Sudama das
(Krsna-katha 02/2000):
Adhikar, spoznaja svog pravog položaja u duhovnom životu ovisi o našoj iskrenosti, a iskrenost ovisi o hrabrosti da se suočimo s neugodnim i neslavnim položajem koji trenutno živimo. Taj položaj je privremen i nije mudro smatrati ga trajnim.
Krsna-katha 02/2000
Sudama das
U vedskoj kulturi osobu se prihvaća onako kako se ona predstavlja. Primjera je mnogo, spomenimo samo kako je Jarasandha prihvatio Arjunu, Bhimu i Krišnu za brahmane, premda mu je, prema svim tjelesnim znacima (mega bicepsi, ožiljci od rana iz bitaka…) bilo više nego očito da u taj stalež ne spadaju. No, kako su se predstavljali za brahmane i tražili milostinju kao takvi, on se prema njima ponašao kao prema brahmanama. To je vedska kultura. Ponašati se prema osobi u skladu s onim što ona tvrdi da jest. Dakle, ono što pokazujemo prema vani, određuje uvjete koje ćemo dobiti za djelovanje. Razumno je zaključiti da će i Krišna svaku osobu koja zatraži Njegovu zaštitu voditi sukladno tom vedskom standardu.
Adhikar, spoznaja svog pravog položaja u duhovnom životu ovisi o našoj iskrenosti, a iskrenost ovisi o hrabrosti da se suočimo s neugodnim i neslavnim položajem koji trenutno živimo. Taj položaj je privremen i nije mudro smatrati ga trajnim. Hrabrost da prihvatimo činjenicu da nismo u baš osobito slavnoj situaciji i iskrenost kao rezultat toga dat će nam pravi položaj na našoj zemljopisnoj karti kako bismo precizno mogli ispraviti svoj kurs. I tako odrediti novi smjer. Naravno, pod uvjetom da nismo zaboravili svoj cilj.
Brzina našeg duhovnog napretka, a isto tako i dubina vjere, ovisit će o tome kako smo sebe predstavili drugima. Ako se predstavljamo kao brahmana, to podrazumijeva veću samostalnost u donošenju odluka u duhovnom životu. To je jako lijepo jer daje potpuni ukus našem odnosu s Krišnom. Ali, što ako nismo iskreni, ako se samo pretvaramo da smo brahmane? Ta nam je samostalnost tada samo teret i može uzrokovati da, svojevoljno lišeni pravog vodstva, zaglavimo u posve krivom smjeru od željenog. Budući odašiljemo poruke da smo kao brahmane odgovorni, karakterni i slobodni u ostvarivanju svojeg odnosa s Krišnom, dobit ćemo takve uvjete. No, stvari se neće odvijati onako lako kao što priželjkujemo. Izazovi koji nas iskušavaju, a bit će ih bezbroj, zaredat će sve dok se ne osvijestimo i zdravim razumom prihvatimo svoj istinski položaj koji tog trena zauzimamo.
Adhikar je naše mjesto. Naše pravo, stvarno mjesto, a ne predstava o tome gdje bismo željeli biti. Adhikar nije nužno mjesto za koje čvrsto vjerujemo da je trenutno naše. Ako nema te čvrste vjere da nam pripada neki određeni položaj, znači da smo otvoreni prema spoznajama o tome gdje mi uistinu spadamo. Tada nam guru i Krišna mogu pomoći da to shvatimo. (A zna se, zapravo, gdje spadamo – do Krišninih lotosovih stopala, kao Njegovi beznačajni, ali predani sluge.)
U cijeloj toj igri određivanja svog položaja, najvažniji podatak koji trebamo tražiti jest koji je sljedeći smjer kojim trebamo krenuti. Naravno, najmanje je vjerojatno da se dogodi ono što Srila Prabhupada s puno topline i brige za nas uporno ponavlja: budimo Krišnini sluge. Točnije, sluge Krišninih lotosovih stopala. S materijalnog se gledišta taj položaj doimlje nepovoljnim – nema slave, ugleda i bogatstva. S gledišta procesa duhovnog napretka kakav je bhakti-yoga, položaj Krišninog sluge je, ne samo sušta istina, već i samo savršenstvo života.
Stoga, što god da činimo, što god da mislimo i kakve god da nas sumnje muče – vratimo se uvijek do Krišninih lotosovih stopala. Pokušajmo steći tu naviku i živjeti je u svakoj životnoj okolnosti – u sreći i nesreći, napadu i obrani, veselju i tuzi, zdravlju i bolesti. U ponosu svojih strogosti, odricanja i žrtvovanja, u osjećaju nadmoći zbog stečena znanja… Steknimo tu naviku, kako bismo mogli okrilje Krišninih lotosovih stopala tražiti spontano i neprestano, bez obzira gdje se nalazili u sva tri svijeta. Guru i Gauranga će biti vrlo zadovoljni zbog toga.