SKUP FANATIKA

Vinata dd – (Krsna-Katha 2000): Mračno je i hladno. Prvi ovojesenji mraz u Ličkoj Jesenici zrcali se na karoseriji auta odražavajući bistro, zvjezdano ranojutarnje nebo. Neki bi rekli, noćno. Hitamo brzim korakom prema žutoj kući Sundari i Murarija tihom i  pustom glavnom cestom. Nigdje nikoga. Nije ni čudo, kad kasnimo na mangala arotik.

piše: Vinata dd

Krsna-Katha 08/2000

Mračno je i hladno. Prvi ovojesenji mraz u Ličkoj Jesenici zrcali se na karoseriji auta odražavajući bistro, zvjezdano ranojutarnje nebo. Neki bi rekli, noćno. Hitamo brzim korakom prema žutoj kući Sundari i Murarija tihom i  pustom glavnom cestom. Nigdje nikoga. Nije ni čudo, kad kasnimo na mangala arotik. Tik uz kuću čuju se karatali. I mrdanga. I, naravno, bhakte koji su već na kraju “Samsare”. Pred ulazom stražare psi i najavljuju nas lavežom. Nisu baš uvjerljivi pri tom, nemaju još osjećaj pripadnosti obzirom da većinu vremena inače provode smucajući se unaokolo u potrazi za hranom. Hodnik prepun cipela i jakni ukazuje na dobru posjećenost prvog jutarnjeg programa. Ulazimo svaki na svoja vrata s natpisom temple room, izvješenim rasporedom dnevnih aktivnosti i upozorenjem: Tilak obavezan!! U  nedavno oličenim i uređenim, prostranim sobama visoka stropa, mnoštvo bhakta pred pomno ukrašenim oltarom s dva para Gaura Nitaija, Prabhupadinim murtijem i nekoliko različitih slika Damodara. Pa Kartik je.

SKUP FANATIKA U LICI

Oltar zapravo tek nazirem iz dna manje, spojene obe. Preda mnom  je osam ili devet mataji u sariju, a ispred njih je još 20tak i više prabhua, većinom u dhotiju. Naravno, i Bhakti Vikas Maharaja je tu. I posljednji Mohikanci, hrvatski sankirtaneri, bhakte koji nisu zaboravili Prabhupadinu želju da njegove knjige s transcedentalnom porukom – o tome kako iskoristiti priliku što je ljudsko tijelo pruža – dopru do svih zatočenika ovog matrijalnog svijeta. Čak je tu i Samudra sena, kojeg sam posljednji put vidjela u isto doba, ali prošle godine, i to u Vrindavanu. S neizbježnim tamnim naočalama, žarko žutom šiltericom i isto takvim vunenim čarapama i majom.

Bhakte žustro pjevaju pred Gospodinom i plešu, ne odajući ni tračak uspavanosti kakva se ponekad znala doživjeti na mangal arotiku. Prizor je to koji se u ovo doba dana u današnje vrijeme skoro da i ne može vidjeti na ovim našim balkanskim prostorima. Na tren mi se učinilo da me je netko vremeplovom prebacio u ona stara vremena procvata Pokreta svjesnosti Krišne u staroj Jugi. Dobra stara vremena? Da, po mnogočemu. Ponajprije po nastojanju da se ispuni želja acarye, duhovnog učitelja, kao i po sklonosti da se vlastita udobnost pri tom gurne u drugi plan.

Naravno, ništa u ovom svijetu nije savršeno, pa tako ni ta stara vremena za svih nas nisu uvijek bila samo dobra. Osobno još uvijek ne mogu progutati tu shemu prema kojoj oltar nazirem iz daljine, između muških obrijanih glava i poširih pleća. Niti mi se čini da je pravo da bhakta koji pjeva Tulsi umukne i završi kirtan čim su Maharani prenijeli u drugi dio sobe, namijenjen ženskoj čeljadi, nakon što je muški dio okupljenih štovatelja Krišnine najdraže završio s obožavanjem, obilaženjem i zalijevanjem. No, to su organizacijski propusti u pružanju svima, bez razlike, iste prilike za spiritualne aktivnosti, koji se, samo ako ima malo dobre volje, mogu vrlo lako ispraviti.

