Bhrigu dasa – (Krsna-katha 01/2003): U redu Krišna, ja odustajem! Da vidim da li možeš Ti nešto učiniti!
Bhrigu dasa
Krsna-katha01/2003
Ova priča ima slični početak kao i prethodna. Dakle, mjesto događaja je jedno malo mjesto u Podravini, slično kao i desetine drugih u tom kraju. Dan se primicao kraju, a isto tako i broj knjiga u mojoj sankirtan torbi. Iz tog razloga moj dragi (ne)prijatelj me počeo veličati: «Ti si tako velik, zar ne vidiš? Ostale su ti samo tri knjige od tridesetak koliko si ih imao na početku dana! Kad se vratiš u templ svi će konačno spoznati tvoju veličinu.» Odgovorih mu: «Oh, da dragi moj ume, možda i imaš pravo! Razmislit ću malo o tome. Pa ipak jedno je istina, ne ide mi baš tako loše zadnje vrijeme.»
I tako sam obišao sve kuće osim jedne koja se nalazila na pola puta između mjesta i željezničke stanice, a koju sam odlučio ostaviti za kraj. No, moj vječni suputnik i dobronamjernik mi je predložio: «Ma hajde, ne moraš obići i ovu kuću. Podijelio si gotovo sve knjige. Bolje idi odmori u čekaonicu na stanici, a ja ću ti dati neke dobre savjete kako da impresioniraš onu mataji u templu!»
«A ne, ne, tako mi dobro ide, imam osjećaj da će mi u ovoj zadnjoj kući uzeti još koju knjigu. Ja znam svakog obraditi. A zamisli, možda je Padamanuttama prabhu podijelio više knjiga od mene, to bi bio veliki udarac za moj lažni ego!!!»
I tako sam ja, veliki i poznati djelioc knjiga na ovim područjima, odlučio pokazati svima tko sam i što sam i s velikim sam pouzdanjem pozvonio na vrata. Ali tu je opet bio taj Krišna koji je očito imao neki svoj plan. Čim sam otvorio vrata i pokazao knjige, žena srednjih godina je počela vikati: «Ne, nećemo ni slučajno. Mi ništa ne kupujemo na ovaj način a i nemamo novaca,» i drugih sto isprika je izletjelo iz njenih ustiju. Ali ja se nisam predavao, pa ipak znam ja kako s njima, imam stotinu i osam trikova u rukavu kako osobi «uvaliti» knjigu, kao npr. «Ali gospođo ovo nije prodaja, samo pogledajte, samo uzmite u ruku!» ili «Znate li da su sve susjede kupile ove knjige, čak i susjeda Micika koja nikad nije pročitala niti jednu knjigu,» pa sve do onih očajničkih: «Ako kupite ovu knjigu, pomoći ćete nama jadnim studentima da zaradimo neku kintu.» Međutim žena je bila tvrd orah i ja sam ubrzo istrošio i zadnji trik i stajao bez riječi pred vratima: «U redu Krišna, ja odustajem! Da vidim da li možeš Ti nešto učiniti!!!» I tako sam se predao i postao nevezan jer sam shvatio da ja – taj veliki sankirtaneros – ne mogu ništa učiniti.
I što je zanimljivo, u tom trenutku je i žena postala nekako smirenija. Osjetivši to, predložio sam: «Gospođo, vlak mi ide za nekih pola sata, možda mi možete ponuditi času vode. Znate cijeli dan hodam i poprilično sam umoran.» «Naravno, što ne kažeš, samo uđi.» Krenuo sam za njom do dnevnog boravka gdje su sjedili njezin suprug i sin u svojim tridesetim. Nakon što sam ih pozdravio i predstavio se, sjeo sam i ispio svoju čašu vode. Nisam imao više namjeru predstavljati im knjige jer je žena svako toliko ponavljala: «Ma kakve knjige, pa mi smo siromašni,» a njezini ukućani su je također vjerno citirali: «Da, da, tako je!»
Stoga ih onako iz pristojnosti upitah: «A čime se inače vi bavite?» «Mi se svi bavimo poljoprivredom, ali naš sin piše i pjesme! Izdao je već nekoliko zbirki.» Iznenađeno rekoh: «Stvarno? Ja obožavam pjesme! Mogu li ih pogledati?» I tako je domaćica donijela tri knjižice: «Evo, pogledaj! Ovoj je predgovor napisao naš predsjednik Franjo Tuđman, evo tu je i njegova slika kako se rukuje s mojim sinom!» «Oh, pa ja nisam niti znao u koju kuću ulazim. Pa vaš sin je slavna osoba. Upoznati se sa predsjednikom, to nije mala stvar!» I svi su se nasmijali i počeli se veselo meškoljiti u svojim stolicama. Otvorio sam prvu zbirku i počeo čitati jednu pjesmu koja je govorila nešto o smislu života i rekoh na glas onako više za sebe: «Ova pjesma je doista lijepa!» «Zaista! Sviđa ti se?» upita sin. «Da, ima neki smisao i poruku i ostavlja dojam na čovjeka.» Sin kao da se tada probudio, te je uzeo jednu od tri Śrila Prabhupadine knjige koje su cijelo vrijeme stajale pred njim na stolu: «O čemu govori ova knjiga?» «Kao što i sam naslov kaže, knjiga govori o samospoznaji, o smislu života, slično kao i ova vaša pjesma!» «U redu uzet ću je!»
Prvo što sam pomislio je bilo: «Eh Krišna, zar tako lako to ide, a ja sam toliko energije uložio i ništa.» Nato glas iznutra došapta: «Pročitaj još jednu pjesmu i vidi što će se dogoditi?» «U redu! Uh, dragi gospodine ova sljedeća pjesma vam je još bolja. Tako ste lijepe rime složili!» «Stvarno, sviđa ti se? A o čemu je ova knjiga?» sin podigne Krišna, izvor sveg zadovoljstva. «E ta knjiga je odlična za tebe, govori o jednom dječaku koji je živio slično kao ti. Živio je vrlo jednostavno, bavio se stočarstvom, ali je istovremeno bio najveći pjesnik!» «U redu kupit ću i nju!»
«Hej pa ovo funkcionira», pomislih i pročitah još jednu pjesmu. Ovaj put sam ustao oduševljen sa stolice (kao pravi hamletovac): «Ova pjesma iz zadnje vaše zbirke je fenomenalna. ‘Proklet bio rat’, kako dobar naslov za pjesmu. Kako samo lijepe matafore i onomatopeje koristite u njoj!» Čovjek je bio toliko sretan mojim oduševljenjem da je uzeo i posljednju knjigu i još upitao: «Ako imaš još koju knjigu, kupit ću i nju!» «Na žalost nemam, ali ako želite biti ću sutra tu u blizini pa vam mogu donijeti još dvije knjige iz te zbirke!» «Da, svakako, samo ti navrati!»
I tako, da ne duljim, ja i pjesnik smo se lijepo oprostili grleći se kao pravi prijatelji. A ja sam se obratio Krišni: «Nema što, stvarno ti bolje ide nego meni. Možda si ipak Ti kontrolor? Razmislit ću malo o toj opciji! Ali kasnije, jer sad mi moj prijatelj obećao dati neke dobre savjete u vezi one mataji!»