Prahladananda svami: Općenito, ljudi se ne smatraju različitim od tijela i stoga misle da su vršioci radnje rade li nešto pomoću svog tijela. Jednostavno ne mogu pojmiti da su oni samo duša koja je svjesna onoga što se zbiva i zapravo nema neke posebne i direktne veze sa samom aktivnošću.
Dio predavanja na stih 3.7.38. iz Srimad Bhagavatama održanog u New Varshani (Novi Zeland), 4. prosinca 2000. (Kk, listopad 2002.)
Općenito, ljudi se ne smatraju različitim od tijela i stoga misle da su vršioci radnje rade li nešto pomoću svog tijela. Jednostavno ne mogu pojmiti da su oni samo duša koja je svjesna onoga što se zbiva i zapravo nema neke posebne i direktne veze sa samom aktivnošću. Drugim riječima, bez pomoći ovog tijela ne možemo ništa učiniti, a bez pomoći Nadduše, koja nam daje inteligenciju čak i kako da želimo dok smo u ovom materijalnom tijelu, ne bismo znali čak niti kako željeti.
Krišna nam kaže da osoba božanske svjesnosti zna da ona nikada nije vršilac radnje. Onaj tko stvarno poznaje istinu, zapravo poznaje Krišnu jer je to najbolji način za poznavati istinu. Kao što najbolje možemo vidjeti za dana, za sunčeve svjetlosti, tako se u svjetlosti svjesnosti Krišne razotkrivaju sve istine, uključujući i tu istinu da mi zapravo ništa ne radimo, da nismo vršioci. Jedini problem koji mi imamo je da želimo biti vršioci. Zašto? Jer želimo uživati ovdje u materijalnom svijetu. Svatko je došao s idejom o uživanju, iako je većina svjesna da nema tu nikakvog užitka nego samo težak rad u nadi da ćemo izvući bar neki užitak. Čak i ako prihvatimo tu ideju da nismo vršioci radnje, onda ćemo vjerojatno sjesti ne čineći ništa, jer “ionako nisam vršioc pa bolje da odem spavati, čemu teško raditi?!”
NE ČINI TO, BIP, BIP!
Ne činiti ništa zapravo znači ne činiti ništa direktno s materijalnom energijom. Ne znači da mi stvarno ne radimo ništa. Jer ako stvarno ne radimo baš ništa čemu onda potreba za svom vedskom literaturom i svim vrstama uputa? Čemu ti milijuni stihova ako stvarno ništa ne radimo? Dakle, mi ipak nešto radimo, ali to nije ono što mi mislimo da radimo i to je sve. Mi želimo, a Krišna uz pomoć materijalne energije uređuje tako da na kraju te naše želje dobiju neki smisao. Želimo li nešto, to Nadduša zapazi. Mi kao duša nešto želimo, ali kad te želje duše poistovjetimo sa željama u umu onda završimo u nevoljama. Jer onda dobijemo lažno ja i mislimo za sebe da smo um. Poistovjećujemo se s umom i onda smo u problemima. Jer um kaže, “učini to i tad ćeš biti sretan.” Inteligencija upozorava – “Ne čini to! Bip,bip!!! Ne čini to! Nećeš biti sretan.” “Ooo, hajde da pokušam samo još jednom!” Tako, zbog sklonosti da slušamo um i slijedimo njegove upute, postajemo sluga uma. I onda zbog iluzije pomislimo da smo um i mislimo da je funkcija uma i inteligencije otkriti kako uslužiti osjetila. Tako pod tom iluzijom zapravo ne znamo tko smo. Još jedan problem je da zapravo i ne želimo saznati tko smo, jer to bi značilo da moramo služiti naprednije bhakte, a to znači služiti one koji su napredniji u slijeđenju procesa od nas samih, slijediti njihove stope, stope mahajana.
