(Nj.s. Jayapataka svami, Kk kolovoz 2002.)
“Pričaj nam ako je ta priča povezana sa Gospodinovim bhaktama, koji su navikli lizati med sa Krišninih lotosovih stopala, a drugo ne govori, jer je slušanje o svemu ostalom puko traćenje dragocjenog vremena.”
(predavanje iz Srimad Bhagavatama, 1.16.6, održano u Sarajevu, 03. srpnja 2002.)
Što to bhakte Gospodina Krišne vole lizati? Med sa lotosovih stopala Gospodina. Koliko od vas želi tog meda? (svi se javljaju) Dobro. Zato se nadam da ćete svi vi dobiti taj med i razviti ukus za njega. Teme o Krišni zapravo proizvode taj med. Slušanje o Krišni i Njegovim bhaktama jako godi duši. Krišna kaže da se On nalazi u srcima bhakta, a bhakte se nalaze u Njegovom srcu. To znači da su mu bhakte vrlo dragi. A čak i bhakte bhakta.
Mi možda nismo kvalificirani da budemo bhakte Gospodina, ali možemo pokušati biti bhakte Gospodinovih bhakta. Biti bhakta Gospodina je nešto vrlo rijetko i uzvišeno. Oni su potpuno zaokupljeni temama o Krišni. Posve su izgubili ukus za svjetovne teme i zbog toga su, zapravo, transcendentalni. Oni žele čuti sve više i više o Krišni i Njegovim bhaktama. Bhakta ponekad i ne izgleda kao netko tko je vrlo odvojen, ali zbog svoje privučenosti Krišnom, bhakta je vrlo odvojen. Bhakte obavljaju svoje materijalne aktivnosti kao neki kazališni komad, ali ih zapravo jako privlači Krišna.
KIRTAN U KUĆI ŠRIVAS THAKURE
Jednom, kada je Gospodin Caitanya održavao svoj uobičajeni kirtan u Šrivas anganu, došao je jedan brahmacari iz šume. Meditirao je u šumi, bio je yogi. Imao je zapetljanu kosu, nosio je posudu za vodu i dandu, radio je velike strogosti. Jeo je lišće i šumske plodove. Došavši u grad Navadvip, ušao je u Šrivasovu kuću i upitao Šrivasa bi li se mogao pridružiti kirtanu. No, Šrivas mu je odgovorio da je to dozvoljeno samo bhaktama. On je na to rekao da je brahmacari koji živi vrlo asketski i da neće stvarati puno uznemiranja. Molio je samo da bude tu i promatra. I onda je Šrivas pomislio, “Pa dobro, on je brahmacari, možda bi to bilo u redu,” te mu je dozvolio da ostane u njegovoj kući i promatra kroz prozor. Yogi je tako mogao vidjeti kako Gospodin Caitanya i svi Njegovi pratioci ulaze u vrt.
Kirtan je počeo: “Hare Krišna, Hare Krišna…,” svi su pjevali i plesali. Mladi yogi je bio zapanjen kada ih je vidio kako pjevaju sa tako puno devocije, tako puno odvojenosti… A onda je odjednom Gospodin je zaustavio kirtan. “Ne osjećam nikakav zanos! Zašto to ne osjećam? Tko je za to odgovoran?(pita Mahaprabhua, a on pokazuje na Daksu) Šrivas, zašto ja danas ne osjećam zanos?” “Pa, tu je jedan mladi brahmacari, ali on je jako fina osoba, želio je slušati kirtan, on jede samo voće, jako je odvojen,”odgovori Šrivas (zapravo Daksa uz gromoglasan smijeh svih prisutnih). “Gdje je taj brahmacari?” “U kuhinji!” (odgovaraju bhakte, jednoglasno). “Dovedite mi ga!” (Bhakte dovode Samudra Sena prabhua iz kuhinje uz urnebesan smijeh. Samudra odaje poštovanje.) Onda je Gospodin Caitanya upitao tog brahmacarija tko je on, koji je njegov proces. Brahmacari je odgovorio da je aštanga yogi i da prakticira osam procesa meditacije: yamu, niyamu, asanu, pranayamu… Rekao je i da živi u šumi i prakticira strogosti, odijeva se samo u koru drveća, jede korijenje i divlje voće, lišće drveća i da na taj način prakticira svoj duhovni život, kako bi dostigao savršenstvo. “A što je savršenstvo,” pitao ga je Gospodin Caitanya. “Paaaaaa, ovaaaaj, nisam baš siguran,” reče brahmacari. “Mislim da se moramo stopiti s Paramatmom. U svakom slučaju moramo okončati krug rođenja i smrti.” Onda mu je Gospodin Caitanya rekao: “Vidiš, ti nisi kvalificiran da budeš u ovom kirtanu. Ovaj je kirtan za bhakte, a ovi bhakte, iako su obiteljskii ljudi i studenti, oni su jako odvojeni, zato što ih toliko privlači Krišna.”
