Jayadvaita Swami (Krsna-katha 8/2006): “Zar ne bi trebala postojati neka granica tome koliko možemo oprostiti i opravdati? (pismo i odgovor)”
Jayadvaita Swami (Krsna-katha 8/2006): “Zar ne bi trebala postojati neka granica tome koliko možemo oprostiti i opravdati? (pismo i odgovor)”
Dragi Jayadvaita Swami,
Kroz naše knjige i njihove komentare, riječ «slučajno» često se koristi kako bi se opisao slučaj «pada» ili «grijeha» nekog bhakte.
No, što je u komentarima napisano o «namjernom» ili događaju kad netko kaže «Ustat ću se s ove stolice i otići tamo i …»? I opet i opet se ustaju s te stolice namjerno da bi činili ono što čine. Mora postojati neka mjerna granica kakvoće i obima grijeha za ovo «slučajno».
Oprostio sam svojim prijateljima u pokretu koji su «slučajno» pali, ali zbunjen sam, a siguran sam da su i mnogi drugi, otvorenim vratima koja se šire «bhaktama» čija ponavljana zla djela nisu bila spavanje s kurvama, već ubojstvo, ucjenjivanje, silovanje, i namjerno uništavanje dječjih umova i osobnosti.
Ove vrste namjernih zlih djela jako su teška za nekog poput mene, tko je i sam u «iluziji», i nevjerojatno mi je pojmiti da ih mogu počiniti bhakte koje je «trenutno nadvladala iluzija».
Mora postojati neka mjerna granica kakvoće i obima grijeha za ovo «slučajno».
Molim prosvijetlite me ako imate vremena za odgovor. Hvala vam.
Vaš,
Nityananda Rama
ODGOVOR
Dragi Nityananda Rama,
Hvala ti za tvoje jako značajno pitanje.
Prije svega, samo da spomenem jednu drugu temu prije nego dođemo do srži filozofskog pitanja koje je pred nama:
Bilo bi dobro kad bismo podsjećali sami sebe da su glasine o bhaktama koji čine nedjela često nepouzdane ili dokazano pretjerane ili lažne.
Ostavljajući po strani namjerne laži i iskrivljavanje istine, rad Elizabeth Lufton i drugih istraživača o djelovanjima sjećanja, pokazao nam je da sjećanje može biti nepopravljivo loše. Čak i kad ljudi iskreno namjeravaju reći istinu, njihovo sjećanje može biti pod utjecajem raznoraznih nepostojanosti – složenih unutarnjih osjećaja, načina na koji su pitanja izražena, očekivanja nadređenih i ravnopravnih njima – sve to može njihova svjedočanstva poprilično zavaditi s objektivno provjerljivim činjenicama.
Ponekad čujemo duboko dirljivu priču, nesvjesni da su drugi koji su bili istovremeno prisutni za vrijeme događaja, dali sasvim drugačiju sliku ili da su važne značajke priče – značajke koje nam mogu dati izrazito drugačiji dojam – izostavljene.
Naravno, ono što čujemo često može biti točno i istinito. Ali dosta onoga što čujemo jednostavno nije.
ISPRAVNO ILI POGREŠNO
Sad, da krenem na tvoje pitanje.
Prvo, pogledajmo to «slučajno» i «namjerno».
Ponekad možemo počiniti grijeh bez ikakve namjere i čak i da ne znamo da smo ga počinili. Primjerice, svecu možemo ponuditi zagađenu hranu, a da nismo ni znali da je hrana zagađena. Ili, dok služimo kao policajac, možemo slučajno pucati na krivog čovjeka. To je ono što možemo nazvati «čistom slučajnošću».
A opet, postoje grijesi koje činimo samom našom profesijom. Srila Prabhupada daje primjere brahmane koji prinosi životinjske žrtve, trgovca koji laže i šudre koji robuje lošem gospodaru.
Ponekad činimo ono što mislimo da je ispravno – djelujemo s namjerom – ali kasnije se ispostavi da je to pogrešno. U mnogim okruzima Zapadnog Bengala, djelatnici međunarodne skrbi kopali su bunare za koje se sad ispostavilo da su uzroci ogromne epidemije bolesti izazvanih arsenom. Rad je bio namjeran, šteta ne. A ipak je taj rad uzrokovao patnje tisuća ljudi.
Onda postoje grijesi koje činimo zato što ne znamo što činimo, zato što, iako znamo, izgubimo vlast nad sobom. Znamo da je pijenje alkohola grešno, ali netko nas pozove na piće, i zbog stare navike mi prihvatimo poziv. Ili, znamo da je nezakoniti seks grešan, ali ipak, povedeni požudom, posjećujemo prostitutku.
