(Krsna katha br.1 iz 2008.)
Nedavni odlazak Balabhadre dasa iz ISKCON-a i okolnosti koje su dovele do njegova odlaska će bez sumnje navesti moje nove čitaoce da postave očigledno pitanje: “Kako se to uopće moglo dogoditi?”
Kako je moguće da čovjek koji je bio vaišnava više od trideset godina, duhovni vođa kojeg su svi priznavali kao gurua – kako je takav čovjek mogao pasti žrtvom pohote, ljutnje i podmićivanja?
Moj jednostavni, kratki odgovor bi bio: “Pročitajte u Bhagavad-giti poglavlje 2, stihove 58-64. Tamo se nalazi odgovor.
Mnogi drugi čitaoci, koji su već upoznati s poviješću duhovnog vodstva u našem pokretu, postavit će sljedeće očigledno pitanje: “Da, ali zašto se to i dalje događa?”
Moj jednostavni odgovor na to je da još uvijek nismo naučili dovoljno lekcija iz povijesti. I da pored toga imamo malu institucionalnu slijepu točku. Samo malu točku koja ograničava naš periferni vid: nešto što nas čini neopreznima kada bismo trebali biti budni.
Lekcija iz povijesti je da ljudi postanu iskvareni kad dođu u bliski doticaj s moći, novcem, ženama i sljedbenicima. Naša mala slijepa točka ISKCON-a je nejasna, pa čak i paradoksalna – uvjerenje da se čovjek, kada dobije Božju milost, može uzdići iznad Božjih zakona – pa na neki način i iznad zakona prirode.
rila Prabhupada je objasnio da se treba poduzeti određene mjere da bi dobar čovjek ostao dobar. Ispričao je kako je jedan čovjek u Indiji posjetio prijatelja na njegovu radnom mjestu. Taj je prijatelj bio vlasnik velike tvornice i objašnjavao je kako mu je posao vrlo lijep jer je svaki od njegovih zaposlenika pošten čovjek. Dok su obilazili tvornicu, posjetitelj je primijetio da su svi ormari zaključani lokotom. Iznenađen, upitao je: “Rekao si da su svi tvoji radnici pošteni, no vidim da posvuda imate lokote. Čemu to služi?” Vlasnik je odgovorio: “Oh, lokoti – oni su tu da se osiguram da će moji pošteni ljudi i ostati pošteni.”
Tisućama godina su u Indiji ljudi koji su prihvatili četvrti red života – sannyasu – bili zaštićeni od devijacija tako što su održavali zdravu distancu od svih mogućih izvora iskušenja. Nisu posjedovali ništa osim posude za milodare, nešto odjeće i bambusov štap te nekoliko predmeta za svakodnevno obožavanje. Ljudi poštuju one koji se posvete takvom načinu života pa sannyasi život provodi putujući, bez stalnog mjesta boravka. Srimad-Bhagavatam kaže da on putuje poput ribe vodom ili ptice zrakom, ne ostavljajući ništa za sobom. Poslovica za upozorenje sannyasija u Indiji glasi: “U rijeci koja teče ne rastu alge. Alge rastu tamo gdje rijeka usporava i dodiruje zemlju obale.”
Gospodin Sri Caitanya Mahaprabhu u svojih čuvenih osam stihova, poznatih kao Šikšaštakam, govori o tome kako su želje za novcem, sljedbenicima i ženama prepreke na duhovnom putu. Dobro je poznata činjenica kako se kod čovjeka koji je u dodiru s nekima ili svim tim stvarima – čak i ako je sposoban razlučiti duhovno dobro od lošeg – želje za uživanjem se mogu ponovo probuditi u njegovu srcu. Ne samo to, već i osjećaj moći, koji se može javiti kod onoga tko ima sljedbenike, može biti tako snažan da započne proces propadanja.
OPREZ JE MAJKA MUDROSTI
Samo zbog tog razloga u povijesti ima mnogo slučajeva da sannyasiji nisu inicirali učenike. Zbog stalnih putovanja bili su spriječeni predati znanje koje je potrebno kao dio procesa inicijacije.
No, ako je sannyasi bio dio misije, kao što su bili sannyasiji zajednice Madhve i Ramanuje, i ako je njihova služba bila iniciranje sljedbenika koji su svi zajedno živjeli u religijskom sveučilištu, tada bi se poduzimale mjere da se očuva njihov položaj celibata i duhovnog vodstva – društveni lokot, da tako kažemo.
Sannyasije su pažljivo birali, često koristeći suptilne vedske tehnike da se odredi njihova unutarnja psihofizička priroda, potom se pazilo da sannyasi ne dolazi osobno u dodir s bilo kojom osobom ili situacijom koja bi mogla oslabiti njegovu duhovnu snagu. Ta briga za dobrobit sannyasija je također bila izražena kroz društveni sustav.
Srila Prabhupada nas je učio da je, uz takve normalne mjere opreza, duhovna moć svjesnosti Krišne sama po sebi dovoljna da se odupremo iskušenjima i da što više osoba uživa u svom odnosu s Krišnom, to manje razmišlja o zemaljskim, privremenim zadovoljstvima života.
