Uz obljetnicu odlaska Gargamuni prabhua
Uz obljetnicu odlaska Gargamuni prabhua
Svaki život završava smrću. To svatko zna, ali većina nas to nastoji zaboraviti. Životinje ne razmišljaju, one samo žive, a ljudi imaju privilegiju da se mogu pripremiti za smrt. Zapravo bi i morali, ako žele, ne samo imati ljudski oblik života, već i živjeti ljudskim stilom života.
Neki podučavaju umijeće življenja, a mi, Hare Krišne, podučavamo umijeće umiranja, samo to ne reklamiramo na sva usta jer uopće nije popularno. Točnije, podučavamo kako živjeti da bismo mogli umrijeti posljednji put. Jer smrt je, protivno uobičajenom vjerovanju, faza postojanja koja prethodi rođenju. Rađati se samo da bismo umirali u svijetu u kojem se ništa ne događa po našoj želji, a dolazimo ovdje uživati i pokušavati kontrolirati sve oko sebe, nije osobito mudar potez. Daleko je mudrije iskoristiti prednosti ljudskog oblika života, odraditi pošteno tu epizodu koja je u tijeku i okončati s farsom jednom zauvijek. Puno je mudrije odustati od kreiranja novih zatvora za dušu (nas) u obliku raznovrsnih tijela što proizlaze iz naših neispunjenih materijalnih želja i probuditi svoju pravu prirodu kojoj ne trebaju materijalni prekrivači da bi ispunila svrhu svog postojanja – nesebično sudjelovanje u apsolutno nesebičnoj razmjeni ljubavi sa Svesavršenim, uvijek okruženim drugim raznolikim bićima punim isto takve nesebične ljubavi.
Smrt kao završni ispit pokazuje kako smo živjeli. Mnogi odlaze sakriveni od pogleda javnosti, ili u takvim okolnostima da nije lako razumjeti jesu li uspješno položili taj ispit ili nisu. Ali, Gargamuni prabhu je otišao kao što je i živio – potpuno javno. Prije godinu dana, iznenada za sve pa čak i njega samog, praktički bez prave najave. Kad je nakon nekoliko sati provedenih u bolnici u komi (u koju je došao tog istog jutra, na prvi pregled) postalo jasno da nema šansi za preživljavanje, bhakte su tijelo koje je još pokazivalo znakove života odnijeli u hram gdje je napustio tijelo, okružen bhaktama i zvukom svetog imena. Tako sam barem ja razumjela. Istog je dana kremiran, a nekoliko tjedana kasnije pepeo mu je završio u Gangi.
Pet dana prije nego li se to dogodilo, odgovorio mi je na zadnje pismo u kojem sam se, između ostalog raspitivala kako te glavobolje i drugi problemi sa zdravljem na koje se tužio utječu na njegovu sposobnost obavljanja službe.
> Putuješ li kuda skoro? Jesi li uopće sposoban za tako nešto? Držiš li one
> tečajeve za učenike? Ili propovijedaš drugačije?
Morat ču na Novi Zeland krajem mjeseca – samo na tjedan dana. Onda
okolo po Fijiju sa BKG-om.
Jedan tečaj je bio u 12 mjesecu, a drugi počinje ovaj vikend.
Imamo hariname, pa lekcija ima svake toliko. Dobro sam angažiran.
To je bio kraj pisma: „Dobro sam angažiran.“ I to je vrhovna tajna njegove uspješne smrti i njegova uspješna života! Uvijek je bio dobro angažiran u službi svog gurua Sridhar svamija, u službi Srila Prabhupade, u službi Radhe Syamasundare. Svakodnevno i bez prekida, do zadnjeg daha, potpuno usvojivši duh naših acarya, duh dijeljenja drugima prilike za ostvarivanje savršenstva života. Ako nije organizirao sangu, kuhao za bhakte, posluživao prasadam, davao lekciju, učio šloke, pjevao i svirao u harinamu ili Ratha yatri, proučavao šastre, polagao ispite iz njih, vježbao na hramoniju ili mridangi, obožavao svoje šile, ohrabrivao druge da ustraju u procesu predanog služenja, mantrao na japi, pripremao se za predavanje, osmišljavao nastavni plan za obrazovanje i odgoj bhakta u hramu i kongregaciji, podučavao Bhakti šastri ili Tečaj za učenike, čitao i pjevao bhaktama na samrti, sudjelovao u TV ili radio emisijama predstavljajući filozofiju Pokreta za svjesnost Krišne – ako nije radio ništa od toga, onda bi propovijedao samim tim što bi se svugdje u javnosti uvijek pojavio odjeven u besprijekornu vaišnavsku odjeću. Tako smo jednom u obližnjoj trgovini, zahvaljujući Garginom prisustvu u dhotiju, shvatili da se žena na kasi (koju smo prije toga tko zna koliko puta sreli i nikad nije ni zucnula o tome jer nas, odjevene u svjetovnu odjeću, nije prepoznala kao Hare Krišne) zapravo zanima za svjesnost Krišne i čita naše knjige.
Nakon njegovog odlaska mnogi su proplakali neutješno, mnogi su govorili kako ih je tijekom života dirnuo. Neki su se nadmetali svojom patnjom izazvanom njegovom odlaskom – tako ljudski, ali tako neprimjereno. Ali tko je od nas uistinu spreman pokazati da toliko cijenimo njegovo prisustvo u svom životu da smo spremni barem pokušati slijediti njegov primjer?
Vinata dd