IZGUBLJENA SIGURNOST

Ipak je duh tih starih vremena, uskrsao ovdje u Lici, bio (i ostao) vrlo povoljan za obraćanje pozornosti na trajno (da ne kažem, vječno) i pronicanje u tajne zamke maye. (Naravno, nijedan položaj u materijalnom svijetu nije siguran i nigdje nema jamstva da se nećeš okliznuti i pasti natrag u stare – loše – navike.  Nije ni maya od jučer, smislila je ona suptilnije zamke za fanatike iz dobrih starih vremena u koje je potom većina njih i popadala. Premda, neki se još drže, a neki ponovo hvataju zamah, pomalo smekšani od bliskog susreta s Krišninom vanjskom energijom u punoj snazi.) Čovjek, odnosno bhakta početnik, se u to doba osjećao nekako sigurno, zaštićeno od preizraženih umnih bravura, premda, možda, ponekad i pomalo zatupljeno. Ali uz obilje iskrenosti, duhovni je život i napredak izgledao puno lakši i jednostavniji nego li se to doimlje danas. Predavači su se na svim javnim mjestima trudili što je više moguće ponavljati Prabhupadine argumente i potkrijepljivati to stihovima iz sastra, po mogućnosti uz vlastite doživljaje na istu temu. Danas pak na predavanjima počesto sve vrvi od realizacija koje se temelje na primjetnom uplivu impersonalista, hedonista, psihologa, bhakta koji su napustili Prabhupadino okrilje i inih. Prabhupadino objašnjenje tada pada u drugi plan, a naš acarya, isključivo čijem trudu možemo zahvaliti to što izgovaramo mantru- posebno namijenu spiritualistima ovog doba – i pokušavamo se probuditi iz tuposti materijalnih zbivanja, biva svrstan u isti red s Vivekanandom, Mahesvaranandom i sličnim promicateljima indijske kulture i meditacije.

UZOR GRIHASTHE

Svega toga (počev od rečenice Danas…) u Lici nije bilo. Jamstvo za to bilo je ljekovito prisustvo Bhakti Vikas svamija, odanog Prabhupadinog sljedbenika, koji baš poput svog gurua, ponavlja riječi svog duhovnog učitelja i ima u njega nepokolebljivu vjeru. A to se raspoloženje služenja pretočilo na njegove učenike pa je tih tjedan dana u Lici vladala atmosfera u kojoj se nitko nije požalio na to da ga netko pušira (gura), daje mu previše zaduženja, već su bhakte revnosno izvršavali svoj dio posla neophodan da se naše druženje odvija na najpovoljniji mogući način. Polet s kojim se služilo, radilo, lijepo ocrtava podatak da su mnogi spavali i manje od 5 sati dnevno, a poneka mataji je i probdjela noć s petka na subotu kako bi ujutro oltar i hramska prostorija zasjali punim sjajem u čast Govardhana i Giriraja.

Lavovski dio posla obavili su domaćini – Sundari devi dasi i Murari gupta das – idealni primjeri vrlo važnog sastojka vedske (a bogme, i svake druge, istinske) kulture – gostoljubivosti grihastha (obiteljskih ljudi koji žive u skladu s najvišim religijskim načelima).  Ne samo da su tjednima prije našeg dolaska zidali, ličili, postavljali parkete, nabavljali namirnice i potrepštine za oltar, već su svih vrlo ljubazno dočekali i smjestili, ne tražeći nikakve donacije zauzvrat. Cijeli tjedan su organizirali sva zbivanja, hranili svakoga tko bi naišao (također besplatno) i to obilno, prasadamom u velikoj mjeri spravljenim od domaćeg, posve ekološkog povrća, brinući se uz to i za udobnost i prehranu Bhakti Vikas Maharaja. U nedjelju je na programu bilo više od 60 bhakta (iz Hrvatske i Bosne), a preko tjedna bi nas svakog dana na jutarnjem programu, ali i na dva dnevna obroka bilo tridesetak. Murari i Sundari ne samo da su poplaćali sve račune, već su i osobno kuhali (Sundari) i dvorili (oboje) sve bhakte. Murarijeve organizatorske sposobnosti došle su do izražaja pogotovo pri pripremi ceremonije inicijacije i parikrama selom s volovskom zapregom, a Sundari je bila neprocjenjivo vrijedan oslonac u, doslovce, svim zbivanjima. Trebalo bi mi nekoliko stranica da samo nabrojim sve službe koje je obavljala.