No, Srila Prabhupada je i sam bio oprezan i objasnio je da ne smijemo u ime svjesnosti Krišne dovoditi sebe u bespotrebno opasne situacije. Na primjer, sannyasi treba vladati porivima jezika, kako u želji za ne baš duhovnim razgovorima, tako i u želji za ukusnom hranom. No, hrana ponuđena Krišni postaje uzrokom oslobođenja i tako pruža veliku pomoć u duhovnom životu. Ipak, Srila Prabhupada upozorava: “Mnogi sannyasiji su pali u ime maha-prasadama.”
Činjenica je da u brzo rastućem pokretu kakav je naš, duhovni vođa mora biti u redovitom kontaktu s mnogim ljudima, od kojih će neki prirodno ponuditi financijsku pomoć za djelovanje pokreta. On također može biti na određenom položaju koji od njega zahtijeva odgovornost za neke vidove upravljanja. To ga stavlja u situaciju u kojoj upravljanje posjedima pokreta i duhovnim životima članova može kod njega razviti – ako nije pažljiv – pogrešno poistovjećivanje, jer su “ja i moje” glavne prepreke u duhovnom životu kada se primijene na privremene predmete i moći.
KAKO GURU POSTAJE KRAVA
Ovo postaje još složenije ako se osobi dodijeli naslov gurua, jer je vrlo kratak put od same titule pa do poistovjećivanja sebe kao “Ja sam guru”, a odatle do posesivnog razmišljanja “moji učenici.” Čim je probuđen osjećaj osobnog posjedovanja, otvorena su vrata ka pojačanom osjećaju osobnog posjedovanja bogatstva, nekretnina i visokih položaja. A prihvaćanje vlasništva je ono što prethodi uživanju. Obje ove zamisli su prepreke duši koja želi napredovati, naročito onoj koja živi i djeluje u misiji u kojoj joj ništa ne pripada. Srila Prabhupadin duhovni učitelj je rekao: “Čim netko pomisli ‘Ja sam guru’ odmah postaje ‘gauru’ ili krava.” (Što bi trebalo značiti da krava, iako sveta životinja, nije netko kome bismo trebali prići da nas podučava.)
Time se ne želi sugerirati da nitko ne bi trebao preuzeti odgovornost za vježbanje i podučavanje drugih. Odnos učenika-učitelja / gurua-učenika je suštinski dio duhovnog života i sastavni je dio naše svete tradicije. No, činjenica je da se iznova i s katastrofalnim posljedicama dokazuje da je kombinacija duhovne uloge gurua u kontekstu privremeno moćne organizacije nekompatibilna.
Izgleda da je teškoća su svemu tome što iako je osoba guru samo svojim učenicima i nikome drugome, kada ona to postane putem institucionalnog odobrenja, ona ustvari stječe institucionalni položaj. No, ‘guru’ nije institucionalni položaj pa niti društveni, iako ‘sannyasi’ jeste.
Ja sam muž svoje žene i ničiji više. Titulu ‘muža’ stoga ona koristi kada misli o meni, no drugi je ne koriste da ukažu na mene. Možda drugima može zatrebati da me znaju kao muža moje žene, no to je izraz našeg odnosa, a ne društveni opis. U društvu sam poznat kao ‘grihastha’ (oženjen) što je obilježje mog mjesta u društvu i načina na koji se odnosim prema ostalima.
U ISKCON-u je međutim naslov ‘guru’ postalo društveno i institucionalno obilježje.
Institucionalna dozvola za ulogu gurua dovela je do toga da je ta uloga postala proširenje institucionalnog položaja. Tako je uloga koja je važna samo za učenike postala dio institucionalne hijerarhije, a ona tu ne spada. To je dovelo do takvih nelogičnih izjava poput: “Dođite na Krišna festival, bit će mnogo gurua i sannyasija,” kao da su tamo nazočne dvije kategorije vaišnava, jedna viša grupa i jedna niža.
Daljnja komplikacija je da je ISKCON dodatno ovlastio taj ‘položaj’ gurua s toliko privremene moći da ga se na može držati pod normalnom, organizacijskom kontrolom bilo kojeg pokreta slične veličine ili naravi poput našeg.
Teološka doktrina prema kojoj se vjerom i božjom milošću možemo osloboditi svih zakona pa tako i moralnih standarda određene kulture (antinomianizam), koja se jako razvila u pojedinim dijelovima ISKCON-a, je možda jedan od razloga što smo ponešto naivni u sučeljavanju s potencijalno razornim posljedicama kombinacije duhovnog autoriteta i privremene moći. Dok ne shvatimo da duhovni napredak ne oslobađa, ni ne smije oslobađati čovjeka od slijeđenja svih potrebnih dharmičkih i društvenih pravila koja se odnose na njegovu dob i društveni položaj, nećemo uspjeti održati dobre ljude dobrima i bit ćemo i dalje u neprilikama.