Bhrguove ulične ludorije (Krsna-katha 6/2003): “Najveće uživanje u ovom svijetu je otići na veliku nuždu.“
Bhrguove ulične ludorije (Krsna-katha 6/2003): “Najveće uživanje u ovom svijetu je otići na veliku nuždu.“
Dragi vaisnave,
molim vas primite moje ponizno poštovanje u prašini vaših lotosovih stopala. Sva slava predivnom sankirtana pokretu Gospodina Caitanye koji milostivo obasipa svakog kišom nektara za kojim svi čeznemo.
Što reći ljudima kojima nudite knjige? Koliko im otvoreno propovijedati o onome što piše u knjigama? To su neke od čestih pitanja koje bi postavljali bhakte sankirtana u vrijeme kad sam počeo dijeliti knjige. Najčešće bi odgovor bio: pusti neka Śrila Prabhupada propovijeda tako što ćeš im «uvaliti» knjigu pod svaku cijenu – kukom ili motikom ili kako god da poslovica kaže. I svaka metoda je dobra i što god da kažeš (kakvu god glupost i laž) je super, samo ako će to pomoći da uzmu knjigu. Nisam se baš slagao s takvom vrstom odgovora, ali sam šutio i slijedio autoritet bez puno pogovora jer na tome je bio naglasak propovijedanja nama ovcama (Śri Visnu Śri Visnu Śri Visnu) u templu u kojem smo samo trebali trčati i skupiti što više para – za Krišnu, naravno – za božanski par. Nisam se previše bunio jer sam u očima autoriteta ionako već bio buntovnik zato što ponekad nisam htio trčati u smjeru koji su odredili za nas (ili sebe) stado, smjerom koji je često vodio u provaliju, što se s vremenom i pokazalo. Čak su me proglasili i ludim, ali nećemo sad o tome.
Ako se malo osvrnete oko sebe, vidjet ćete da svatko od nas ima manje ili više ludi um. Moj je možda luđi i zato ako sam kroz sve ove godine nekog uvrijedio svojim glupim šalama ili na neki drugi način, molim vas, molim vas, molim vas ovim putem da mi oprostite na uvredama.
I tako sam tu i tamo, kada bih naišao na neku zanimljivu osobu koja bi možda mogla shvatiti o čemu govorim, pomalo propovijedao o filozofiji svjesnosti Krišne. Ponekad bih nešto rekao i osobama koje nisu bile baš zainteresirane čuti. Mislio sam kako to baš i nije najpametnije sve dok mi se nije desila sljedeća zgoda.
Jednom sam dijelio knjige po Varaždinu i nakon što sam pozvonio na vrata kuće u nizu, otvorio mi je gospodin srednjih godina.
Čim me je vidio, uzviknuo je: «Oh, to si ti. Uđi, uđi.»
Priznajem da nisam uopće imao pojma tko je taj gospodin i gdje sam ga sreo, ali sam odgovorio: «Pa evo, da vas malo posjetim i vidim kako ste, na kraju krajeva, nismo se vidjeli sto života.»
Sjeli smo za stol i ja sam mu ponudio knjige. «Da, da, sjećam se, te si mi iste knjige i prošli put nudio. I znaš što ću ti reći, bio si potpuno u pravu kad si ono rekao. Dugo sam razmišljao o tome i shvatio da je to živa istina.»
«Oprostite, ali ja sretnem toliko ljudi tijekom dana i ne mogu se sjetiti što sam vam to rekao i gdje.»
Čovjek je zastao trenutak i duboko udahnuvši rekao s realizacijom koja je dotakla i moje srce: «Došao si u gostionu tu u blizini staroga grada i …»
«Ah da, sad znam, često sam zalazio u tu birtiju na putu od autobusne stanice do našeg Centra ovdje u Varaždinu,» prekinuh ga konačno se sjetivši od kuda mi je poznato njegovo lice.
Ostao sam začuđen kako je samo uspio zapamtiti sve to što sam mu onako ljut rekao. Dalje je nastavio: «Ja sam na to rekao da uzmeš jednu i popiješ sa mnom i onda ćeš osjetiti zadovoljstvo, pogotovo nakon pet-šest tura. A knjige možeš baciti u smeće. Ja častim. Ti si samo odgovorio da je najveće uživanje u ovom svijetu otići na veliku nuždu.»«Da, bilo je to negdje prije godinu dana. Ušao si u kafić i nudio svima knjige i kad si došao do mene rekao sam ti kako su te knjige glupost. Izgleda da te je to povrijedilo i tada si mi glasno rekao sljedeće: ‘Samo neinteligentna osoba sudi o onome o čemu pojma nema. A što vi mislite gospodine da ćete ovdje u birtiji naći neko istinsko zadovoljstvo? Došli ste se ovdje samo napiti kako biste zaboravili surovu stvarnost s kojom se morati suočiti svaki dan. Ali kad se otrijeznite svi problemi će još uvijek biti tu; vi ste poput noja koji zabije svoju glavu u zemlju kad vidi da ne može pobjeći od progonitelja koji ga žele pojesti. Hoće li mu to spasiti život? Ne, neće. Zašto ne iskoristite svoje dragocjeno vrijeme i pročitate neku od ovih knjiga koje govore da postoji i neka druga, viša realnost i da pravo uživanje ne trebamo tražiti u ovom svijetu, svijetu bijede.’»
