi toga možda nismo svjesni, ali netko jest. Stoga si imamo još postaviti mnoga pitanja: Tko koga ustvari poučava u ovom materijalnom
svijetu? Tko je bhakta, a tko nije? Tko je kome ustvari dužnik? Na osnovu čega imamo toliku milost Krišne i Srila Prabhupade? Tko su te svete osobe koje srećemo na Kumbha-meli i drugim svetim mjestima? Da li ću ikada shvatiti vrijednost Bhagavad-gite i drugih Srila Prabhupadinih knjiga? Da li ću ikada biti ponizan kao bhakte u Indiji?
Imam za sebe još more pitanja, a vjerujem i svi vi, jer smo valjda ovdje da nađemo odgovore na njih. Možda nam odgovore na ova pitanja može ponuditi majka Ganga, jer je u svome naručju ljuljala milijune mudraca i čistih bhakta. Na kraju ove storije je dala, za kratko vrijeme, i utočište ISKCON-ovim bhaktama sankirtana. Ipak smo se svi stigli okupati u zadnjoj smjeni. Odali smo poštovanje majci Gangi, uhvatili se za lance (da nas brza voda ne odnese) i zaronili u njenu beskrajno čistu, mirišljavu i hladnu vodu. Poslije tih nekoliko zaranjanja istinski smo osjetili da je Ganga sprala sve nečistoće. I suptilne i grube.
Kad sam, nakon nekoliko minuta provedenih u njenu okrilju, izašao van, prvi i jedini put u ovom životu sam praktično osjetio da nisam ovo tijelo. Narednih pet minuta nisam osjetio niti jedan atom svoga materijalnog tijela. Samo čista duša i beskrajno blaženstvo. Nisam impersonalista, jer je Krišna bio tu negdje u blizini. Siguran sam da takvo blaženstvo nije prouzrokovano samo milošću majke Gange. Ono dolazi poslije ekstatičnog sankirtana u kjemu se potpuno predamo Krišni i misiji Srila Prabhupade. Takva služba je rijetkost u ovoj kreaciji, ali moramo se truditi da je iskusimo još koji put u životu. Na osnovu nje ćemo valjda i mi dobiti milost da jednog dana u skoroj budućnosti zakucamo na vrata Gospodina Harija.
Sva slava sankirtan misiji u ovom materijalnom svijetu, koju je ustanovio Gospodin Caitanya.
Sva slava majci Gangi koja na neki nevidljiv način podupire ovu misiju.
Vaš sluga
Mahasvan das