Mahasvan das – (Krsna-katha 07/2000): Ponekad sam sam sebi bio smiješan i naglas se smijao kad sam vidio kome ja nudim Krišnu. Jedni su znali Gitu napamet, drugi su kupili “Gita Sar” za nekog svog prijatelja, a meni propovijedali i pričali priče o Krišni koje nikada nisam čuo.
Ponekad sam sam sebi bio smiješan i naglas se smijao kad sam vidio kome ja nudim Krišnu. Jedni su znali Gitu napamet, drugi su kupili “Gita Sar” za nekog svog prijatelja, a meni propovijedali i pričali priče o Krišni koje nikada nisam čuo. No, ja sam se ipak trudio samo da pokažem da i mi, bijeli bhakte nešto znamo i imamo možda nešto što oni nemaju. Ako ništa drugo, srčanost za misiju. A valjda smo i naučili smo nešto od Srila Prabhupade. Ako trenutno i nemam znanja, mogu Krišni ponuditi srce i jezik.
Nakon predavanja, Lokanatha maharaja je izložio plan za današnji dan. Oko 11:30, trebali smo krenuti u veliki harinam po Haridvaru. Bhakte koje žele mogu zadužiti male knjižice (ili šastrice) po imenu “Gita Sar”, što znači “Suština Bhagavad-gite”. Iz Bombaya je posebno za ovu priliku dopremljeno 27.000 ovih nektarskih knjižica i planirano je da se taj dan podijeli polovica. Oko 150 bhakta je stalo u red za “Gita Sar”. Počeli smo spekulirati tko će koliko knjižica zadužiti. Neki su planirali pet, drugi deset, dvadeset, trideset, a najhrabriji pedeset. Ali kad smo vidjeli da indijski bhakte zadužuju svi po 100-150 knjižica, nekoliko bhakta iz naše yatre se okuražilo i odlučilo: i mi ćemo stotku, pa nismo ni mi s Balkana najgori. Jedini problem je bio što to treba podijeliti za dva sata, koliko je planirano za harinam. Planirano je da se sankirtan odvija paraleleno s harinamom.
Ispred nas je, u redu za “Gita Sar”-ove, stajao Kavicandra svami, uvijek vrlo oduševljen za sankirtan. To nam je dobro došlo jer nam je dao jednu, za nas vrlo važnu, obavijest. Rekao je da negdje u svetim spisima piše (on je naveo gdje, ali nisam zapamtio) da kad podijelite Bhagavad-gitu, (odnosno suštinu Bhagavad-gite u našem slučaju) na velikoj Kumbha-meli, jednu ste dušu spasili iz materijalnog svijeta. Tolika je snaga sankirtana na ovom svetom mjestu na današnji dan. Ta nas je obavijest pogodila kao munja i odmah smo dobili nova krila za sankirtan. Netko iz naše CRO-BiH yatre se našalio (a možda i nije): hajde da spasimo našu yatru. Ne sjećam se tko je bio taj milostivi bhakta, no kad se vratite u duhovni svijet, tamo mu zahvalite, jer ćete tamo saznati sve detalje.
NAVALI NA SUŠTINU GITE
Nakon te obavijesti maharaja Kavicandre, krenuli smo žestoko da zadužimo što više “Suština Gite”. Bila je takva gužva, kao nekad pred kinima za kartu povodom neke “vrlo važne” premijere. Takav entuzijazam za sankirtan nikada nisam vidio i ne znam da li ću ikada više doživjeti, a volio bih. Jedva smo zadužili 200 knjižica za našu tročlanu sankirtan ekipu sa Sri Harijem na čelu. Pokupili smo zadnje “Gita Sar”-ove iz jednog kombija pa smo trčali za drugim da namirimo razliku. Eh, da mi je ovdje u Bosni takav entuzijazam za sankirtan…
Harinam je već krenuo i mnoge bhakte za njim, a mi smo bosi trčali po nezgodnom haridvarskom kamenju da stignemo tu transcendentalnu povorku. Prizor je bio veličanstven. U sredini maharaja Lokanatha na čelu povorke od oko 200-250 bhakta, a okolo zuji, kao Krišnini bumbari, još 150 bhakta koji rade sankirtan sa samo dvije, najviše četiri riječi: “Gita Sar” i “Two rupees”. Na podnevnom suncu maha mantra se polako zahuktavala i davala sve veću podršku bhaktama sankirtana. Mislio sam da u ovoj atmosferi neće biti problema podijeliti zaduženih 75 knjižica, ali sam se prevario. Koga god sam pitao, odnosno kome sam ponudio, već je imao “Gita Sar”. Mladi bhakte su nezadrživo hrlili naprijed i temeljito “čistili zonu” (kako bi se stručno izrazili).