U predanom služenju ne morate se odvajati ni od čega, morate se samo vezati za Krišnu, i to je prava odvojenost. Naš proces je vrlo pozitivan proces, ako vas privlači Krišna, onda gubite interes za druge stvari. I Gospodin Caitanya mu je rekao: “Ti nisi razvio ovu vezanost za Boga, radiš neke strogosti, ali nisi razvio ukus. Zašto bi inače došao iz šume u kojoj si radio sve te strogosti, zašto si sada u gradu? Navadvip je velik grad, toliko puno ljudi ima tu. Kako ćeš ovdje meditirati? Ovdje si, jer ti je dosadno u šumi. (smijeh) Ljudi te vide i kažu kako si ti jako odvojen brahmacari: ‘Hajdemo ga dobro nahraniti!’ Ti dolaziš samo zbog poštovanja i dobre hrane. Ti nisi kvalificiran da budeš u ovom kirtanu. Ovi su bhakte puno bolji od tebe, puno ih više privlači KrišnA i to je njihova kvalifikacija. Zato hvala ti puno što si došao, ali sada ti moramo reći zbogom. Pokažite mu put! Šrivas, pokaži mu vrata!” (Dakša pokazuje vrata, smijeh)
Kirtan se ponovo nastavio, a brahmacari je sjedio vani. U osnovi, Gospodin Caitanya mu je rekao da je jako ponosan. Mislio je o sebi da je asketa, ali ga je Gospodin Caitanya na grub način ponizio. Mogao je postati vrlo zavidan, misleći: “Što si on misli, tko je?”To je bio test. Gospodin Caitanya ga je iskušavao na malo teži način. Ali brahmacari je u stvari postao jako ponizan. Pomislio je da je istina sve ono što mu je Gospodin Caitanya rekao.Kada je vidio bhakte, kako pjevaju, kako su blaženi, lijepi i sretni, odmah je zaboravio sve, potpuno se zaokupio transcendentalnom stvarnošću. Mislio je i da je točno sve ono što mu je Gospodin rekao o njemu samom. “Sjedeći u šumi ne razvijam puno ukusa. Mislim da je ovaj proces koji bhakte prakticiraju puno učinkovitiji, no ja sam jako nekvalificiran i nije mi dozvoljeno da budem s njima. Kako sam ja ustvari sretan, imao sam priliku promatrati kirtan desetak minuta! Kako je samo bio prelijep Gospodin Caitanya! Kako je bio prelijep taj kirtan! Unatoč mojoj nekvalificiranosti, dobio sam tu milost! Gospodin je stvarno bio jako milostiv prema meni.”
Dok je tako razmišljao, počeo je plakati i suze su mu se slijevale niz lice. U međuvremenu se kirtan odvijao u kući. I onda je Gospodin Caitanya ponovo zaustavio kirtan: “Gdje je onaj brahmacari? Dovedite ga unutra. Sada je kvalificiran da bude dio kirtana. Sada, budući je postao ponizan, može prisustvovati kirtanu.”
