Krsna-katha 12/2002: Tom su prilikom brojni Prabhupadini učenici tijekom tri dana, ujutro i poslijepodne dijelili s nama svoja sjećanja na vrijeme provedeno s Prabhupadom.
SJEĆANJE NA SRILA PRABHUPADU
“Dvadeset i pet godina služenja u odvojenosti” ime je festivala koji je povodom 25. obljetnice odlaska Srila Prabhupade organiziran u mjesecu Kartik u Vrindavanu 2002. Tom su prilikom brojni Prabhupadini učenici tijekom tri dana, ujutro i poslijepodne dijelili s nama svoja sjećanja na vrijeme provedeno s Prabhupadom.”
H.G. Jagat caksu prabhu, Venezuela: ON ZNA SVE O MENI!
Došlo je vrijeme za moju inicijaciju. Bio sam u skupini s još skoro pedeset bhakta koji su dobivali inicijaciju. Pozvali su prvog bhaktu, i na naše zaprepaštenje, nakon što je saslušao koja četiri regulativna načela bhakta obećaje slijediti, Prabhupada je zapitao: “Koliko si ono rekao da ćeš mantrati krugova?” Prabhupada nikog drugog nije to pitao, već samo ovog bhaktu, koji nam je poslije, kad je sve završilo, rekao da je neposredno prije incijacije, mjesec ili dva, imao poteškoća s mantranjem. No, nije to nikome otkrio, bojeći se da to ne uspori dobivanje inicijacije. A Prabhupada je baš njega pitao. Bhakta je pognuo glavu i odgovorio mu, “Pa, Prabhupada, 16 krugova.” “Najmanje toliko trebaš mantrati svaki dan.”
Onda su pozvali jednu djevojku, a ona je bila tako nervozna da se nekako spetljala u svoj sari te je, umjesto da normalno odhoda, do Prabhupadina vyasasana odskakutala na jednoj nozi. Odala je poštovanje, no kad je govorila o regulativnim načelima, jedno je zaboravila. Spomenula je da neće uzimati opojna sredstva, upuštati se u nezakonite spolne odnose i da se neće kockati, ali dalje se nije mogla sjetiti. Pogledavala je bhakte, dok joj konačno jedan sannyasi nije doviknuo, “nema mesa, nema mesa” i onda se sjetila, “neću jesti meso” te odskakutala na jednoj nozi natrag do svog mjesta.
Potom je Prabhupada pozvao mene. Prišao sam mu, odao poštovanje… Potom mi je dao japa malu i rekao da se sada zovem Jagat caksu das. Objasnio je značenje imena – Gospodinovo oko, kako trebamo osjećati da nas Gospodin stalno promatra…Onda me je pogledao ravno u oči, uperio prst u mene i rekao, “Ne možeš se sakriti pred Gospodinovim pogledom.” Pomislio sam, “O zemljo, otvori se i progutaj me!” jer svi su me promatrali, a ja sam mislio da sam možda nešto pogriješio. Zapravo, prije inicijacije sam ponekad znao odlaziti u kuhinju i tamo krasti maha slatkiše, misleći da me nitko ne vidi. Sakrio bih se negdje i pojeo ih. Kada mi je Prabhupada rekao da se ne mogu sakriti pred Gospodinovim pogledom, odmah sam se osjećao uhvaćenim na djelu. “Pročitao mi je misli! On zna sve o meni!”
Sljedećeg sam se dana malo ranije vratio iz sankirtana i prošao sam kroz vrt u kojem je Prabhupada sjedio na stolici za ljuljanje i mantrao na japi. Bio sam zaboravio da ne bih trebao tuda prolaziti, no sad kad sam već bio tu, odao sam mu poštovanje i spremao se vratiti se odakle sam i došao. No, Prabhupada mi je mahnuo da mu priđem. “Odakle dolaziš?” pitao me. “Prabhupada, rasparčavao sam tvoje knjige.” Oduševljeno smo dijelili knjige jer smo znali da Prabhupada promatra grad (s brežuljka na kojem je smješten hram) i blagosilja sve ljude Venezuele. “Kako se ljudima u Venezueli sviđaju moje knjige?” pitao je Prabhupada. “Ljudi su ovdje jednostavni, ali pobožni i čim pročitaju tvoje knjige svide im se i požele kupiti još.” Prabhupada je klimanjem glave pokazao da je zadovoljan, a potom me pozvao da ga pratim do njegove sobe. Tu je na stolu imao posudu punu slatkiša iz koje je uzeo jedan i pružio mi ga, rekavši, “Puno ti hvala što mi pomažeš.” Mene je to toliko dirnulo, da sam se rasplakao. Bio sam novi bhakta, a Prabhupada mi je pokazivao toliko milosti. Pomislio sam, s ovim mi kaže da ne trebam krasti slatkiše, jer će mi ih on dati.
