(Krsna katha 05/2000):
S godinama, odgovornost je sve veća. Nedostatnost materijalističkih rješenja sve očitija. Svaki korak počinje izgledati presudan. Za ponavljanje starih, ispraznih pokušaja dostizanja sreće jedva da se može naći neko opravdanje.
Krsna katha 05/2000
Dragi čitatelji!
S godinama, odgovornost je sve veća. Nedostatnost materijalističkih rješenja sve očitija. Svaki korak počinje izgledati presudan. Za ponavljanje starih, ispraznih pokušaja dostizanja sreće jedva da se može naći neko opravdanje. Stvari postaju ozbiljne. Tijelo jasno daje do znanja da ovako neće ići vječno. A već i je puno gore no što li je bilo prije 10, 20 godina. Zar ću i ja ostarjeti? Neću, duša nikada ne stari. A ja jesam duša. Ali, ako nastavim s ovim budalastim ponašanjem, pokušavajući pronaći okrilje unutar rješenja koja nudi materijalni svijet, ne samo da će mi se sve više činiti da starim, već, uskoro, i da umirem.
S godinama, stvari postaju sve ozbiljnije. Posve je očito da je vremena premalo za bacanje. Ne samo da svaki krug postaje značajan, već i svaka misao. Zaostaci sve teže padaju. “Ne biste valjda voljeli da vas smrt zatekne s 36 krugova zaostatka od prehodnih dana?” promućurno je jednom netko rekao, upozoravajući na važnost ispunjavanja zavjeta.
Tijelo koje, zbog prirode materije, sve teže uživa kroz osjetila; um koji, obogaćen iskustvom i ovog života, sve opreznije dočekuje kojekakve novotarije namijenjene tzv. zabavi – prednosti su koje se stječu protekom godina. Prijatelji koji odlaze, bilo da se sele ili umiru; okolina koja se naprasito mijenja otimljući nam naša omiljena mjesta i dovodeći nas u položaj stranca u vlastitom gradu (ili selu, svejedno) – sve je to dobrodošao, premda ne baš najugodniji, podsjetnik da na ovoj grudi, pa makar i rodnoj, nećemo dočekati svoje carstvo prepuno mira i sreće bez kraja.
Starenjem ove stvari postaju neizbježno jasne. Obzirom da mi, srećom, znamo za put koji za uvijek vodi iz ovog materijalnog svijeta, treba “samo” zapeti iz petnih žila u pravom smjeru – prema Krišni.
Ono što je za starije njihova vremešnost, za mlade bi mogla biti, u posljednje vrijeme učestala, najava skore kataklizme. Bude li je ili ne bude, halabuka koja se, pogotovo u ISKCON-u, oko toga digla mogla bi svakome od zainteresiranih za tu temu poslužiti kao odličan podsticaj za okretanje u pravom smjeru – prema Krišni. Produbljivanje naše krhke veze s Njim jedini je put koji će nam u svim – i lijepim i ružnim – vremenima donijeti sve dublji spokoj, bez kojeg, znamo, nema ni sreće, ni blaženstva. Pripreme za kataklizmu na materijalnom planu, bez sve izrazitijeg okretanja Krišni (kroz učenja Srila Prabhupade, odnosno Rupe Gosvamija), bit će samo dodatno uznemirenje u našem životu. Stoga, kataklizma ili ne, Krišna je uvijek pravo i JEDINO rješenje za dostizanje onoga što si priželjkujemo – trajne, vječite sreće i užitka.
Vinata dd