BRAHMANA I PROSTITUTKA
Jednom je u jednoj kući živjela prostitutka, a u drugoj je kući bio brahmana. Na neki način, prostitutka nije imala načina da preživi i moralaje prodavati svoje tijelo, iako je zbog toga bila jako nesretna. Kad god bi joj netko došao, ljudi bi stavili kamen na prag kuće, misleći pri tom koliko je grešna. Tako se ispred njene kuće stvorilo brdo kamenja. Nju je bilo jako sram i molila se Krišni: “Molim te, ja sam tako pala, tako sam nesretna, ne znam kako da preživim, molim Te, izbavi me iz materijalnog svijeta, tako da mogu postati Tvoj vječni sluga.” Kasnije su oboje umrli, i brahmana i prostitutka. Brahmana je bio šokiran kada je vidio da Yamadute dolaze po njega i odvode ga na Yamaloku. Pitao je:”Yamaraj, što ja radim ovdje? Pa ja sam brahmana! Gdje je prostitutka? Ona je grješnica.” A Yamaraj mu je rekao: “Cijeli si život meditirao na njene grijehe tako da je tvoja svjesnost ispunjena grijehom i zato si tu. Ona je cijeli život meditirala kako da se vrati Krišni, kako da se izvuče iz tog paklenog stanja i zbog toga je ona otišla Krišni.”
PREVIŠE STROGOSTI OTVRDNJAVA SRCE
Trebali bismo paziti na šta usredotočujemo um; prostitutka je tako živjela jer, možda, nije mogla bolje. Neće nam puno pomoći u duhovnom životu ako smo jako ponosni ili zavidni. Ponekad, ako radimo puno strogosti, to nam može otvrdnuti srce. Tako da bhakte ne rade puno strogosti, njihov put nije ispunjen strogostima. Ja sam prakticirao yogu – trebate na najtopliji dan u godini, u podne, kada je sunce najjače, upaliti četiri vatre sa četiri strane i meditirati, jer tako pokazujete da ste odvojeni od tijela. Ili na najhladniji dan, trebate otići na izvor Gange, na vrhu Himalaya i tamo meditirati u vodi. To su jako teške stvari za učiniti, neki ljudi to vole raditi, ali to otvrdnjava srce. To vas možda može odvojiti od materijalnog života, ali ne riješava vaše probleme na najučinkovitiji način. Takvi yogiji ne doživljavaju pravo transcendentalno blaženstvo. Ponekad se pojavi samo jedna materijalna privlačnost i oni odmah padnu. Krišna nas treba toliko privlačiti, da nas materijalne stvari više ne mogu privući.
POMOĆNI KOTAČI
Proces je postupan, ali to je ono što želimo na kraju dostići putem mantranja, slušanja, služenjem, služenjem bhakta. Iako u početku nemamo tako puno privlačnosti, ipak sve to činimo u skladu sa propisanim principima. To vam je kao da vozite bicikl sa pomoćnim kotačima. Imate li taj sustav ovdje? Pravila nas drže u pravilnom smjeru kretanja. Ali, kada jednom postanete napredni u svjesnosti Krišne, te vam stvari postaju automatske. Želite mantrati. Želite samo prasadam. Ne treba vam pravilo – jednostavno ne želite bhogu. Želite uvijek pjevati Sveto Ime; ne želite slušati o svjetovnim stvarima, nego o Krišninim zabavama. S vremenom to postaje jako spontano. Ali do tada, moramo znati što trebamo raditi a što ne, prije nego poletimo. Prije nego poletimo, potreban nam je aerodrom i pista, ali kada se otisnemo, to nam više ne treba.
Naš je život jako kratak. Manje od sto godina. U ovom kratkom vremenu što sam ovdje, čuo sam da je Madayantina mama umrla od raka, nedavno; imala je samo 48 godina. Možemo svi mantrati Hare Krišna i moliti se za njenu dušu, tako da može biti u službi Krišne. Hare Krišna, Hare Krišna Hare Krišna Krišna Krišna Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare.
