Vinata devi dasi – (Krsna-katha 8/99): Dragi čitatelji, ako ovo čitate, to je već dobar znak…
Vinata devi dasi
Krsna.katha 8/99
Dragi čitatelji, ako ovo čitate, to je već dobar znak. Preživjeli smo, znači, kataklizmu najavljenu za 11. kolovoza. To uglavnom znači da imamo još vremena pripremiti se za vlastitu smrt koja će nas, kad tad, ipak snaći.
Vremena su, vidite i sami, sve prije nego laka. I u nama, i oko nas, uže i šire. O krizi gospodarstva i ekologiji nećemo ovaj put. Neki tvrde da je ISKCON u krizi, drugi pak da je to tek faza, no što god da je, za mnoge je prilično bolno. Sve je puno izranjavanih ratnika koji su se povukli iz prvih borbenih redova, potraživši utočište u raznoraznim tzv. alternativnim manje ili više ljekovitim metodama, postupcima i stremljenjima. Mnogi bhakte – svojevremeno upravo iz tih prvih redova, ali i drugi – sve češće govore o energijama, dimenzijama, porukama iz viših svjetova, astrološkim predviđanjima, životu na prani, kristalima i sličnim temama, a sve manje o Krišni i Njegovim zabavama. Srila Prahupadu još uvijek, doduše, tu i tamo spominju, ali samo da bi objasnili gdje je ostao nedorečen i u čemu je, kao, pogriješio. Znaju ljudi, nisu oni od jučer. Vrijeme je, kažu zagovornici ovog puta, da postanemo normalni jer smo dovoljno do sada svijeta spržili.
GRIJEŠILI SMO, GRIJEŠIMO I GRIJEŠIT ĆEMO
U neku ruku, i ja bih se složila s njima. Da, doista smo, i individualno i kolektivno, pržili ljude, činili greške u propovijedanju, pri dijeljenju knjiga… A i dalje ćemo činiti greške u svemu čega se latimo. To je jednostavno, neizbježno. (Svaki napor u ovom svijetu je prekriven nekom greškom, kao što je vatra prekrivena dimom – kaže Krišna u Bhagavad giti Arjuni koji želi djelovati kao brahmana jer mu se ne sviđaju negativne strane posla ksatriye, zar ne?) Međutim, unatoč svim tim greškama – koje valja priznati hoćemo li ih barem izbjeći u budućnosti – bhakte koji su se do sad trudili pronijeti poruku Gospodina Caitanye učinili su neopisivo mnogo neizmjerno dobrog ( i više od toga, zapravo). Unatoč svim “krivim Drinama”, njihovim je zalaganjem mnoštvo uvjetovanih duša doznalo za smisao života, prihvatilo ga i krenulo prema Njemu – Krišni, naravno.
KORAK NAPRIJED JE NAPRAVLJEN
Promijenili smo svoj život, unijeli u njega više čistoće, reda i smisla, čak i više pravog veselja. Naravno, nismo odmah postali savršeni. Nismo to ni dan danas, mnogi od nas. No, korak naprijed je napravljen. Čak i oni koji su napustili društvo bhakta, okrenuli leđa ovakvom načinu života, jedno su razdoblje svog postojanja u ovom trenutnom tijelu ipak iskoristili za pokušaj služenja Krišne – a to jest savršenstvo života. Što su pri tom izgubili? Najbolje godine posvećene trci za materijalnim blagostanjem i osjetilnim užicima? Zar je to gubitak? Pa to radimo već milijunima života – predah je svakako dobrodošao i ima blagotvorno djelovanje na našu sudbinu. A kad će takvi, danas posustali, tragaoci za vječnošću nastaviti u tom smjeru – pitanje je dana, godina ili života. Ali, nastavit će. Drugog im (nam) nema.
