Šaunaka riši das (Krsna-katha 07/2014): Acarye tako razmišljaju, svaku poteškoću vide kao Krišnin dar i ne prihvaćaju nikakvo drugo objašnjenje.
Šaunaka riši das, Bhaktivedanta Manor, 6. listopad 2014.
(Krsna-katha 07/2014)
Što god da radimo, ne trebamo to promijeniti, već to obaviti kao službu za Krišnu. Tako je radio Maharaja Ambariš i danas ga još zbog toga spominjemo. Razumio je, „Ja sam Krišnin vječni sluga i sve što se događa povezano je s Njim.“ To je jedini način na koji doista možemo prakticirati duhovni život. Zapravo se ničega ne možemo odreći jer nam ništa ne pripada. Mi smo Krišnini sluge, On sve ima, a mi ništa. Sve pripada Krišni. Zemlja u kojoj živimo, stvari koje prikupimo tijekom života, naša obitelj, titule, namještaj – sve to ostaje iza nas nakon smrti. Bhakte nisu vezani za sve te stvari jer razumiju da su vječni Krišnini sluge. Smrt nije problem. Doći će, suočit ćemo se s njom i idemo dalje. U novu službu. Jer smo vječni.
Smrt će doći nama, našim supružnicima, roditeljima, djeci, unucima – svakome. Kao i svima prije nas. Kako ćemo se s njom suočiti? Kao vječni Krišnini sluge. Kad se ukaže sljedeća prilika, netko napusti tijelo, molite se Krišni da se pobrine za njega i pruži mu priliku da Ga služi u lijepim uvjetima. Jer to je to. Mi smo namijenjeni za služenje Krišne i Krišna će nas u tome uposliti. Nadamo se novoj službi nakon napuštanja ovog tijela, ne znamo koja je, ali ako je to Njegova služba, onda je sve u redu.
NAJBOLJE ŠTO MOŽEMO
Ako razmišljamo o tome da smo vječni Krišnini sluge, ozbiljno ćemo shvatiti svoju službu. Bhaktisiddhanta Sarasvati je to zvao „service concern“. Nitko se drugi ne treba više brinuti o našoj službi od nas samih. Nije da samo obavimo to što nam je netko rekao da napravimo. Trebamo prihvatiti taj zadatak i dati sve od sebe, angažirati druge ljude da nam pomognu da ga obavimo doista prvorazredno. Trebamo iskoristiti inteligenciju da ponudimo najbolje Krišni. Upotrijebimo svoj emocije, osjećajmo za službu, dajmo sto posto sebe u službu. Bez obzira o čemu se radi.
Možda smo majka. To je jedan od najboljih propovjedačkih programa koje ISKCON ima – rađanje djece, jer vidimo da sva ta djeca koja se pojavljuju, unatoč ludostima koja neka od njih čine, osjećaju nevjerojatnu privlačnost prema kirtanu. Morate biti jako svjesni svega što činite da biste djetetu u tih par godina koje imate na raspolaganju pomogli da razumije Krišnu, da biste ga zaštitili, prije nego li se materijalna energija ubaci svom silom u njegov život. Ti su rani utisci ono na što će se moći kasnije osloniti.
Svojedobno je jedna Prabhupadina učenica pisala Prabhupadu objašnjavajući mu kako joj je teško ići na oltar služiti jer ima malo dijete. Dijete se, naime može svakog časa, baš nakon što ste se otuširali i odjenuli u čisti sari za oltar, sjetiti da mu se piša ili kaka ili povraća i onda to obavi po vama, a takvi ne možete na oltar. Prabhupadi nije baš bilo jasno o čemu ona to govori, o kakvom oltaru pa joj je napisao, „Dijete je tvoje božanstvo.“ Obično ne razmišljamo tako, iako je to zdrav razum. Kad imaš dijete, moraš se za njega pobrinuti, to ti je služba za Krišnu, odgojiti ga da bude Krišnin sluga, to je ono što inače radimo kad propovijedamo.
KAO KRIŠNIN SLUGA
Puno toga što već radimo, jest služba, prvorazredna služba, samo je treba obavljati sa tom svjesnošću da smo Krišnini sluge, da to obavljamo za Njega, svim srcem. Maharaja Ambariš je tako vladao svijetom. Razmišljajući o sebi kao o Krišninom slugi posve mijenjamo kontekst događanja i naše aktivnosti više nisu materijalne pa ni smetnje materijalnog svijeta više nemaju neku važnost. Materijalni svijet nije bitan, bitno je da smo Krišnin sluga. Ako mislimo da smo car svijeta i pazimo kako da zadržimo svoj položaj, onda problemi materijalnog svijeta imaju veliki utjecaj na nas. Ali, ako mislimo samo da smo Krišnini sluge, obavljamo svoju službu najbolje što možemo, a On se brine za ostalo, onda je to druga priča, ne ovisimo o rezultatima svog djelovanja jer oni ne dolaze od mene. To je Maharaja Ambariš razumio i zbog toga je slavan. Rezultati ne ovise o njemu, nego o Krišni. On samo obavlja svoju službu.