BITI ZAPOSLEN
A kako će ljudi koji rade biti svjesni Krišne? Kada sam se ja pridružio ovom pokretu, tada nije bilo knjiga, ni restorana, ni infrastrukture, samo tri hrama. Otišao sam u Montreal, gdje sam sreo Prabhupadu. Bhakte su nam rekli da im je potreban novac da bi se mogla platiti stanarina za hram. Rekli su nam da nađemo bilo kakav privremen posao i da dajemo taj novac za hram. A moj otac i djed su bili miljuneri, ja u životu ništa nisam radio osim što sam studirao. Ali ipak smo našli neke šudra poslove. Radio sam sve, ali nigdje se nisam dugo zadržao: kopanje, radio sam u tvornici opruga za krevete, u kovačnici, tvornici plastike, prozvodili smo staklenke, radio sam i u kafiću, gdje sam čistio stolove. Radio sam u trgovini ploča, gdje su ljudi poštom naručivali ploče, radio sam u dvije tiskare. U jednoj mi je gazda rekao da će me istrenirati i isplatiti, ali me je samo istrenirao. Nikad mi nije platio, prevario me. Ali, ipak sam naučio tiskati. Tako sam došavši u drugu tiskaru rekao da znam posao, da to radim već 5 godina. (Radio sam to samo deset dana! Brzo učim, inače.) Dali su mi stroj i ja sam im pokazao da znam, pa su me primili na posao. Živio sam u hramu, ali sam cijeli dan radio. Kada bih se navečer vratio, slušao bih Prabhupadu. Zapravo, bio sam brahmacari, sve što bih zaradio, dao bih u hram.
Nisam radio za sebe, nego za Krišnu. Ali imao sam iskustvo da je bilo pakleno raditi sa svim tim ljudima. Nisam imao iskustva u duhovnom životu i nisam znao kako ljudima postupno približiti svjesnost Krišne. Sada kada se sjetim, samo sam jednog ili dvojicu kultivirao, a sada mislim da sam mogao učiniti mnogo više. Svi ti ljudi su
toliko željeli razgovarati o glupostima – sport, seks, politika, tračanje, glazba, sve te gluposti. Želio sam pričati o Krišni. Sada mislim da bih mogao glumiti, igrati dramu sa njima, donekle. Ali jednostavno, treba biti prijateljski nastrojen i izbjeći sve te stvari.
Tada nismo znali za mehaničke brojače. Nekada bih bio toliko pod stresom za vrijeme rada, da bih na pauzi pobjegao na požarne stepenice i tamo bih mantrao. Da sam imao brojač, mogao sam ga sakriti, pa bi izgledalo kao da nešto radim, a ustvari bih mantrao. Tu je bio i moj brat po Bogu Sat-cit-ananda, često bismo zajedno mantrali na stepenicama. Jedan sam posao izgubio jer sam mantrao za vrijeme pauze za kavu. Menadžer me pitao šta radim, a ja sam mu odgovorio da mantram sveta imena Boga. “Ne možeš to raditi ovdje! Ovo je pauza za kavu!!!” viknuo je on. “Moraš piti kavu.” A ja sam rekao: “Kava je njihovo opojno sredstvo, a ovo je moje.” Od tada me je on zaista mrzio. Slušao sam stalno Prabhupadina predavanja, i za vrijeme rada. Jednom sam čistio kafić u koji je ušao neki tip, koji je vozio veliki Mercedes i nosio Rolex sat, odijelo od 5000 dolara, znate. Pio je kavu, a ja sam čistio i mislio o Prabhupadi i Krišni. Imao sam neki čudan šešir, čistio sam pod sa osmijehom i pjevuckao Hare Krišna. Ovaj tip me je gledao i rekao: “Ja imam Mercedes, imam milijune dolara imovine, prelijepu ženu, sve najbolje. Ti nemaš ništa, čistač si kafića. Zašto si sretan??? Zašto sam ja nesretan???” Stvarno bih volio da sam mu mogao reći. Da je bio Hare Krišna restoran, rekao bih mu, ovako sam samo mogao izgubiti posao. Bio sam tek početnik, par mjeseci u pokretu. Bilo mi je bolje kada smo poslije dijelili prasadam za donacije. I to sam radio dva ili tri mjeseca.