Osim onih koji su odlučili okrenuti novi list u svom životu, odbaciti japu i tilak i okrenuti se svjetovnom probitku, u posljednje vrijeme je sve više bhakta koji put nastavljaju u okrilju neke druge duhovne ili tome slične skupine ili organizacije, razočarani, kažu, počinjenim greškama. (Kao da drugi ne griješe!) Neki od njih zadržavaju osjećaj zahvalnosti prema Srila Prabhupadi, duhovnom učitelju i bhaktama bez kojih za Krišnu ne bi najvjerojatnije nikada bili čuli (ili barem ne u pravom kontekstu), a drugi pak s gorčinom ukazuju samo na slabosti, propuste i zastranjenja, zaboravljajući na sve ostalo. Među njima je najviše zagovornika tvrdnje da trebamo postati normalni. Kao, do sad smo bili nenormalni.
MI NISMO NORMALNI
I jesmo, u neku ruku, slažem se. Ako su svi ostali kojima je svrha života materijalno blagostanje po svaku cijenu i ugled u društvo – normalni, onda bhakte sigurno ne spadaju u tu skupinu. Ako je uobičajeno normalno, a neuobičajeno nenormalno, onda smo mi sigurno nenormalni. Pa tko bi normalan dnevno dva sata ponavljao nekoliko stranih imena prevrćući u rukama nekakva zrnca? Tko bi normalan u ranu zoru pjevao ispred nekakvih kipova, hranu posluživao slikama i tuširao se nakon velike nužde? Nitko, naravno. Dakle, mi jesmo nenormalni i dobro je da to i ostanemo. To, međutim, ne znači da ne trebamo pokušati postati samilosni, osjećajni (to nužno nije onaj omraženi sentimentalizam!), uviđajni, puni poštovanja prema starijima, prema prirodi, društvenim pravilima ponašanja i državnim zakonima…
ISKRENOST PRIJE SVEGA
Po meni je, zapravo, problem u iskrenosti prema sebi ( a onda i prema drugima). Imali smo prilike vidjeti kako su naizgled vrlo napredni bhakte morali odustati od položaja koji im nije bio svojstven. Kako su konačno morali iskreno prihvatiti stanje svog srca i početi djelovati u skladu s njim, prihvatiti onu razinu primjene bhakti yoge koja im pristoji. Imamo li pri tom uvijek na umu ideal kojemu težimo, većih problema ne bi smjelo biti. Dakle, iskrenost prije svega i, korak, po korak, stići ćemo kamo smo naumili. Ovo “biti normalan” znači zapravo iskreno sagledavati svoje stanje i ustrajno težiti idealu.
NISU SVI SPRŽENI
Srećom, nisu svi članovi ISKCON-a sprženi, ogorčeni, bez entuzijazma i zaglavljeni u svojoj mayi. Uz preživjele s manjim ranama, pojavljuje se još jedna kategorija poklonika bhakti-yoge. Riječ je o novopridošlim članovima ili onim akoji su se dulje vrijeme držali malo po strani pa ih ratni vihor ISKCON oluja nije stigao zahvatiti. Ljudi su posve normalni, nećete vjerovati. Znaju točno čemu im ISKCON služi (za prikupljanje duhovnog nadahnuća, znanja, društva i sl.), ne očekuju od njega da ih skući, spremni su zarađivati za život i vjeruju da je Srila Prabhupadin doprinos njihovom boljitku neprocjenjiv. Poštuju sve, sadašnje i bivše, propovjednike koji su proširili (ili šire) neprocjenjivo vrijednu poruku da nismo tijelo, da ne možemo biti sretni u materiji, nudeći put za dostizanje trajnih rezultata. Vide da je bilo grešaka, ali nisu sprženi, nisu ogorčeni, čak im se nekako čini da je valjda tako i trebalo biti jer – bila su druga vremena, drugačiji ljudi, druga zadaća… A u ovoj kreaciji nema nepravde – svatko od nas dobije baš ono što zaslužuje. Heavy, zar ne?
Vinata dd