Kao što je Arjuna rekao u Bhagavad-giti (3.36), anicchann api varsneya Balad iva niyojitah: «Što nagoni čovjeka da čini grešna djela čak i protiv svoje volje, kao da je na to prisiljen?» A Krišna kaže Arjuni da je to zbog moći požude.
Da li bi ovakvu vrstu grijeha mogli nazvati «slučajnom» ili «namjernom»? Iz jednog kuta gledišta, slučajna je. Netko ne želi sagriješiti, ali nekako se osjeća nadvladanim. S druge strane, grijeh se čini svjesno, a također i s nekim značajkama namjere. Čaša se podiže s namjerom da se iz nje pije. Prostitutku se posjećuje s namjerom da se s njom ima spolni odnos.
I zahvaljujući požudi, ovo se može činiti uvijek iznova, istovremeno znajući da je to loše i cijelo vrijeme želeći biti dovoljno snažan kako bi se prevladale ove grešne želje.
Tako da je grijeh prljav posao. Znamo da postoji razlika između grijeha počinjenih «slučajno», i onih počinjenih «namjerno». I željeli bismo grijeh jednostavno podijeliti na uredne kategorije «namjernih» i «slučajnih». Ali to se ne može tako lako podijeliti.
PONIŠTITI GRIJEHE, BILO SLUČAJNE ILI NE
Bilo kako bilo: kakve god da je grijehe netko počinio – slučajno ili namjerno – to može biti poništeno čistim predanim služenjem, a posebice pjevanjem Svetog Imena. Naši spisi to potvrđuju iznova i iznova.
namno hi yavati saktih
papa-nirharane hareh
tavat kartum na saknoti
patakam pataki narah
«Jednostavnim pjevanjem svetog imena Hari, grešan čovjek može suzbiti djelovanja na više grijeha nego ih može počiniti.»
(Brhad-visnu Purana)
Kao što se ovdje tvrdi, nema ograničenja grijesima koji se mogu iskorijeniti snagom svetog imena Gospodina.
Slično tome, Krišna kaže u Bhagavad-giti (4.36):
api ced asi papebhyah sarvebhyah papa-krt-tamah sarvam jnana-plavenaiva vrjinam santarisyasi
«Čak i ako si najgrešniji od svih grešnika, ako se nalaziš u lađi transcendentalnog znanja, prijeći ćeš ocean bijede.»
Tko može biti spašen? Ne samo u nekoj mjeri grešan, ili povremeno grešan, ili čak i jako grešan, već «najgrešniji od svih grešnika».
SLAVNI GRIJEŠNICI
Valmiki, ubojica, postao je čisti Gospodinov bhakta. Mrgari, koji je uživao u mrcvarenju životinja, kada bi ih napola ubijao i uživao gledajući ih kako se migolje od bolova, postao je Gospodinov čisti bhakta. Caitanya-bhagavata kaže o Jagaiju i Madhaiju, «Ne postoji grijeh kojeg oni nisu počinili. Iako rođeni u obiteljima brahmana, pili su alkohol i jeli govedinu, pljačkali su, krali i palili tuđe kuće.» I ipak su postali Gospodinovi čisti bhakte. Dhruva Maharaja, iako već čisti bhakta, nepotrebno je pobio tisuće nevinih Yakša. Ipak mu je, kad je prestao, bilo oprošteno, i opet je bio prihvaćen kao čisti Gospodinov bhakta. Iako su Akrura i Krtavarma bili čisti bhakte, bili su upleteni u urotu da se ubije Satrajit. A ipak su bili prihvaćeni kao Gospodinovi čisti bhakte. Kao što Krišna kaže u Bhagavad-giti (9.30 – 31):
api cet su-duracaro
bhajate mam ananya-bhak
sadhur eva sa mantavyah
samyag vyavasito hi sah
«Onaj tko predano služi, čak i ako počini najodvratnije djelo, treba se smatrati svetim, jer je pravilno utemeljen u svojoj odlučnosti.»
ksipram bhavati dharmatma
sasvac-chantim nigacchati
kaunteya pratijanihi
na me bhaktah pranasyati
«On ubrzo postaje ispravan i stječe trajan mir. O Kuntin sine, otvoreno reci svima da Moj bhakta nikad ne propada.»
No, jednu činjenicu Srila Prabhupada naglašava uvijek iznova.: Najgora je uvreda počiniti grijeh misleći da se to može poništiti pjevanjem svetog imena. Grešna osoba koja misli da joj to može proći tako što će pjevati sveto ime, u potpunosti je drugačija od osobe koja čini grijeh, žali zbog toga, i konačno dostiže svetačko ponašanje.
Čak i ako se bhakta ponašao gnjusno, ako ostane utemeljen u predanom služenju i ne pokušava iskoristiti sveto ime Gospodina kao način opravdanja svojih grijeha, mora ga se smatrati svetom osobom.
Tako kažu spisi.
Jayadvaita Swami