ŽELIM GITA SAR
Taman sam pomislio: “Pa, Krišna, ima li nade za mene, hoću li i ja podijeliti Tvoju knjižicu, da makar sebe spasim, kad već ne mogu drugom pomoći”, kada primijetim da prema meni ide jedna osoba u narandžastoj odori. Odora je bila široka i duga, a osoba duge prosijede kose i brade tamnoputa, ali lice mladoliko i blista. Bio je oličenje mudraca kakvog sam nekada zamišljao. Sa svojim oskudnim znanjem nisam mogao shvatiti kojem je duhovnom redu pripadao. Imao je ogrlicu, nešto kao pavitram i još neki privjesak oko vrata, ali ništa na čelu. Za mene je bio sveta osoba samo po energiji koju je odašiljao, jer svakako je odudarao od mase hodočasnika kojima je bio okružen. Trebala mi je cijela vječnost da shvatim da on ustvari ide ravno prema meni. Prišao je, ispružio ruku, ponizno kao da prosi i rekao: “Želim Gita Sar.” Stao sam kao ukopan, bolje reći, skamenio sam se i ni makac. Mislim da je savršeno shvatio moje stanje, nasmiješio se i na simpatičnom engleskom ponovo dodao: “Želiš li mi dati Gita Sar ili ne?” Malo sam se pribrao i pružio mu prvu knjižicu s hrpe u lijevoj ruci, automatski dodavši: “Dvije rupije.” “Ali ne treba platiti,” brzo sam se ispravio. Pomislio sam: “Krišna dragi, kakve su ovo Tvoje zabave: ja, šudra s Balkana, prodajem “Suštinu Bhagavad-gite” nekoj svetoj osobi. Tko kome ovdje treba što prodavati i tko koga podučavati? Siguran sam da je taj svami imao vedsko znanje u malom prstu, ali je ipak prišao jednom bijedniku iz zemlje mleccha i yavana da bi od njega kupio “Gita Sar”.
Iz takvog razmišljanja prenuo me njegov umirujući glas. Vrlo blago, ali odlučno, reče: “Ne, ne, ja ne želim tu knjigu besplatno. Pa to je Gita Sar i ja je žalim platiti.” To “Gita Sar” je rekao s takvom važnošću i poštovanjem da sam ja istog trenutka postao svjestan što držim u rukama. Jer on je dobro znao što kupuje, ali ja nisam znao što prodajem. Rekavši to, moj prvi kupac pruži dvije rupije svojim dugim svetačkim prstima. Nisam ni vidio odakle ih je izvadio, jer nije imao ni torbe ni džepa, kao da ih je materijalizirao. Još vidno u šoku, ili možda već u transu i ekstazi zbog podijeljene prve “Gitice”, uzeo sam lakšmi. On je prošao pored mene simpatično se nasmiješivši (kao to samo Indijci znaju) i nestao u masi iza mojih leđa. E, tog trenutka sam i ja dobio krila. Krenuo mi je sankirtan kao da sam dobio milost te svete osobe. Dijelio sam lijevo i desno, naprijed i nazad. Malo se ja pomučim, malo ljudi sami prilaze, i začas ode nekoliko desetina “Sar”-ova. Harinam razgaljuje srca hodočasnika, bhakte s Krišninim suštinskim govorom se razmilile na desetine metara uokolo i dijele nektar. Što da kažem? Duhovni svijet. Krišnaloka, samo s druge strane, gdje se odvijaju zabave Gospodina Caitanye.
TEŽAK SANKIRTAN BEZ PODRŠKE HARINAMA
Prešli smo Gangu i došli na gornju cestu ispod brda i pruge. Tu je harinam upao u još veću gužvu. Tu je bilo glavno šetalište Haridvara, tržni centri, bazari i sva ostala parafernalija jednog ovakvog grada. Harinam je krenuo u lijevo, a u meni se nešto prelomi i uvjeri me da krenem u desno. Spekulantski um, koji je u ovom slučaju možda bio i dobronamjernik, progovori: “Idi desno, tamo nema bhakta sankirtana, brže ćeš podijeliti preostale “Gite” pa si onda slobodan…” Tako sam pomislio i krenuo entuzijastično niz ulicu. Ali, brzo se ispostavilo da bez podrške harinama, sankirtan baš ne ida najbolje. Do malo prije je maha-mantra omekšavala srca hodočasnicima, a ja sam im samo spuštao knjižicu u ruke. Ali sada sam bio prepušten sam sebi i Krišninoj milosti. Sada sam morao mnogo više brbljati na lošem engleskom i uvjeravati ljude da kupe “Suštinu Gite” Ponekad sam sam sebi bio smiješan i naglas se smijao kad sam vidio kome ja nudim Krišnu. Jedni su znali Gitu napamet, drugi su kupili “Gita Sar” za nekog svog prijatelja, a meni propovijedali i pričali priče o Krišni koje nikada nisam čuo. Treći su me malo i provocirali, jer su shvaćali koliko mi na Zapadu znamo o “njihovom” voljenom Krišni, a koliko oni znaju. Sve je to bilo i smiješno i žalosno za mene neznalicu, ali se nisam dao zbuniti. Čupao sam se, vadio, spekulirao, folirao, samo da pokažem da i mi, bijeli bhakte nešto znamo i imamo možda nešto što oni nemaju. Ako ništa drugo, srčanost za misiju. A valjda smo i naučili smo nešto od Srila Prabhupade. Ako trenutno i nemam znanja, mogu Krišni ponuditi srce i jezik.
I tako sam prilazio mnogim Indijcima i uvijek pokupio nektar, podijelio ili ne podijelio, uvijek sam dobijao. A kada podijelim “Gitu Sar”, sjetim se maharaja Kavicandre: “…jedna Gita, jedna spašena duša…” ali samo danas. Sutra ne znam kakvi su zakoni. Možda je milošću Caitanye Mahaprabhua taj zakon proširen za sva mjesta i sve dane do svršetka svijeta, ali moje nije da špekuliram, već da se oslobodim transcendentalnog tereta, pridružim se harinamu i okupam se u Gangi dok se nije zatvorilo kupalište. Na Kumbha-meli se kupalište povremeno zatvaralo i otvaralo, a u 6 navečer potpuno zatvaralo, tako da je bilo šansi da se propusti ono glavno. No, tog trenutka sam bio u takvoj ekstazi da nisam mario ni za to “radno vrijeme”. Ovo nek’ imaju u vidu oni koji budu išli u Haridvar 2010. godine.