Ako razmišljamo o rezultatima, „postat ću sannyasi, oženit ću se“ ili bilo što slično što bi se navodno trebalo dogoditi u budućnosti, to znači da se smanjila naša sposobnost služenja jer svoju ograničenu energiju usmjeravamo na nešto što se još nije dogodilo, a možda se i neće pa nam ispred nosa promiču prilike za službu. Ako se natječemo za neki položaj, gazimo po ljudima i ne mislimo na službu. Ne meditiramo na ovaj dragocjeni trenutak sada kao priliku za službu.
Kako da ovaj trenutak najbolje iskoristim za služenje Krišne? Kako da uresim ovu sobu tako da kad bi Krišna ušao sad u nju i pogledao naokolo, rekao sa zadovoljstvom, „Ovo je prekrasno. Puno ti hvala.“ Tako trebamo razmišljati, a ne očekivati neku korist ili dobrobit za sebe u budućnosti od služenja Krišne, da ćemo otići na Vaikunthu ili Goloku Vrindavan. Možda hoćemo, a možda i nećemo. Otići ćemo kuda Krišna želi, jer smo mi Njegovi vječni sluge. Nećemo napraviti ono što mi želimo, nego što On želi, jer to vježbamo. Trebamo to uvježbati tako da, kad se pojavi neka poteškoća, da je možemo prihvatiti kao Krišninu milost. Život je ponekad jaako težak. Smrt nas čeka na kraju. Moramo se za to pripremiti i svaka situacija u kojoj se zateknemo je za to dobra prilika.
MOJA PRIČA
Prije nekoliko godina morao sam u bolnici na rutinsku operaciju koja je trebala trajati manje od sat vremena. Bio je to tjedan pred Janmastami kad sam, pripremajući se, čitao Krišna book i naišao na krasan dio u kojem se kaže da bhakta sve što mu se događa u životu prihvaća kao Krišnin dar, bilo da je riječ o sreći ili nesreći, boli ili užitku, itd. Pomislio sam kakoje to jako lijep stih i shvatio sam da acarye tako razmišljaju, svaku poteškoću vide kao Krišnin dar i ne prihvaćaju nikakvo drugo objašnjenje. Mogli bismo inače pokudu ili pohvalu za ono što nam se događa uputiti na adresu evolucije, susjeda, ovoga i onoga, ali oni to ne čine, sve prihvaćaju kao dar od Krišne. Čak i kad je riječ o nesreći, boli, gubitku ugleda… To će nam se u životu dogoditi, a kako na to reagiramo određuje nas kao bhaktu.
Pročitavši to u Krišna booku, odlučio sam da prilikom te manje operacije sve što mi se dogodi, prihvatim kao Krišnin dar. To mi je bila vrata, zavjet za taj dan. Očekivao sam da će biti malo boli, no Krišna je imao drugačiji plan. Sve je krenulo naopako. Dali su mi opću anesteziju, a kako u proteklih 35 godina nisam nikada uzeo ni aspirin, tijelo mi je bilo posve nenaviklo na droge. Dali su mi anesteziju koja me trebala držati uspavanim sat vremena, a probudio sam se nakon 7 sati. Nisam imao pojma ni tko sam, ni gdje sam, ni što se događa… Sljedećeg su me jutra poslali doma, a za 24 sata sam bio natrag u bolnici. I to u agoniji, apsolutnoj agoniji. Nikada se tako loše nisam osjećao u životu.
BESKRAJNA KRIŠNINA MILOST
A sve je to bio Krišnin dar, ne zaboravite. Trebalo je trajati samo sat vremena, ali Krišna je imao drugačiji plan. Sve se nastavilo dva i po tjedna uz tri operacije, dok su pokušavali otkriti što se samnom događa. A cijelo to vrijeme, dok sam kao jo jo išao u bolnicu, van, natrag u bolnicu, sestre su se prema meni ponašale kao da sam razmažen i ne mogu podnijeti ni malo boli. Prolazile su kraj mog kreveta i s negodovanjem me gledale, što mi ni malo nije pomoglo. A sve je to bila Krišnina milost. I nije joj bilo kraja. Svakim je danom bilo sve gore i gore.
Konačno su prilikom zadnje operacije otkrili da je doktor koji me prvi operirao bio neiskusan pa mi je u utrobi ostavio dio opreme koju prilikom sljedeće operacije u pokušaju da ustanove što se događa nisu bili primijetili. Kad su to izvadili, osjetio sam veliko olakšanje. Anesteziolog mi je kasnije objasnio da sam, kad mi je prišao nakon te druge operacije, nudeći mi lijekove protiv boli, onako sav mamuran (a ja se toga uopće nisam sjećao, nisam bio pri sebi tada) rekao, „Sve je to Krišnina milost!“ pa me je pitao što sam s time mislio. Toliko sam se bio usredotočio da ne zaboravim usred sve te boli kako je to Krišnin dar! Dao sam zavjet za nešto što je trebalo trajati samo sat vremena, a nije mu bilo kraja… Kakvo iskustvo!
