Murari gupta das (Krsna-katha): Umjesto božje ruke, vidio sam svoju, nagnječenu.
Murari gupta das (Krsna-katha): Umjesto božje ruke, vidio sam svoju, nagnječenu.
Dg. Conquasacio man. dex. Fract.susp.
Ne tako rijetko ispisivana dijagnoza za me je ovaj put imala poseban značaj. Sjedio sam u kolima hitne pomoći, kao i obično, uz Ivicu na prednjem sjedalu. No, ovog puta pacijenta iza nije bilo. Samo vozač i doktor.
Noć se odavno spustila, a plavo rotirajuće svijetlo grubo je narušavalo večernji mir slučajnih prolaznika. Ivica je šutio. Nije čak niti upitao kojom brzinom da vozi niti je sa mnom bezbrižno ćaskao kao što je običavao u manje hitnim slučajevima.
Zurio sam u uputnicu koja je nagovještavala promjenu uobičajene rutine mog života. Nagnječenje prstiju desne ruke; moguć prijelom.
Bilo je to normalno radno veče doktora u dežurstvu. Nakon naporna dana i mnoštva pacijenata, napravio sam dnevno izvješće i završio svoje krugove. Upravo je došao kolega i rekao da ide s Ivicom u kućnu posjetu. Krenuo sam spavati. Pokušao sam rasklopiti kauč, no blokirao je mehanizam za rasklapanje. Uslijedilo je par neuspješnih pokušaja. Neki vrag je s tom oprugom. Petljao sam po oprugi, no ništa. Možda je kvar tu iza… Iznenada se nešto preklopilo i ruka mi se uklještila.
Nisam paničario. Lijevom rukom sam se bezuspješno pokušavao izvući iz nezgodne situacije. Ubrzo sam shvatio da sam prikovan uz krevet u gluho doba noći u sobi Doma zdravlja i da imam ozbiljan problem. Srećom u džepu sam imao dežurni mobitel. Paradoksalno, na taj mobitel nazivaju ljudi koji su u nevolji. Uloge u materijalnom svijetu se brzo mijenjaju te lovac postaje lovina, a doktor pacijent.
– Ivice, gdje ste?
– U zaseoku 10 kilometara od Doma zdravlja.
– Brzo dođite, uklještila mi se ruka!
Došli su zaista brzo, no iz mog kuta svaki tren je bio dulji od dvanaest godina. Kada budemo posjedovali takvu želju za Krišnom, «posjedovat» ćemo i Krišnu. Gospodin Caitanya Mahaprabhu kaže yugayitam nimesena – bez Tebe svaki tren mi je poput dvanaest godina.
Blijed, orošen znojem kratko sam im se osmijehnuo u ovoj glupoj situaciji. Unatoč osmijehu, iz očiju se čitala ozbiljnost situacije. Cijela šaka je bila u bloku. Pokušavali su na razne načine, no nije bilo nimalo jednostavno. Ispostavilo se da je šaka u dvostrukim kliještima – dlan je bio blokiran na jedan način, a prsti na drugi. Pokušaj da oslobode prste rezultirao bi povećanim pritiskom na dlan i obratno.
Osoba u svakoj prilici treba vidjeti Božju ruku – kažu gotovo sve religije svijeta. No ja sam vidio samo svoju ruku, a i to zbog boli ne više tako jasno. Kvragu, što me snađe! Već dvadeset minuta. Prste ne osjećam više. Tada su nekakvim čudom uspjeli raširiti oprugu i osloboditi me.
Sav blijed i oznojen promatrao sam nagnječene i deformirane prste. Sjedio sam u autu i drhtao, što zbog boli, što zbog hladnoće. Mnoge misli rojile su se u glavi – «Ide se doktor igrati mehaničara. Ne stavljaj prste gdje im nije mjesto. Vidiš, svatko je doktor za nešto. Bože, što bi bilo da nisam imao mobitel u džepu. Prstenjak je sigurno slomljen. Eto aranžmana. A mislio sam možda u Indiju. Ovako nakon par tjedana bolovanja, nema šanse da dobijem godišnji odmor.
«Sjajan» posao imam; ravnateljicu već godinu dana molim da u Domu zdravlja napravi tuš, nikakvi argumenti ne pomažu. Po tri-četiri dana zaredom dežuram! Žao mi je, nema novaca za tuš.. Nedavno sam je molio da mi dozvoli da svoj auto parkiram u službenu garažu jer se ponekad dogodi da auto ujutro neće upaliti. Već je bila napisala odobrenje i pred samo potpisivanje se predomislila. Ma sam sebe zavaravam, ne bi mi sada ni u kom slučaju dala godišnji odmor – automatski odgovor bi bio: sada nema novaca! Ipak sada nema niti teoretske mogućnosti da novca za sve to ima – bolovanje pa iza toga još i godišnji odmor.»
No dosta razmišljanja, stigli smo pred bolnicu. Brza dijagnostička obrada pokazala je da loma nema, a ja sam veselo izlazio van sa zamotanom rukom.
Kolega me je još uvijek čekao kada smo stigli pred Dom zdravlja. Nagovarao me je da odem par tjedana na bolovanje, no ja sam imao nešto drugo na umu. Nakon što se sivi oblak boli i jadikovanja maknuo, u svemu se nazirala mala plavičasta ruka. Krišnin aranžman.
– Što je to? – sutradan upita ravnateljica ugledavši ma sa zamotanom rukom.
– Liječio sam jednog pacijenta s trizmusom – našalim se. Ozljeda na radu, šefice. Idem obraditi ovih par pacijenata, a zatim par tjedana bolovanja. Doći ću do vas kasnije da utvrdimo detalje.
Za pol sata samouvjereno sam ušao u njen ured.
– Sve ste već čuli od Ivice. Dakle, idem na bolovanje.
Iz očiju joj se čitalo – nema novaca – no kultura joj je nalagala da ovaj put šuti. Odlučih doliti malo ulja na vatru, prije kabla vode.
– Kao što znate, nadoknada plaće za ozljedu na radu je sto posto. Ipak imam jedan prijedlog, nagodbu!
– Sigurno tuš, prasnula je u smijeh.
Naime, iako često imamo rasprave tipa drž – ne daj, odnos nam je prilično korektan, a razgovori često prožet humorom.
– Nije tuš, no ovo će za vas biti hladan tuš! Treba mi sedam tjedana godišnjeg. Znate, Indija. Naravno u tom slučaju ne bih išao na bolovanje.
– Pa može li to malo kraće? – upitala je.
– Žao mi je, let je rezerviran.
– Pa ima li kakva alternativa? – bili su to njeni zadnji pokušaji.
– Ima! Alternativa je da idem odmah na bolovanje – uzvratim joj sarkastično. Eto, šefice, vi sad razmislite. Za sat vremena se čujemo. I znate – u šali joj dobacim – nemojte da bude kao zadnji put ono s parkiranjem. Razmislite, odlučite, potpišite.
U ordinaciji mi je u međuvremenu supruga javila da joj je odobren godišnji odmor i da nam se smiješi Indija.
Otišao sam kasnije po potpisano rješenje. Šefica je hvalila moju korektnost i požrtvovnost, tako nešto, nisam je previše slušao. U mislima sam bio već u Indiji.