«Da, da sjećam se. I onda ste mi rekli da nešto sa mnom nije u redu, a ja sam na to jednostavno otišao».
Nakratko je naš glavni glumac stao kao da žali što je tako ispalo, što se tako ponio prema meni i onom što radim.
«Kasnije sam puno razmišljao o tome i shvatio da je sve što si rekao istina. Ja sam, evo, prestao ići u gostione i trošiti svoj novac na alkohol. Shvatio sam da sam puno pio samo zato što sam htio pobjeći od stvarnosti koja doista nije baš najljepša. Ali alkohol nikome nije pomogao. U ovom svijetu doista nema uživanja. Također mi je često tvoja rečenica da je najveće uživanje u ovom svijetu obaviti veliku nuždu odzvanjala u glavi. I to je živa istina, živa istina. I kasnije mi je bilo žao što nisam uzeo neku od ovih knjiga, ali sam nekako cijelo vrijeme imao vjeru da ću te ponovo sresti i evo to se i desilo. Daj mi sve knjige koje imaš, tko zna da li ćemo se još negdje sresti.»
«Ako je to vaša želja onda zasigurno i hoćemo, vjerujte mi.»
«Vjerujem, vjerujem. Sve je pod Božjom kontrolom.»
Eto dragi čitaoci tako je i bilo. Gospodin je došao na javni program na koji sam ga pozvao, koji je vodio njegova milost Indradyumna Swami u Čakovcu. Nažalost to je bio i posljednji put da sam ga vidio jer sam knjige nastavio dijeliti u drugim krajevima lijepe naše.
ROK TRAJANJA
Slično iskustvo sam imao još nekoliko puta. Jednom prigodom sam nekoj ženi u dućanu u Novom Marofu rekao da je ovo naše tijelo gore nego konzerva – na konzervi barem piše datum isteka roka valjanosti, a mi nemamo pojma koji je naš datum isteka, tj. kad će doći smrt. Nije puno obraćala pažnju, već je samo trčala po svojoj trgovini kako bi je učinila što primamljivijom svojim mušterijama.
«Molim te, pusti me na miru. Vidiš da imam puno posla, nemam vremena za tvoje bedaste priče o konzervama.»
Kad sam je sljedeći put sreo u njenoj kući bila je sva utučena i bez volje za životom. Iako je prošlo gotovo dvije godine nakon našeg susreta gospođa se sjećala našeg razgovora i pozvala me u kuću. Tu mi je ispričala zaista tužnu priču, tužniju od one priče s kerušom i sedam malih kučića.
«Prije dvije godine život je tekao normalnim tokom i bez puno problema. Imala sam sve što prosječan čovjek može poželjeti: lijepu kuću, unosan posao, dobrog muža i dva predivna sina. I onda je jedan sin otišao na ratište negdje u Liku i ubrzo je poginuo. I taman sam se malo oporavila, kad jedan dan mi javljaju iz bolnice da mi je drugi sin doživio saobraćajnu nesreću i da leži u bolnici u kritičnom stanju u komi. Nakon nekoliko dana i on je otišao. Nisam se stigla niti oprostiti s njim. Ovo je bio još veći šok za mene i da mi nije bilo muža, ja bih se već sto puta ubila. No to nije kraj. Ubrzo je muž dobio moždani udar i umro. I to se sve desilo u roku godine dana. Stvarno, ovaj život ne vrijedi niti pišljiva boba ili kako si ti rekao gori smo od konzerve. Sjećam se da si mi još rekao kako sreća i nesreća dolaze kao ljeto i zima i još nešto… ali zaboravila sam».
«Kako ih trebamo naučiti podnositi bez uzemirenosti. A puno više možete pročitati u ovoj knjizi odakle i potječe ovaj citat. Ovo je dragulj vedske duhovne mudrosti i može vam doista pomoći u kojoj god da se situaciji nalazite.»
Nakon kraćeg propovijedanja gospođa je kupila Bhagavad-gitu i pročitala je, najvjerojatnije. Sankirtan yajna ki jaya!!!
Dakle nema ništa loše u otvorenom propovijedanju. Možda ljudi nisu u tom trenutku spremni čuti, ali Krišna daje sjećanje, znanje i zaborav i u pravom trenutku ljudi će se sjetiti što ste im rekli. Normalno propovijedati zavidnim demonima i nije baš pametno, ali istina je da je većina ljudi nevina, samo su zavedeni ateističkim gledištima. U počecima nisam pravio razlike između nevinih i demona i tako sam često upadao u neprilike. Dešavalo se da bi poneki demon trčao za mnom urlajući da se maknem iz mjesta ili čak pokušavajući se fizički obračunati sa mnom. Obično bih uzvratio tako što bih počeo vikati glasnije od njega: «Ti jehovac jedan. Ja ne želim postati jehovac. Kako si mogao napustiti svoju religiju?» Sve je to bilo samo da odvratim pažnju sa sebe jer često bi takav demončina uznemirio i sve osobe u blizini i dalje dijeljenje knjiga bilo bi gotovo nemoguće. Jednom su tako naišle neke osobe i počeli napadati demona. I dok im je on objašnjavao da nije jehovac i da nije zato trčao za mnom, ja sam zbrisao na sigurno gdje me ne može uznemiravati.
Tko kaže da je propovijedanje lako? Ali to je ono što Krišna najviše voli i to je glavni razlog zbog kojeg to i trebamo činiti. Hari bol do sljedeće priče!