Razgovor sa Sivarama Swamijem o razlici između lažnog ega i samopouzdanja
(4. ožujak 2011.)
Pitanje: Koja je razlika između lažnog ega i samopouzdanja? Očito je vrlo suptilna.
Sivarama Swami: Ne potpuno, ali blizu. Lažni ego znači ahankara, znači ne biti utemeljen u svom samopouzdanju, poput: “Ja vjerujem da će me Krišna zaštititi”, “Imam povjerenja da ću, ako slijedim načela duhovnog života, postati pročišćen”, “Imam povjerenja da će Krišna zadovoljiti moje potrebe, moje materijalne i duhovne potrebe”, dakle to samopouzdanje. Samopouzdanje u duhovnom smislu; mogu biti siguran u uspjeh ako slijedim proces svjesnosti Krišne na pravilan način.
Ali ne samopouzdanje “da sam ja činitelj”. Samopouzdanjem u “Ja sam das” dobivam sve pogodnosti da kao das mogu biti siguan da mogu imati povjerenje u to.
Pitanje: Dakle, visoko samo poštovanje je ahankara?
Sivarama Swami: Ne ako imam jaku vjeru, ako je moja vjera u Krišnu vrlo jaka i u koncept da je Krišna gospodar, a ja sam sluga, tako da to možeš nazvati visokim samopouzdanjem dokle god se temelji na tome da si sluga, a ne na tome da „ sam vršitelj“ i da „radim nešto,i rezultati su moji zato što sam veliki bhakta“.
Ali, ako se uvijek kali s trnad api sunicena, onda nas taj tip povjerenja u rezultate pobožnih djelatnosti vodi do toga da budemo bhakta. Postoji jedan sanskrtski citat za kojeg se ne sjećam odakle je, ali on govori o ponosu učenika koji je ponosan na to da je bhakta. Drugim riječima; on ima ponos i povjerenje u Krišnu, on je ponosan na svoje duhovno porijeklo, ali na ništa osobno. Sve se temelji na Krišni i guruu.
Čim to postane “Ja sam centar aham”, tada je to lažno, jer rezultat ne dolazi od mene. No, ako rezultat dolazi od gurua i ako su Krišna i parampara temelj, onda je taj tip samopouzdanja u redu.
Pitanje: Nisko samopoštovanje je također ahankara?
Sivarama Swami: Da, misliti ” Ja sam beskoristan”, “Nikada neću duhovno napredovati” ili je ponekad okrenuto prema drugima poput “pogledaj druge, nitko nije čisti bhakta” i tako redom “Prabhupada je jedini čisti bhakta, a svi ostali … “, također je lažno, jer onda nemaš vjeru u Krišnu. Zašto? Jer po tome Prabhupada nije mogao napraviti nijednog čistog bhaktu. Ali, ako slijediš proces, zašto bi mislio da nikada nećeš postati nešto? Mora postojati stanovito raspoloženje kao kod Jagaia i Madhaia da sam manji od crva u izmetu.
To je opće raspoloženje, ali u isto vrijeme svjestan je da je manjari u duhovnom svijetu s dubokim filozofskim realizacijama u svjesnosti Krišne … kako je opisao Krishna Das Kaviraja Goswami. Dakle, to ide paralelno.
No, samo omalovažavanje znači nedostatak vjere. Tako da trebamo imati vjeru da možemo učiniti što god hoćemo i to je ono što je Prabhupada želio od nas. Vlastitom snagom ne možemo učiniti ništa, to je pravo samopoštovanje.
I završna riječ o tom samopouzdanju: zapravo moramo imati stvarno veliko samopouzdanje u činjenicu da se vraćamo kući natrag Bogu. To je više od penjanja na planine za osvajanje svemir ili radi druge takve stvari. To je najveća stvar koju možemo pokušati ostvariti u ovom svijetu. Pa kako ćeš to postići ako nemaš vjeru da to možeš učiniti? Možemo to učiniti milošću gurua i Krišne, ali moramo imati vjeru da možemo to učiniti tako da to doista možemo ostvariti.