I koje je objašnjenje cijele te priče? Krišna je bio toliko milostiv da me je proveo kroz sve to. Netko će se usprotiviti, „Ne, nije to milost, to je mučenje, taj je Bog okrutan!“ Ali, ne, Krišna mi je sve to priuštio jer ću jednog dana morati umrijeti. I može biti jako bolno. A nisam spreman za to. Moram biti sposoban okrenuti se Krišni u tim trenucima, treba mi iskustvo, doživljaj da sam se Krišni okrenuo u najtežim trenucima i doživio Njegovu milost, ljubaznost.
SVIMA JE GORE OD MENE!
Drugi put kad sam otišao u bolnicu, ležao sam tamo i čekao da me služe. Promatrao sam ljude u krevetima kraj moga i uočio tipa, starca koji je neprestano bio u agoniji, umirući od raka. Povremeno bi bolno uzdahnuo. Trpio je deset puta veću bol od mene, a bio je iznimno ljubazan prema sestrama i svakome oko sebe. Na drugom je krevetu bio mladić od 17 godina koji je u bolnici od kad je imao 3 godine, (nerazumljiva dijagnoza) svi su ga poznavali, bio je već član obitelji. Vrlo veseo mladić, a s 20 će već biti mrtav. Svima je bilo gore nego meni, shvatio sam! Doista sam mamina maza.
Tada sam razumio, „Ja nisam bolesna žrtva, ja sam Krišnin sluga i u tim okolnostima postoji neka služba koju mogu obaviti.“ I onda sam počeo tragati za službom, bez obzira na bol. To je tjelesna stvar. Ja sam Krišnin sluga i spreman sam Ga služiti sad, ovdje u ovim okolnostima. A u trenutku smrti, što će mi biti služba? Možda da nekome olakšam dan. Možda će netko biti jako pogođen mojim skorim odlaskom. Kako da mu pomognem da to preživi? Ako želimo biti sposobni tako razmišljati u trenutku smrti, moramo to uvježbavati sada. To je uvježbavanje svjesnosti Krišne, razmišljanje da je Krišna usred svega.
Kad se pojave poteškoće, to je Krišna, kad se pojave ugodne situacije, to je Krišna. Uvijek Krišnu vidimo u dobrim stvarima, „Hvala Ti, Gospodine,“ a kad se dogode loše stvari onda mislimo da je to karma. Nije to karma, to je Krišna! Karma je materijalna pojava, tako funkcionira materijalni svijet. Reinkarnacija nije duhovna pojava, ona nas ne zanima. Nas zanima Krišna.
Možete se pobuniti, „Ja nisam tako napredan bhakta da tako mogu razmišljati“. Ali, napredni ste jer tako razmišljate, a ne obrnuto. To je oznaka bhakte. Bhakta tako razmišlja. A kako početi tako razmišljati? Od danas, od sada. Jednostavno krenite.
PRAVI TEST
Prava kušnja je za mene bila kad mi je na kraju sestra objasnila što se zapravo dogodilo. Greška je bila njihova, oni su mi nanijeli dva i po tjedna boli jer je neki neiskusni liječnik zaboravio nešto u meni, a ovaj sljedeći to nije našao. Čista njihova greška. No, moja je vrata bila da je to Krišnin dar. Zato nisam prihvatio objašnjenje da je to njihova greška. Oni su bili samo posrednici koji su mi donijeli Krišnin dar. Trebao sam im zahvaliti, a ne tužiti ih. Nas ne zanima novac, zanima nas Krišna. Ne znam koliko sam time mogao dobiti, ali nije me briga, jer je to bio Krišna.
Na kraju mi je prišao sav (za sebe) zabrinut kirurg sa svojim timom i jedva promucao, „Stvarno nam je žao;“ a ja sam im odvratio, „U redu je, ne brinite se, nema problema. Imate svoj posao, težak posao, želite pomoći ljudima, imate dobre namjere. Neću ništa poduzeti po tom pitanju jer je to za mene bilo jako korisno. Moram vam se zahvaliti za ulogu koju ste odigrali, jer je za mene to bila Božja milost. Vrlo važna lekcija za naučiti.“ Svi su ostali zabezeknuti, a ja moram priznati da je to vjerojatno bio moj najučinkovitiji preaching te godine.
Pokazao sam takvu odvojenosti i to samo zbog Krišne. Na kraju ta dva i po tjedna svi su već znali da sam bhakta. Svaki put kad sam se budio iz operacije, mantrao sam Hare Krišna, a na sam Janmastami su me operirali i cijeli dan sam bio u nesvjesti. Probudio sam se točno u ponoć i slabašnim glasom zavapio, „Krišna!“ Krišna je vrlo ljubazan.
Moj primjer nije ništa u usporedbi s onim Maharaja Ambariša i drugih velikih bhakta. To je bio samo jedan događaj u kojem sam uspio prakticirati ono o čemu čitamo. Bilo je more drugih u kojima nisam tako postupio i jako mi je drago da imam barem taj jedan koji vam mogu ispričati. Bez obzira što se događa, Krišna je ljubazan. Ja to možda ne vidim, vidim njenu grešku ili njegovu… ali zapravo trebamo samo potražiti Krišnu u svom životu, On je tu uvijek, posvuda. Potražimo Ga.