Vrlo lako to možemo protumačiti na različite načine. Tako i mi u ISKCON-u izmišljamo svakojake koncepcije i elaborate kako bismo se opravdali za svoje nepredavanje. Npr. javi se ideja – “Eto, iniciran sam i služim svog dikša gurua, gdje god bio uključen sam u njegovu službu i sjećam se svake upute koja za mene u ovom trenu ima nekog smisla. Iako to zapravo više-manje znači “upute koje mi se sviđaju.” Stvarno sam ozbiljan i iskreno se trudim shvatiti što to on pokušava reći, ali uglavnom je teško shvatiti većinu od toga što on govori. No, postoji par stvari koje sam shvatio i posvetit ću svoj život tim koncepcijama koje mi je on dao samo zato što sam tako posebna osoba!!! To ima nekog smisla za mene. Ostali dio filozofije mi se ne čini smislenim, ali ja sam predan svom Guru Maharaju i uvjeren sam da ću se, slijedeći njegove upute, vratiti kući nazad Bogu uprkos činjenici da nitko drugi ne vjeruje u to… uključujući mog vlastitog Guru Maharaja… ali on je tako milostiv da, na kraju, i nema veze…”
NEOPHODNA PREDAJA
Nije da ćemo napredovati radeći bilo što. Ako čak i uspijemo tako napraviti neki napredak, doći ćemo do točke kad treba dalje napredovati, a taj daljnji napredak može ponekad biti težak jer dolazimo do realizacije da se stvarno trebamo predati. “Ali, ja se zapravo ne želim predati. Nisam zbog toga došao u pokret svjesnosti Krišne, da bih se predao. Iako se ja zapravo osjećam potpuno predanim … onome što osjećam da volim raditi… !!! Ali sad bih se trebao predati jednoj drugoj koncepciji koja za mene nema nekog smisla, a ono što za mene ima još manje smisla je činjenica da bih se trebao predati svim ovim palim dušama, a moj um to tumači vrlo opasnim.Teško je prihvatiti tu ideju da zapravo moram postati sluga.” Jer to je točno suprotno od razloga zbog kojeg svaka uvjetovana duša dolazi ovamo. Nitko zapravo ne želi postati sluga, a ova filozofija nas uči da smo mi vječni sluge i da ne možemo biti ništa drugo do sluga. Tako da to i nije nešto baš jako ugodno za većinu živih bića, shvatiti to i stoga je za nas vrlo teško da to i shvatimo. Praktično je gotovo nemoguće za uvjetovanu dušu da to shvati jer to je zadnja stvar koju želimo shvatiti. I ovdje se kaže da bismo trebali postati sluge onih koji znaju o Krišni više od nas samih, a to znači da ne samo da ih trebamo slušati, što je poprilično teško…
Obično imamo razne mehanizme u umu koji je poput stroja istreniran tako da djeluje poput alarma –“ Bip,bip… slijediš li njegovu uputu, nećeš biti sretan jer će te učiniti robom, ops… mislim reći slugom, a onda nećeš biti sposoban učiniti ono što stvarno želiš. Reći će ti da radiš nešto što ti zapravo ne želiš i zabraniti ono što bi ti želio činiti.” “Ooo, što da radim? Zaglavljen sam.” “Odi spavati.” “O, tako sam umoran. Jučer sam imao toliko službe.” “Prabhu, probudi se!” “Šta? Sve sam čuo što je rekao, i to bolje od tebe! Nemoj me drmati i govoriti mi da se probudim. Ti napuhanko jedan! Ti spavaš! Osim toga, ako mi se malo i pridrijemalo šta onda. Lekcija je ionako užasna! I kao bih mu trebao vjerovati, haha… Znam ja što je on radio čak i prije nego smo se pridružili pokretu…” “Pa, promijenio se… !”
“VESELI UM”
I tako um ne miruje cijelo vrijeme Bhagavatam lekcije. “Ne slušaj njih! Kakve su njihove realizacije? Ništa značajnije od tvojih vlastitih.” Tako pomislimo da ih nije vrijedno slušati, ali zapravo je kvaka u tome da kad čujemo uputu onda shvatimo – “Čekaj, pa ja bih trebao promjeniti svoj zivot, a ja to ne želim i onda se trebam osjećati loše u vezi te činjenice da se ne želim promjeniti. Tako da je cijeli rezultat slušanja ove filozofije da se zapravo osjećam loše i taj govornik me samo pokušava baciti u komu i zašto da ga onda uopće slušam?!”
Praktično zbog toga imamo ovaj vyasasan jer ako je govornik na istoj razini s nama automatski mislimo – “Ah, on…” Čim je sjedište malo povišeno, podsjeti nas da eto već nekako on tamo sjedi pa mora biti nešto, bar nešto da on ipak ima za reći. Ili npr. sve te titule, swami – “Ah, da znamo mi tolike swamije…”
Nismo došli u materijalni svijet da bismo drugima ukazivali priznanje i poštovanje. Površno i izvještačeno ljudi pokazuju neko poštovanje srećući se na ulici i pitajući jedan drugog kako im ide kao da ih je zapravo briga kako je druga osoba.
Dakle, praktično govoreći u ovom materijalnom svijetu ljudi nisu baš zainteresirani za predaju, bar ne predaju ičemu drugome od onoga što oni misle da će ih učiniti da se osjećaju da su zapravo oni Svevišnji. Svako je u materijalni svijet došao sa ciljem, a taj cilj je postati Bog. Čak i samo za trenutak, postati Svevišnji. I to je cijela ovdašnja ekstaza, svo uzbuđenje. Uzmimo olimpijske igre kao primjer. Osvajač zlatne medalje uvijek podiže ruke u zrak u stilu – “Uspio sam!! “ I tako to traje deset sekundi i onda kad se vrati kući, žena kaže , “Operi suđe!” “Zar ne znaš tko sam ja?” “ Znam te ja, znam. Operi suđe!”
Dakle, svi dolazimo ovamo da bismo postali nešto što nismo i nikada i nećemo biti. Tako je, od pamtivijeka, za većinu nas to vrlo razočaravajuće, ali još uvijek nam je taj cilj u umu. A doklegod imamo taj cilj u umu, vrlo je vrlo teško shvatiti ovu filozofiju. Ali ako već na neki način uspijemo prihvatiti stvarni proces i pokušavamo ga slijediti, tada se postupno, dobijemo li viši ukus zahvaljujući takvim djelatnostima, naš cilj može promjeniti. Možemo početi misliti da možda i nije tako loša ideja postati Krišnin sluga. Budući da sam već sluga svog uma i osjetila, hajde da pokušam biti Krišnin sluga, čisto da vidim kako to je. Za to je potrebno nešto slušanja i prakticiranja i iskustva i postepeno, kušajući viši ukus, postajemo uvjereniji i prihvaćamo priliku da učinimo još malo više službe s malo više ozbiljnosti i iskrenosti i malo više razumijevanja.