Čela uprta u tvrdi plavi valjak maserskog stola, slušam kako maser – barba Marko, smireni sedamdeset i sedmogodišnjak, majstor za rješavanje cijelog niza tegoba koje spopadaju naša privremena vozila – i moj muž razgovaraju o Markovom bratu koji jako voli blago (životinje). Toliko je pri tom vješt i on u popravljanju raznolikih vozila od krvi i mesa, objašnjava Marko, da je janjetu koje se ojanjilo s nerazvijenim nogama ugradio nekakvu protezu s kojom je „cotalo na pašu sve do ražnja“. (Šepalo na ispašu svakodnevno sve dok ga jednog dana nisu odlučili ubiti i zavrtiti na ražnju.)
Zgrozila sam se od takve ljubavi i dobronamjernosti prema životinjama! Iako svakodnevno više od pola svoga penzionerskog dana posvećuje brojnim ljudima koji se njegovim vještim prstima zatiču sa cijelim nizom tegoba, iako izgleda vrlo smireno, suosjećajno i živi spartanski u besprijekorno čistom stančiću – očito mu nikada nije palo na pamet da s ubijanjem životinja nešto ne štima.
Prekrasan je dan pa idem malo razgibati leđa i noge još bolne od Markovih prstiju. Sunce, neometeno čak ni sjenkom oblaka, vedro pršti po zimskoj primorskoj livadi po kojoj neumorno jurcaju janjčići. Njih desetak jure s jednog kraja na drugi, nadmećući se međusobno, naglo mijenjajući smjer, skačući i tek povremeno odgovarajući na zabrinuto blejanje mama koje njihovu igru koriste za čupkanje travki i popunjavanje želuca. S vremena na vrijeme pokoji janjčić zaleti se pod mamu, klekne, udari je svojski po vimenu i halapljivo povuče mlijeko. Ona strpljivo stoji, podnoseći udarce bez prigovora, čekajući da se dijete napije,sve dok siti mališan ne odjuri natrag svom društvu. Besprijekorna mama i idelano dijete! Nije ni čudo da ljudi ponekad, smoždeni razočarenjima u životu, požele životinjsko tijelo u kojem se sve odvija puno jednostavnije – nitko nikada nije čuo za psihijatra za ovcu, zar ne?
Ne znam jeste li kada vidjeli tu veselu, neobuzdanu čeljad – janjčiće koji isprobavaju svoje nedavno stečeno tijelo, nizom majstorija i vragolija izvedenih u trku! Svake godine u ovo doba promatram te prizore koji zaslužuju naslov – radost života. I čudim se kako ljudi mogu te razigrane, nevine janjce klati i vrtiti na ražnju. I to nakon što su se nekoliko mjeseci brinuli za njih, čuvali ih od veprova i medvjeda, dohranjivali, napajali.
Sva naša nesreća, objašnjava Prabhupada, potiče iz neznanja. Nepoznavanja činjenica i prirodnih zakonitosti. Neznanje se u ovom slučaju odnosi na neuočavanje duše u tijelu janjca i nepoznavanje posljedica koje snalaze onoga tko je na svoju ruku iseli iz tog tijela. Neznanje je i nerazumijevanje da ljudski oblik života u kojem se sada nalazimo nosi sa sobom odgovornosti za koje nas u suvremenom društvu nitko ne priprema – odgovornost raspitivanja o tome kako stvari uistinu stoje i gdje se mi u tu sliku uklapamo.
S druge pak strane, razmišljam malo o tim veselim janjčićima koji se toliko razlikuju od mrzovoljnog para ljudi treće dobi koji su mi, u odgovor na moj pozdrav (Govardhan!), jedva promrljali nešto nerazgovjetno zauzvrat. Ovi potonji su očito posve smlavljeni teretom života u kojem nisu ni upoznali svoje odgovornosti, a kamoli ih obavljali i vjerojatno, u grozničavoj žudnji za srećom, prirodnim stanjem svakog od nas, potajno priželjkuju radosnu, bezbrižnu mladost ovih janjaca. Tko zna, možda ih neke sljedeće godine ponovo sretnem na jednoj krčkoj livadi, u raspojasanom trku, kako pršte od veselja, neopterećeni nekakvim odgovornostima ljudskog tijela i posve nesvjesni skore budućnosti. Bez razumijevanja da smo duše, različite od tijela, pretplaćene na nešto daleko bolje od obične sreće zemaljskog života, osuđeni smo na poistovjećivanje s tijelom koje nikada nije onakvo kakvo želimo, na odnose drugima koji su isto takvi, i na budućnost, na vlas istu. Zbog malo radosti bezbrižnog jurcanja po livadi, pristajemo čak i na takva tijela u kojima je naša prava osobnost svedena na mizernu mjeru puke svijesti, bez mogućnosti ikakvog razumijevanja što nam se i zašto događa, bez mogućnosti da išta promijenimo, da se uzdignemo, probudimo, osvijestimo i ponovo udahnemo punim plućima duše. Koja zastrašujuća budućnost! Pokušat ću onim mrzovoljnim starcima sljedeći put ponuditi malo prasadama.
