Dringg … „Halo? Dobar dan, jesam li dobio gđu Tu i Tu?“
„Jeste.“
„Ovdje Taj i Taj iz Hrvatskog telekoma. 0bzirom da ste naš dugogodišnji klijent, htjeli bismo vas upoznati s još nekim proizvodima. Jeste li čuli za Max TV?“
„Jesam. Ali, ne gledam televiziju.“
„Molim? Ne gledate televiziju??“ (posvemašnja nevjerica)
„Ne.“
„Onda ništa, oprostite. Do slušanja.“ (pobježe glavom bez obzira, da ga ne bi slučajno zahvatio virus negledanja televizije.
Dringg … „Halo? Dobar dan, jesam li dobio gđu Tu i Tu?“
„Jeste.“
„Ovdje Taj i Taj iz Hrvatskog telekoma. 0bzirom da ste naš dugogodišnji klijent, htjeli bismo vas upoznati s još nekim proizvodima. Jeste li čuli za Max TV?“
„Jesam. Ali, ne gledam televiziju.“
„Molim? Ne gledate televiziju??“ (posvemašnja nevjerica)
„Ne.“
„Onda ništa, oprostite. Do slušanja.“ (pobježe glavom bez obzira, da ga ne bi slučajno zahvatio virus negledanja televizije.
Nakon tog razgovora razmislila sam malo o toj televiziji. Svojedobno sam ju gledala, itekako. Doduše, bilo je to prilično davno, tako da su osjećaji izblijedjeli, ali čini mi se da bi se raspoloženje nakon sat vremena druženja s Tv ekranom moglo najbolje usporediti s onim nakon isto toliko vremena pretraživanja interneta. I jedno i drugo ostavlja tupav osjećaj u glavi, prazninu u srcu i žaljenje zbog protraćenog vremena. Uza to idu još i duboko urezani utisci, što svjesni, što polusvjesni ili besvjesni, ali svejedno uporno prisutni, koji se pojavljuju kad ih najmanje trebaš i ometaju usredotočivanje uma na ono što si ti sam naumio.
Od kada ne gledam televiziju (internetom tek iznimno švrljam, uglavnom u potrazi za ilustracijama za članke u Krsna kathi), imam dvostruko više vremena na raspolaganju i daleko bistriju glavu. No, ogromnoj većini ljudi se takva odluka čini odrazom zastarjelih svjetonazora ili fanatizma. I čudno te gledaju ako slučajno doznaju da se ne sudjeluješ u tom masovnom ispiranju mozga. Socijalno dobro umreženoj osobi sigurno je odustati od Tv-a jako teško. Čini se kao da nisi vjerodostojni član zajednice ako ne poznaješ najnovije reklamne poruke ili napuhane skandale i tzv. vijesti. Roditelji koji djecu ograničavaju u gledanju televizije ili je uopće ni nemaju u svom domu, moraju se svima i svakome zbog toga ispričavati. Kao da je imati Tv potreba na nivou jedenja, spavanja, razmnažanja i branjenja pa, dijete zlostavljaš ako mu to uskraćuješ! A navodno smo slobodno društvo u kojemu svatko bira biti to što jest (takvu nekakvu reklamu sam uočila na riječkim autobusima, možda u vrijeme karnevala, što pametnom dovoljno govori da se u drugo doba tome ne može nadati).
No, kako mi ne znamo što smo, odnosno tko smo, Tv je tu da nam to objasni, da nam nametne standarde življenja, razmišljanja i rada koji odgovaraju nekolicini – onima koji masno zarađuju na prodaji reklamiranog stila života. Poruka se temelji na daljnjem promicanju iluzije da smo tijelo koje ima cijeli niz uvijek novih potreba koje će, naravno, poručitelji zadovoljiti svojim proizvodima. A osebujne slike i zvukovi s ekrana pobrinut će se da nemamo ni ono malo vremena koje nam preostaje nakon pokušaja zadovoljavanja svih tih „potreba“. Tako da nam ni slučajno ne padne na pamet razmisliti čemu ovaj i ovakav život i može li kako drugačije.
Televizija nas, navodno informira. O onome i na onaj način kako određena grupa odluči. O stvarima koje nam, zapravo ništa ne znače, na koje ne možemo utjecati i koje nemaju nikakve veze s nama – vječnom duhovnom dušu, bolesno zaglavljenom u uvjerenju da je tijelo kojemu je televizija neophodna za preživljavanje. Dok sjedimo pred ekranom i promatramo što se događa drugima ili što su drugi pripremili za našu tzv. zabavu, vrijeme nam neumitno istječe, rok trajanja tijela se primiče, a mi smo i dalje nezadovoljni u ovom i posve nespremni na sljedeći tjelesni zatvor.
U Srimad Bhagavatamu Krišna objašnjava da Ga ne dostižu ni oni koji su previše vezani za ugađanje osjetilima, niti oni koji su previše zgađeni čitavom farsom materijalističkog načina života. Pogodni kandidati za osvješćivanje vlastite prave prirode, prirode duše, su oni koji su nekim čudom i srećom razvili privlačnost prema slušanju Krišnih poruka, Njegova imena i opisa Njegovih djela. Gledanjem televizije zajamčeno se takva privlačnost neće pojaviti. A što je još gore, neće se pojaviti ni očekivano zadovoljstvo jer se vječna, duhovna iskra ne može nahraniti ni jednom vrstom materijalne hrane, pa ni onom virtualnom.
Odluka da ne gledaš televiziju i da je uopće ni nemaš u kući samo je za hrabre. Još hrabrije od onih koji su odlučili ne pušiti. Ili ne čitati novine. Okovi suvremenog društva sve su suptilniji pa nije ni čudo da Kali yuga, ocean grešaka, nudi najjednostavniju i najizravniju metodu za buđenje – pjevanje svetih imena, Hare Krišna mantre… No, jednostavne i čiste stvari nam u ovom dobu najlakše izmiču. Pravo je čudo da se netko uopće odluči latiti se ovog iznimnog procesa oslobađanja od neznanja i tjeskobe. A još je veće čudo da netko u tome ustraje. Ipak – srećom, događa se, tako da dobrog društva ne nedostaje. Pitanje je samo što smo izabrali – danas pa onda opet danas pa danas pa danas… I tako sve do konačnog uspjeha: potpunog osvješćivanja i prestanka robovanja, ne samo televiziji i medijima, već cjelokupnoj materiji uopće.
Sretno!