TKO JE FANATIK

Nadam se da je sada već svakom čitatelju jasno da ovaj pojam “fanatik” ne koristim u njegovom negativnom značenju – osobe koja predstavlja religiju bez filozofije – već s pomalo nostalgičnim prizvukom opisujem skoro izumrlu vrstu bhakta spremnih na striktno slijeđenje uputa prethodnih acarya. Bhakta koji znaju što se od njih očekuje, nastoje dostići standard, a eventualne neuspjehe ne opravdavaju tako što izmišljaju nove standarde i kroje svoju filozofiju prodajući je kao ispravke Prabhupadinih komentara. Bhakta koji se nisu zasitili slušanja “starih, uvijek istih stvari”, već ih pokušavaju doista živjeti, a ne samo ponavljati… Skeptik će sada reći da je u Lici sigurno bilo i manje revnosnih bhakta, privučenih besplatnom hranom i spavanjem. Možda. No, mora da su se i oni u dobroj mjeri zarazili virusom “fanatizma” jer su svi spiritualni programi bili iznimno dobro posjećeni. Čini mi se da sam u toj priči ja bila najneuspješniji fanatik koji je propustio najviše mangal arotika.

DA NE ZABORAVIM

Prvu inicijaciju dobili su u Lici naša bhn. Sanja M., poznatija kao glumica, koja se sada zove Sarasvati devi dasi i bh. Marin iz Senja koji nije Naikajin brat, a sada se zove Gopal Batta das.

Za one koji nisu u tijeku zbivanja u Lici, pripomenut ću da je tandem Sundari-Murari cjelotjedni festival organizirao u karakterističnim ličkim prilikama, što znači bez tekuće vode. Voda je tamo prvorazredna, zdrava, ukusna, izvorska, ali ne teče iz slavine, već se donaša u karnistrima (ili vadi iz cisterne, kišnica). Krišna je, očito, bio jako zadovoljan njihovom spremnošću da ugode bhaktama unatoč svim poteškoćama života na rubu civilizacije, pa je nakon onog mraza s početka teksta zavladalo pravo proljeće i nitko se nije žalio na hladnoću (kao ni na glad ili dosadu). O Božanstvima se uz lokalnog Dharma setua, brinula pomno mataji Revati iz Bihaća, a njezine sestre po Bogu brinule su se da svaki dan Maharaja dobije svježi cvjetni vijenac. Nityananda sakti dd (iz Zadra) kuhala je ponekad za Maharaja, a ponekad je to činio Samudra sena, jedan od najpoznatijih kuhara s ovog područja. On je također pripremio i vrlo ukusnu gomiletinu halave od koje su marljive mataji oblikovale brdo Govardhan. U subotu ujutro smo nakon jutarnjeg programa najprije uz kirtan kruhom hranili Srivanove volove Bhimu i Nandija te Radha kantinog Mukundu, a potom smo obožavali Govardhan. Nakon obožavanja brda, Bhakti Vikas Maharaj ga je razdijelio svim prisutnima i primjerno, u skladu s uputama iz knjige “Krišna, izvor sveg zadovoljstva”, nahranio sve pse i mačke koji su se okupili pred ulazom sluteći gozbu. Ono što je preostalo kad smo se mi zasitili završilo je na kolima koja su vukli Bhima i Nandi po cijeloj Ličkoj Jesenici, dok su bhakte pjevali i dijelili prasadam kolače svakome koga su ugledali – stanovnicima sela (opet je tu doktorica Sundari bila ključna kod osvajanja povjerenja gorštaka), ali i prolaznicima koji su nas automobilima zaobilazili. Šarena je povorka stigla i do Lalite i Visake te njihovih potomaka Yogindre i Prthua – krava i volića Marga sirse prabhua – te njih također počastila kruhom iz Sundarine pekare, jabukama i solju. Po povratku u bazu, uslijedila je prava gozba, a potom je Lička Jesenica opustjela jer je Maharaja otputovao na javni program u Bihać, pa u Zagreb i na mađarsku farmu.

U ugošćavanju posjetitelja sudjelovali su i drugi bhakte, stanovnici Ličke Jesenice, stavivši na raspolaganje prostore u svojim kućama, kao i dio hrane sa svojih polja.