(Uvodnik, br.6/2010.)
Gledam ovu našu amulu u vrtu. Vjerojatno nemate pojma što je amula, no dovoljno će biti da znate da je to nezahtjevna voćka, okrugla, često kiselkasta ploda, crvene ili žute boje. Naša je ove godine povila grane do tla, pritisnuta težinom nebrojenih plodova. Sjećam se kako smo kao djeca rado obilazili okolne amule, posađene na zelenim površinama u centru grada, u potrazi za slasnim zalogajem ravno s grane. No, nije to bio tako lak zadatak jer su plodovi obično nestajali puno prije nego li bi sazreli – nestrpljivi bi ih pobrali prerano, još zelene i jako kisele, često pod cijenu dijareje… Danas one rijetke preživjele amule u Rijeci svoje obilje istresaju na asfalt, a jedino ptice još pokazuju za njega zanimanje. Ni ova naša ne privlači pažnju prolaznika – djeca koja se ovuda muvaju jedva da išta oko sebe i vide, pogleda vazda uprta u ekran mobitela.
Da, vremena su se promijenila, ljudi više sreću ne traže u prirodi nadomak ruke, već u najnovijim izdanjima tehnologije iz trgovine. No, sada još više nego ranije, njihova potraga za ispunjenjenjem ostaje besplodna jer su kročili još jedan korak dalje od izvora s kojeg dolazimo mi, s kojeg dolazi sreća, s kojeg dolazi istinski život. Korak dalje od Boga. Dok će nas priroda i dan danas svojim čudesima (kako spremiti jednu odraslu voćku amule u onu malu košticu i još osigurati da se razmnaža?) podsjetiti na vlastitu beznačajnost i ograničenost, budeći u nama ljubopitljivost o porijeklu i smislu života, tehnologija nam stvara lažnu sliku o veličini ljudskog roda koji je uspješno smislio sićušne čipove što rade čuda, nudeći nam ideje o našoj moći i neovisnosti… Koje „drže vodu“ sve do jednog trena, dok ne moramo otići na zahod isprazniti crijeva, razboljeti se, ostarjeti ili umrijeti…
Neugledna, slabo cijenjena, plodna voćka priča mi još jednu priču. Priču o nama, neuglednim, slabo cijenjenim, uvjetovanim živim bićima koja su se zaputila natrag Bogu. Iako očito pritisnuti teretom vlastitih plodova, često smo ih poprilično nesvjesni i radije zurimo oko sebe u breskve i grožđe, nadajući se da ćemo postati poput njih, namirnica tražena na tržnici. I ne samo da zurimo, pokušavamo oponašati i kukamo nad svojim neuspjesima, već uporno njegujemo zavist prema dotičnim voćkama koje se skuplje i bolje prodaju. Jako nas razveseli kad na nekoj od njih uočimo tragove truljenja, odmah se mi sami osjećamo bolje, zdravije, vrednije. Želja za ugledom i dobitkom duboko je urezana u godove našeg uma, vjernog pratioca duše omamljene svakojakom materijom. Na žalost (ili na sreću!), zadovoljstvo koje obje te poželjne stvari donose je kratkog vijeka, a povrh toga je isprepleteno trovrsnim klesama, patnjama koje nam nanosi naše tijelo i um, druga živa bića i nadnaravne sile. Istodobno je napor koji ulažemo da bismo ga stekli posvemašnje rasipanje energije, uzme li se u jednadžbu uloženo i dobijeno. Dragocjeno nam vrijeme istječe u besplodnim pokušajima kostimiranja, snatrenju o ulozi kojoj nismo dorasli, a istodobno naši plodovi neupotrebljeni padaju na asfalt…
NAJDRAGOCJENIJI DAR
Za razliku od nas, sklonih modnim trendovima čak i pri konzumaciji voća, Krišna je iznad mode. On je toliko drugačiji od nas, da svima – doslovce svima! – uzvraća na za svakog ponaosob najprikladniji način. Svi smo Mu jako važni i vrijedni (premda smo sićušni i beznačajni) jer je svatko od nas pravi pravcati unikat i na svoj poseban, jedinstveni način – ako pristaje na djelovanje u svom izvornom položaju, položaju Krišninoga sluge – pruža Mu zadovoljstvo. Zato je svaki plod koji nađemo na svojim granama, bez obzira koliko se trenutno u svjetovnom pogledu beznačajnom smatrala vrsta voćke kojoj sada pripadamo – najdragocjeniji dar koji će pokazati svu svoju vrijednost kad ga poklonimo Krišni. Nije važno kako naše služenje izvana izgleda, nije važno koliko nas ljudi vidi, nije važno koliko njih odobrava, važan je naš stav, iskrena želja da ugodimo Krišni i Njegovim povjerljivim pratiocima i prateći isto takav napor u tom smjeru. Englezi kažu da je užitak u raznolikosti, a svatko od nas po svojoj pravoj prirodi pridonosi toj raznolikosti koja Krišni pruža užitak.
Naravno, kao što užitak nije u raznolikosti bolesti ili neimaštine, tako ni Krišnin užitak ne možemo povećati bilo kakvim djelovanjem. Ali, ako slijedimo upute onih koji znaju kako Mu udovoljiti i pri tom koristimo svoje plodove, za sad uvjetovane prirode, sigurno smo na sigurnom putu prema Krišni. Svakim korakom bliže smo i svojoj pravoj prirodi i svojim istinskim plodovima za kojima zapravo Krišna čezne.
Dok tako razmišljam gledajući amulu (čije je plodove Satyaki pretvorio u pekmez i ponudio Krišni), sjećam se Srimati Radharanine izjave o Govardhanu kojeg je nazvala najboljim Krišninim slugom objašnjavajući kako Giriraja sva svoja obilja podaruje Krišni i Njegovim prijateljima pastirima te Njegovim kravama i teladi – bistru vodu svojih izvora, ukusne plodove i korijenje raznolikog bilja što tamo raste, ljetnju hladovinu i zimsku toplinu svojih pećina, šareno cvijeće sa svojih livada, mekanu travu – sve. Govardhan ne nudi sandeše i rasagulle (to su vrste slatkiša pripremljeni prema Krišni dragoj recepturi), već daje ono što ima, a to je ono što se očekuje i od nas, ukoliko se želimo ponovo povezati sa Svojim najboljim prijateljem. Sasvim jednostavno, zar ne? Pazite da vam zbog toga ne promakne!