Mahasvan das
(Krsna-katha 11/1999):
Takve stvari se ni u duhovnom životu, koji je pun uzbuđenja, ne događaju svaki dan. Cijelu noć, ili točnije devet sati, pjevati Sveto Ime je rezervirano samo za “duhovne maratonce”.
Krsna-katha 11/1999
Mahasvan das
Sada bih želio nešto reći o jednoj drugoj manifestaciji na kampu koja je na mene osobno ostavila i te kako snažan utisak. To je Nama yajna, ali ne ona zvanična na Janmastami, koja se svakako urezala u srca mnogih bhakta. Mislim na “nezvaničnu” ili spontanu nama yajnu koja se zbila dva dana ranije. Ona je kod mnogih bhakta izazvala kontradiktorna mišljenja, ali za mene i za bhakte sudionike je to svakako bio nezaboravan doživljaj. Takve stvari se ni u duhovnom životu, koji je pun uzbuđenja, ne događaju svaki dan. Cijelu noć, ili točnije devet sati, pjevati Sveto Ime je rezervirano samo za “duhovne maratonce”.
Drago mi je bilo vidjeti da u ovoj našoj zoni ima toliko ekstatičnih i maratonski raspoloženih bhakta. I neki hramovi u Indiji bi nam mogli pozavidjeti. Ali, u duhovnom životu nema zavisti (ili je ne bi trebalo biti), nego ovdje trebamo upotrijebiti onaj olimpijski geslo, brže, više, bolje. Time nekako ovaj prilog povezujem sa predhodnim (o bhakti yogi i sportu).
Ova spontana nama yajna je počela u 19.30 poslije programa i trajala ujutro do 4.45, odnosno do mangala aratija. Krenula je s oko 150 bhakta, a završila s 35, ali svima njima ponizno odajem poštovanje jer su meni, a vjerovatno i sebi, pokazali snagu Svetog Imena. Te noći, poslije nekih pet sati pjevanja sam osjetio kako se neke gromade katrana otkidaju s moje ubudžale duše i padaju duboko u bezdan ove materijalne kreacije. Oko sebe sam cijelu noć gledao razdragana lica bhakta, bez obzira na umor od nespavanja koji je skrhao naša tijela.
Ali mi nismo ovo tijelo, to smo tada spoznali. Za sreću je potrebna samo duša puna Krišne. Niko nije znao koliko će to sve trajati niti koliko će tko osobno izdržati, ali nam je Krišna dao snage da dočekamo jutro u vedrom raspoloženju. Malo nas je iskušao da se vidi što smo u stanju za Njega učinit. Barem ja to tako vidim. A zar nije to propisana žrtva za ovo doba?
JESMO LI TJERALI INAT?
Ali ujutro se pričalo da smo mi tu noć nekome tjerali inat i da to nismo trebali raditi. U redu, uzbunili smo pola i više kampa, ali onaj tko je bio tamo će sigurno potvrditi da nije bio svjestan vanjskog (uspavanog) svijeta. Kada osoba pjeva satima Sveto Ime oslobođena je od inata, ljutnje, 
zavisti i slično. I zato nije umjesno što nas je neko optužio da smo mi pojačavali ozvučenje namjerno ili iz inata. Stalno (ili nekoliko puta) su nam dolazili i utišavali mikrofon od harmonija i bhakte koji je trenutno vodio kirtan. Ali budući od mridangi nismo čuli mantru koja je trenutno pjevana, mi smo iznova pojačavali. I to je sve.
Ne želim (i nemam razloga) nikoga pravdati jer mi smo tu noć dobili opravdanje od Krišne osobno. U to sam siguran jer znam kako sam se osjećao. A meni u životu spznaje govore sve. Ne suhoparni moral i etika ovog materijalnog svijeta. Trebamo biti obazrivi i poštivati živa bića u ovom materijalnom svijetu. Ali gdje, kada i zbog čega. Ako budemo pazili da strancima ne povrijedimo “prefinjeno” osjetilo sluha sa Svetim Imenom, onda ništa nećemo moći napraviti u ovom tužnom materijalnom svijetu. Što bi se mi morali brinuti koliko će Hrvatska imati brutto devizni prihod od turizma ove godine? To nije naša misija. Ali možemo pomoći Hrvatskoj. Ako svaki grad uz naše more (malo je smiješno kada Bosanac kaže naše more), bude u sezoni organizirao nama yajne, hariname i slične duhovne manifestacije, to će čuti sve duhovnija Evropa i svakako će navaliti turisti na Jadran za nekoliko godina. Možda sam idealista i duhovni utopista, ali iskreno vjerujem u to.
PRABHU, JESMO LI MI ZAISTA KRIVI?
Još bih samo želio navesti jedan detalj koji je mene dirnuo ili pecnuo tog jutra poslije kritike organizatora upućene sudionicima nama yajne. Prišla mi je jedna bhaktina, tu noć jedna od najekstatičnijih i rekla: “Prabhu, jesmo li mi zaista krivi?” To me je šokiralo jer sam vidio da se ona osjećala kao da je stavljena na optuženičku klupu. Odgovorio sam ono što i sada osjećam: “Pa mi smo noćas radili najsvetiju stvar na svijetu. Drugi se trebaju osjećati krivima što nam se nisu pridružili.”
Bhaktinu ne želim imenovati, ne radi mog impersonalizma, nego zato jer ne želim izdvojiti ni jednog bhaktu iz te nezaboravne noći. Za mene su svi oni slavni i hvala im što su mi omogućili da doživim jedno nezaboravno transcendentalno iskustvo. Inače imidž te ekstatične bhaktine su bila dva leptirića u kosi tako da će je prepoznati oni koji su bili na kampu.
Na kraju se iskreno izvinjavam organizatoru, jer znam da smo mu stvorili neplanske probleme. Potpuno shvaćam da nam želi i sljedeće godine osigurati kamp. Ali, kao što se kasnije moglo vidjeti sve se lijepo završilo. Ipak je Krišna Vrhovni upravitelj.
Izvinjavam se svim gostima u kampu, bilo bhaktama ili onim drugim što im nismo dali spavati. Ali, ionako svi mi cijelu vječnost spavamo u naručju maye. Možemo poneku noć i probdijeti. Jer možda baš te noći dođe naš Gospodar, kako kaže predivna biblijska priča. A Krišna Caitanya Mahaprabhu nas podučava: Jiv jago, jiv jago… Želim biti fanatik u njegovoj vojsci i ne dati nikome da spava. Jer bhakte sankirtana dobro znaju koliko su puta, radeći ovu uzvišenu misiju, probudili ljude iz popodnevnog drijemeža ili ih prekinuli u njihovom ručku, poslu i sličnom. Mnogo, mnogo “uznemirenja” smo im donijeli. Ali nikada nismo imali grižnje savjesti, čak naprotiv, dolazio je samo nektar. Jer naša misija i jest da ne damo čovječanstvu da spava. Ali znam da još nismo dovoljno učvršćeni u toj misiji. No, dolaze ta slavna vremena. Sada se trebamo najprije mi malo razbuditi.