(Riječ urednice: Vinata devi dasi)
Usred noći probudila me je hladnoća u lijevom ramenu. Pokrila sam se udobno ponjavom i usput bacila pogled na strop da vidim koliko je sati, no nije se ništa vidjelo. Mrkli mrak. Dvije su opcije – ili sam izgubila vid ili nema struje. Pipam po prekidaču, ni rasvjeta ne radi. Srećom(!) nestalo je struje. Ni vid ni struja nisu pod mojom kontrolom, dobro sam prošla ovog puta. No, kao i sve druge pojave u ovom materijalnom svjietu i moja je sreća bila kratkog vijeka. Umjesto da spavam, počela sam razmišljati. Pogrešno djelo u pogrešno vrijeme. Znala sam da mi je to krivi korak, ali se nisam mogla oduprijeti mislima koje su navirale. Zaključak: ne samo vid i struja, ni um nije pod mojom kontrolom. A bez kontrole, upravljanja, nema ni uživanja, zar ne? Ako se ovako nastavi, ispast će još da sam posve bespomoćna. I ispalo je.