Navukla sam si na vrat preteški teret i to posve nepotrebno. Od njega nitko nema koristi – ni ja, ni itko drugi. Zašto tu sebičnost onda vučem naokolo, životima? (uvodnik iz Krsna Katha br. 6 / 2002.)
ODBACUJEM NAPRTNJAČU
Navukla sam si na vrat preteški teret i to posve nepotrebno. Od njega nitko nema koristi – ni ja, ni itko drugi. Zašto tu sebičnost onda vučem naokolo, životima? U borbi za opstanak, životinjskom stilu života, sebičnost je dobrodošlo, možda čak neophodno oruđe koje osigurava preživljavanje u teškim uvjetima. Ali ja sam svoju dovukla u ljudski oblik i tu me svakim danom sve više pritišće – već sam se sva zgurila od tolikog tereta i jedva da vidim svjetlost na horizontu, pogleda tako uprtog preda se. A ispred mene – sve sami razlozi za depresiju. Kako ću ovo, što će biti sa mnom, ima li dovoljno za mene, voli li me tko, pazi li me netko, misli li netko na mene, inspirira li me to, neće li mi tu možda biti previše truda, previše naporno – ja, pa ja, pa opet ja, dugo, dugo nitko i onda opet ja.
U materijalnim sklonostima obojenom životu koji danas vodi najveći dio stanovništva ove, a i mnogih drugih planeta, društveni odnosi sve više podsjećaju na životinjsko carstvo pa su odatle valjda do nas stigli i postulati borbe za opstanak. “Tko jači, taj kvači”, zar ne? To nam potvrđuje i Srimad Bhagavatam – “Živa bića koja nemaju ruke plijen su onih koji ih imaju, živa bića bez nogu plijen su četveronožaca. Slabi su hrana jakima i opće je pravilo da je jedno živo biće hrana za drugo.” (SB 1.13.47)
Na svakom smo koraku svjedoci ugnjetavanja nejakih i iskorištavanja nezaštićenih. Nemamo raja rsija, svetog kralja koji će pravedno kraljevati, dobro upoznat s religijskim pravilima što nalažu zaštitu slabih. I kako da onda budem spokojna i opuštena i odbacim taj teški teret kada živim u tako opasnom svijetu u kojem nitko ne brine ni za koga drugog, osim za sebe samog? Svijetu prepunom varalica u odorama svetaca, kradljivaca u uniformi policijaca, vukova prerušenih u pastire.
No, s druge strane, teret je već postao tako težak, da jedva hodam. Hoću li i ovog puta skončati svoj bijedni život ne ugledavši Mukundino lice prije nego li me revna smrt ne prebaci u drugo tijelo?
U smislu stiha 1.13.53 Srimad Bhagavatama, Srila Prabhupada kaže da je bhakti yoga proces kojim u potpunosti zaboravljamo sve ono što što smo stekli tijekom borbe za opstanak. “Sve” podrazumijeva i sebičnost. Pogotovo sebičnost. Par redaka bliže vrhu iste stranice bilježnice u koju bilježim misli iz vedskih spisa što su me se jednog trena dojmile, nalazim još jednu definiciju – “Predano služenje je svaka djelatnost usmjerena ka zadovoljavanju Svevišnjeg Gospodina” (Nektar predanosti), a “najviše savršenstvo života je zadovoljiti Gospodina obavljanjem svojih propisanih dužnosti” (SB 1.2.13) Gospodinovo zadovoljstvo, zadovoljavanje Svevišnjega…Nigdje ni riječi o meni, mom zadovoljstvu!
Ali moja bilježnica skriva još nešto: Krišnino je ime acyuta – engleski infallible, što označava pouzdanu osobu, nekoga tko te nikada neće ostaviti na cjedilu – a razlog zašto Ga tako nazivaju jest činjenica da je uvijek naklonjen bhaktama. (Ili, kako stoji u izvorniku – Infallible because He never fails in His affection for His devotees.) Dodam li tom saznanju definiciju vjere iz Caitanye Caritamrte (Madhya 22 – 100) koja je opisuje kao čvrsto uvjerenje da će nas Krišna zaštititi – sve sam sklonija odbaciti svoj teret iz kojeg se roje nebrojeni strahovi što me strahovito pritišću.
A kako to učiniti, odbaciti sebičnost? Pomoću procesa kojim zaboravljamo sve što smo stekli tijekom borbe za opstanak, (kaže nam Prabhupad, zar ne?), što podrazumijeva djelovanje za Gospodinovo zadovoljstvo, a ne zbog ugode vlastitih osjetila. Obzirom na našu neodvojivost od Krišne, vječnu povezanost s Njim, koje ponekad prestanemo biti svjesni, nije preteško razumijeti, čak ni ovim materijalizmom poprilično pomračenim razumom, da moje zadovoljstvo ovisi o Njegovom. Zato je djelovati za Njegovo zadovoljstvo u mom interesu.
PRIVILEGIJA PREDANOG SLUŽENJA
“Predano služenje je privilegija,” objasnio je neki dan Sridhar svami u Ljubljani odgovarajući na pitanje kako članove kongregacije nadahnuti da nešto praktično učine u hramu, a da se pri tom ne osjećaju prisiljenima. “Kada nas zamole da nešto učinimo za Krišnu, trebali bismo se zapitati – O, Bože, kako sam dobio tu priliku da pometem pod Gospodina Krišne? Kakva dobra karma! Gdje bih sad bio, prema kojim bih paklenim planetama klizio, da mi se nije ukazala takva prilika?” Takve izvanredne prilike za prestanak robovanja svojim i tuđim niskim nagonima u ovom materijalnom svijetu, bhaktama se pružaju često, pitanje je samo koliko ih koristimo? Koliko puta na prvo mjesto stavljamo vlastitu udobnost, udobnost, možda i tek mentalnu, članova svoje obitelji, koliko puta provjeramo što ćemo mi dobiti upustimo li se u tu neizvjesnu pustolovinu služenja drugih?
Najzanimljivije je da su nam, dokle god tako razmišljamo, tjeskoba i frustracija stalni pratioci. To ja jako dobro znam. A Krišna nedostupan, sakriven iza vela naše sebičnosti. Sebičnosti koja se temelji na zamisli da smo ovo tijelo jer djelujemo isključivo u njegovom interesu ili pak interesu onih koji su s njim povezani. No, mi smo duše. Krišnini sluge. Sluge boga. Sluge djeluju za zadovoljstvo Gospodara. U materijalnom svijetu zato jer od njega očekuju plaću, a u duhovnom zato jer Ga vole. “Ja sam sluškinja” – i to ne samo Boga, već i Njegovih bhakta. Teško je to progutati – um vrišti i opire se.
Ali ja nisam niti taj um i već mi je dosta tjeskobe i straha koji vire iz vreće sebičnosti što sam si je natovarila na leđa. Želim vjerovati Krišni i prepustiti Njemu da On vodi igru jer je On jedini potpuno neovisan i potpuno sposoban sve preokrenuti po vlastitoj želji. Želim prestati ovisiti o zakonima materijalne prirode i preseliti se u društvo Njegovih nesebičnih slugu, riješivši tako jednom za vazda sve svoje probleme. Prabhupada mi je pokazao kako to učiniti, sada još samo valja ustrajati i pretrpjeti boli prijelaznog razdoblja u kojem naprtnjača sa sebičnošću polako klizi s leđa, a meni se čini da pri tom gubim nešto vrlo dragocjeno. Moleći za vaše blagoslove, i vama dragi čitatelji, želim svu potrebnu ustrajnost na tom putu.
Vinata dd
