(Nj.s. Bhaktivaibhava svami, Kk. 3/2003)
Odvojeni od Krišne, mi smo zapravo beskorisni. Ovaj svijet može izgledati prilično impresivno, upravo kao ljudska ruka koja leži na cesti. Pri pogledu na taj prizor nećete zijevati od dosade, to je vrlo šokantna, interesantna scena koja budi mnoge emocije. Ovaj materijalni svijet jest privlačan – kad dođemo u dodir s njime, pojavljuju se sve vrste emocija. Upravo kao kad buljite u odsječenu ljudsku ruku – mnoge vam se stvari odvijaju u umu. Tako i u dodiru s materijalnim svijetom doživljavate puno toga, razvijaju se razne emocije, vezanosti.
No, problem je u tome što u njemu ne možemo uživati, kao što ni u odjsečenoj ruci ne može uživati. Bez obzira koliko se trudili upotrijebiti tu ruku, ne možete je navesti da slika ili piše, ne može funkcionirati. Mi se svojski trudimo što vještije upravljati materijalnom energijom kako bismo uživali – grleći je, cijedeći, razdvajajući… no nikako je ne možemo upotrijebiti tako da bismo doista postali sretni. Jer je ovaj materijalni svijet jada, mrtav i besvjestan, a mi ga, svjesna živa bića ne možemo upotrijebiti tako da nam donese sreću. Da bismo doživjeli istinsku sreću u svojoj svijesti, ova materijalna energija nam ne može pomoći.
KUDA VODI TAJ NAPREDAK
Ako se želimo probuditi iz ovog drijemeža materijalnog neznanja, moramo prihvatiti vjerodostojni proces. Posebno je u Kali yugi iznimno teško osloboditi se iluzije. U prethodnim su dobima ljudi imali barem neke sposobnosti, no u SB se spominje kako u ovom dobu ljudi nemaju dobrih odlika. Posebno kada se radi o duhovnim aktivnostima, Kali yuga stvor je iznimno spor. Kad je riječ o materijalnim aktivnostima, materijalnom osjetilnom uživanju, onda je vrlo brz i sposoban smisliti koješta. … No, materijalist zapravo ne zna kamo ga vodi taj njegov napredak. Danas se, na primjer proizvodi sve višei više automobila. Ako je moguće svaka osoba bi trebala imati barem jedan auto, a većina stanovništva treba imati i dva automobila. To je jako lijepo, napredak, ali koji je cilj, gdje je kraj? Kako izgleda kraj svega toga? Već sada je sve postalo jako složeno.
Prahlada Maharaja u stihu iz SB objašnja kako načinom na koji rješavate problem, stvarate još veći problem. Takva je materijalna priroda, bez obzira koliko se trudili. … Ljudi danonoćno naporno rade godinama kako bi riješili te probleme, no bezuspješno. No nitko nema nikakvo iskustvo prave sreće. Čak ni ne znaju što to znači. Misle da je sreća u ovom svijetu smanjenje patnje. No, to nije sreća. Yogiji su ti koji počinju kušati pravu sreću. To je zato jer gube vezanost za ovaj svijet, podnose sve vrste materijalnih uznemirenja, okreću se u vlastitu unutrašnjost – i tu nalaze stvarnu sreću. Jednostavno trebamo sjesti i naučiti gledati u sebe – to je početak oslobođenja. To se poučava tisućama godinama. Postanite introspektivni, tragajte za svojim pravim jastvom, dostignite samospoznaju! No, vrlo je teško to napraviti u ovom dobu jer su ljudi nezainteresirani za duhovne aktivnosti. “Da, da, prakticirat ću duhovni život, kada ostarim.” U materijalnom su, dakle, pogledu ljudi u Kali yugi vrlo aktivni, brzi, no kad je u pitanju duhovni život, strašno su spori i lijeni. Beznadni položaj. Stoga je Gospodin Krišna smislio način kako da ipak oslobodi ova stvorenja Kali yuge koja više nemaju nikakvih sposobnosti da prihvate duhovni život i postanu uspješna. Odlučio je Sam dati primjer kako to izgleda biti bhakta. “To što sam izgovorio Bhagavad gitu i filozofiju, nije dovoljno. Moram im Sam pokazati primjerom kako prihvatiti svjesnost Krišne, duhovni život, kako se predati Svevišnjem Gospodinu Krišni.” I zato se On inkarnirao kao Caitanya Mahaprabhu i Nityananda prabhu. Oni su toliko milostivi da to ne možemo ni dokučiti. Zašto nas privlači svjesnost Krišne? Ponekad se i sami tome čudimo. Barem što se mene tiče, ja nisam imao nikakvih kvalifi kacija. Bio sam posve prosječna osoba, spremna umrijeti u materijalnoj egzistenciji. Ali, kako to da me je privukao ovaj pokret? Jedino objašnjenje je – zahvaljujući milosti Caitanye Mahaprabhua. Oni su toliko milostivi!