H.G. Visnugada prabhu, USA: KRIŠNA IZGLEDA UMORAN
Ja sam se hramu pridružio 1971. u New Yorku. Kako je u hramu tada bilo stotinu bhakta, a Prabhupada je imao mnoštvo učenika diljem svijeta, pitao sam se kako ću ja, beznačajna osoba, imati osobni odnos, razmjenu s Prabhupadom. Moja prva služba je bila pranje suđa i iznošenje smeća. Bhakte su mi rekli, “Ako lijepo očistiš Krišnine lonce, srce će ti zasjati od čistoće.” I ja sam povjerovao. Kad je Prabhupada došao u hramu Ulici Henry, ja sam bio u kuhinji i prao lonce. Čuo sam iz kuhinje kako kirtan postaje sve glasniji i brži i pogledao kroz prozor van i prvo što sam vidio su bila Prabhupadina lotosova stopala. To je bio moj prvi susret s Prabhupadom.
Prabhupada je bio tako svjestan Krišne, a svjesnost Krišne, predano služenje obuhvaća sklonost k obraćanju pažnje na pojedinosti. Iako je Prabhupada razvijao pokret svjetskih razmjera, uvijek bi uočavao detalje. U to vrijeme je predsjednik hrama u New Yorku bio Bhavananda. Nekoliko tjedana prije Prabhupadina dolaska organizirao je skupinu koja je cijelu noć dijelila Prabhupadine knjige. Otišli bi na Broadway navečer, ostali vani cijelu noć, vratili se u hram za mangal arotik i poslije arotika otišli na počinak. No, kako nisu htjeli ostati na nogama baš taako dugo, mangal arotik je počinjao ranije nego li što je to uobičajeno. Umjesto u četiri i po, počeo bi u petnaest do četiri, pa smo onda i Božanstva morali buditi ranije. Dakle, došao je Prabhupada, bio je na darshanu s Božanstvima, promatrao Ih je neko vrijeme, a potom je nešto rekao Bhavanandi. Svi smo se pitali o čemu je bila riječ, a poslije smo doznali da je Prabhupada rekao, “Krišna izgleda umoran. Cijeli dan se igra s dječacima pastirima i treba mu dobar odmor.” Prabhupada je bio tek došao, nije bilo ni prilike da mu itko išta kaže o tome da mangal arotik počinje ranije… Nakon ove njegove izjave vratili smo početak mangal arotika na 4:30.
SJAJNI LONCI – ČISTO SRCE
Ja sam i dalje prao lonce u kuhinji. U to je vrijeme Prabhupadin sluga bio Aravinda i nekom nevjerojatnom srećom, donio je u kuhinju ona ista tri lonca o kojima je Malati pričala. “Operi to,” rekao mi je. BIo sam iznenađen jer su lonci izvana bili posve crni, taj dio nije bio opran tjednima. Sjećam se da su mi rekli… “Ako opereš lonce…” i bacio sam se na posao. Sastrugao sam prvi lonac dok se nije sav sjajio, a onda je stigao Aravinda i odnio posude jer je bilo vrijeme da se ponovo u njima nešto skuha. Druge sam lonce stigao oprati samo iznutra. Kasnije sam čuo da je Prabhupada bio jako zadovoljan i zahvalio se onome tko mu je tako lijepo oprao posude. Bio sam iznenađen kako je Prabhupada prepoznao i cijenio takvu malu službu, iako je istodobno širio pokret cijelim svijetom.
DEBELJUŠKASTA BOŽANSTVA
Negdje 1977. bio sam zadužen za kuhinju u New Yorku, imali smo i restoran, veliki Sunday Feast, puno bhakta za koje smo kuhali. Naporan posao i vrlo malo novaca, u to vrijeme. Ušao bih u kuhinju rano ujutro i izlazio kasno na večer. Ponekad bih u sebi mislio, “Zna li Srila Prabhupada doista koliko ja ovdje radim? Je li doista važno da obavljam tu službu za Krišnu…?” To je bila moja sumnja, no nastavio sam sa svojom službom. U to je doba bilo uobičajeno da predsjednici hrama, kada odu u Mayapur na festival, ponesu sa sobom slike Božanstava iz svog hrama kako bi ih pokazali Srila Prabhupadi. U to vrijeme predsjednik hrama je bio Adi kesava i on je ponio slike Radhe Govinde za Srila Prabhupadu. Ja te godine nisam otišao u Mayapur. Kada se Adi kesava vratio, pričao nam je o čemu je Prabhupada govorio i onda se sjetio, “A, da, kada je Prabhupada vidio slike Radha-Govinde primijetio je, ‘O, Radha-Govinda izgledaju jako zdravo, malo su debeljuškasti. Mora da ih bhakte tamo dobro služe.’ Bio sam jako iznenađen i zadovoljan kad sam to čuo i pomislio sam, “O, pa predano služenje doista funkcionira.”