NE MOŽETE OTIĆI
Jednom su Gaura i Nitai, Nityananda i Caitanya Mahaprabhu, posjetili nekog velikog bhaktu, imenom Gauridas Pandit. On je bio jedna od rijetkih duša koja je shvatila koliko je iznimna milost Gaura Nitaia. Čim je to shvatio, molio je Krsnu Caitanyu i Nityanandu prahua, “Ne možete sada napustiti moj dom, molim Vas ne mojte otići. Morate ostati zauvijek ovdje sa mnom. Ne možete me napustiti.”
Gospodin Caitanya Mahaprabhu i Nityananda prabhu su onda razmislili kako da postupe. “Moramo nastaviti dalje, provoditi Svoje zabave… Svakako ćemo te ponovo posjetiti,” rekli su Gauridasi Panditu. Gauridas Pandit je zaključao sva vrata i rekao, “Ne možete nikud odavde!” U potpunosti je spoznao Njihovu milost: “Samo Njihovom milošću mogu izaći iz ovog materijalnog života. Nema drugog načina.” Sve je dobro zaključao, ispriječio se pred njima i rekao, “Ne možete otići!”
Gaura i Nitai su porazmislili što da učine i potom su mu naredili, “Vrlo si vješt stolar. Napravi iz drva naš lik u prirodnoj veličini.” “Kako Vi naredite,” sretno je uzvratio Gauridas i odmah se latio posla.
Nakon nekoliko dana pojavili su se prekrasni likovi Gospodina Caitanye i Nityanande u pravoj veličini. Onda su Gaura i Nitai rekli Gauridasi Panditu,
“Ova se Božanstva sad ne razlikuju od nas. Možeš Ih obožavati, Oni će ti uzvratiti i onda Mi možemo ići.”
No, Gauridas Pandit nije bio zadovoljan, “Vi me varate, lažljivci jedni. Pokušavate me prevariti.” Otrčao je do Božanstava i rekao, “Vidite da se ne kreću,” gurkao je Božanstva, “ne hodaju, ruke Im se ne kreću… Varate me.”
“U redu, Gauridas Pandit,” odgovorili su Gaura i Nitai, “Mi smo ti obećali da te nikada nećemo napustiti.”
“Samo jednom ste obećali. Sada ponovite tri puta da me nikada nećete napustiti i onda ću Vam vjerovati,” zahtijevao je Gauridas, a Gaura i Nitai su poslušno tri puta zajedno ponovili da ga nikada neće napustiti. Konačno je Gauridas bio sretan, no dok je u zanosu plesao, Gaura i Nitai su mu pobjegli. Gauridas Pandit je odao poštovanje, a kad se podigao s tla, Gaure i Nitaija više nije bilo, samo su Božanstva bila tu.
ZADNJI PUT BIRAŠ
Skoro se onesvijestio, postao je histeričan i pojurio za Gospodinom Caitanyom i Nityanandom. Oni su ga ugledali kako trči za Njima i pitali se što se zbiva. Kad Ih je sustigao, zgrabio Ih je za lotosova stopala, “Ne možete me napustiti. Ako mi to naprvite, napustit ću tijelo.” “Dobro, dobro, vraćamo se natrag.”
Okrenuli su se i vratili u Gauridasov dom. Tu su se onda obratili Božanstvima, “O.K sad Vi možete ići.” Na zaprepaštenje Gauridas Pandita, Božanstva su jednostavno išetala van, a Gaura i Nitai su se pretvorili u Božanstva i ostali tu stajati. Gauridas Pandit je onda pojurio za Božanstvima, vičući, “Ne možete me napustiti!” i onda su se Ona vratila natrag, a izvorni Gaura i Nitai su s oltara odšetali van. To se ponovilo toliko puta da na kraju Gauridas Pandit nije više znao koji je par izvoran. A onda je začuo, “Ovo ti je zadnji put da biraš. Izaberi jedan par od nas i taj će ostati s tobom.” Bio je zbunjen, nije znao koji su pravi, no odabrao je i drugi par je otišao. Nakon toga je obožavao svoja Božanstva.
Božanstva su bila prekrasna, nisu se ni malo razlikovala od Gaure i Nitaija. Isti stas, ista lica, sve. Kad je Sacimata, majka Caitanye Mahaprabhua, čula za ta divna Božanstva, otrčala je tamo da Ih vidi. Kad je ugledala Gospodina Caitanyu, odmah je prepoznala Svog transcendentalnog sina i rekla, “Tko je rekao da je uzeo sannyasu? On je ovdje.” Čuvši to, Božanstvo Caitanye Mahaprabhua se počelo pomicati, zbog velike privrženosti majci, a kad je Gauridas Pandit to zamijetio, zalupio je vrata Sacimati ispred nosa. Okrenuo se prema oltaru i rekao, “Ti ostaješ ovdje!” Sacimata se vani žalila, “On je moj sin, On je moj sin! Otvori vrata samo malo!” On joj je udovoljio i odškrinuo vrata, a Sacimata se, ugledavši prekrasni sinovljev lik, onesvijestila, na što je Gauridas odmah zaključao vrata.
Jednog je dana u selo stigla gromoglasna kirtan skupina i Nityananda je rekao Caitanyi,” Ja ne mogu ovdje ovako ostati zauvijek, bez kretanja, uvijek u istom položaju. Hajde da se pridružimo sankirtanu!” a Caitanya se brzo složio.Dok Im je Gauridas Pandit nudio bhogu, zvoneći nagnut nad ponudom, Gaura i Nitai su neopazice sišli s oltara i pridružili se sankirtanu, pleđući u zanosu. Kada je ponuda završila, Gauridas je podigao pogled i zaprepašteno ustanovio da je oltar prazan. “Što se sad dogodilo?” zapitao se. Odmah je istrčao van s dandom u ruci. Trčao je s dandom, a kad su ga Gaura i Nitai uočili kako dolazi iz velike daljine sa štapom u ruci, pomislili su, “Bolje da se odmah vratimo natrag, inače ćemo dobiti batine.” Tako su se predali.Ta Božanstva još uvijek postoje i sljedeći put kad posjetite Mayapur, možete Ih posjetiti.
NIŠTA DRUGO NE DJELUJE
Na žalost, ne spoznaje svatko milost Gospodina Nityanande i Caitanye. No, trebamo biti sigurni da je svaka, i najmanja privlačnost koju osjećamo prema ovom pokretu prouzročena milošću Gospodina Caitanye i Nityanande prabhua. Ako samo nastavimo sa svojom svjesnošću Krišne, Caitanya Mahaprabhu i Nityananda prabhu će nas sve više obasipati Svojom milošću. To je u ovom dobu jedini mogući način da postanemo oslobođeni od materijalnog svijeta. Niti jedan drugi proces neće djelovati – nikakve plodnosne aktivnosti, umna spekulacija, ništa. Jedino ako nekako dobijemo milost Gospodina Caitanye i Nityanande prabhua bit će moguće konkrentno duhovno napredovati. tako ćemo se osloboditi vezanosti za materijalni svijet i postati stvarno sretni.