DRUŠTVO BHAKTA
Ipak, može se biti svjestan Krišne čak i kada radite vani, kada ste po cijeli dan s abhaktama. Tada počnete cijeniti društvo bhakta. Onda, kada dođete u njihovo društvo, samo ih zagrlite. Tako da bismo trebali imati kvalitetno druženje, ne poput karmi društva, gdje se samo priča o glupostima. Mi bismo trebali imati kvalitetno vaišnavsko druženje kroz Šrimad Bhagavatam, prasadam, razgovor o Krišni, pjevanje…na taj način ćemo dobiti ukus za nektar koji dolazi sa Krišninih lotosovoh stopala. Jer, kada jednom dobijemo taj ukus, više nećemo željeti materijalne osjetilne užitke. U suprotnom, maya nas uvijek pokušava odvući od mantranja i navesti nas da ponovo žvačemo prožvakano, materijalni život. Ovdje imate toliko puno finih bhakta, nadam se da pomažete jedni drugima, da se lijepo družite, da se sjećate Krišne i steknete ukus za Njega. Mislim da sam ja radio najgore poslove, ali vi ste možda zaposleni na boljim mjestima. Budući sam ministar za kongregacijsko propovijedanje, i pričam puno sa kongregacijom, mnogi bhakte mi kažu da za njih na poslu misle da su duhovne osobe. I nekada na poslu, kada im je teško, ako možda izgube ujaka, majku ili nekoga, oni pomisle:”Evo nekoga tko zna nešto o duhovnom životu. Molim te, reci mi nešto da bih se osjećao bolje. ” Tako da su bhakte uvijek bhakte. Ali ne smijemo biti fanatici, moramo biti jako pažljivi, ali djelovati tako da ljudi razumiju da smo duhovno orijentirani. Trebali bismo biti uronjeni u svjesnost Krišne u onom vremenu kada ne radimo, jer i u Bhagavatamu se kaže da možemo raditi za egzistenciju. Ali kada ne radimo, trebamo potpuno uroniti u nektar svjesnosti Krišne. Stoga bih vas htio ohrabriti da se ovako okupljate, kao sada ili na nedjeljnom programu, to je vrlo dobro. Možete imati i manje grupe, poput bhakti vrikše (sange), tu imamo personalniji odnos sa bhaktama, možemo porazgovarati o teškoćama. Tu je sluga-lider, koji vodi sangu, olakšava diskusiju drugim bhaktama; on ne bi trebao biti veliki gazda. Uglavnom to treba biti najentuzijastičnija osoba, koja ima bar minimum zrelosti. To može biti muškarac ili žena.
Postoji nova knjiga koja se zove “Slobodni da propovijedaju” i ona govori o jednom bračnom paru koji je otišao na Bliski istok. Tamo su radili bhakti sanga propovijedanje i sada imaju dvije tisuće bhakta, a taj se broj povećava. Poslali bhakte i u druge zemlje da rade bhakti sangu. U knjizi to nije opisano, ali je jedan od tih bhakta u drugoj zemlji stvorio pet stotina novih bhakta. Na taj način se može ići u svaki grad i selo. Recimo, Krišna vam sada šalje hram, nadamo se da će se Njegovom milošću to i ostvariti. To će biti stalno mjesto gdje bi se svi mogli okupljati. Ali i dalje trebate raditi bhakti sange, jer tako svi imaju službu. Neko služi Božanstva, neko služi u hramu, ali oni koji ne služe u hramu, oni trebaju raditi bhakti sangu. Ili bi trebali raditi oboje. Potrebno nam je društvo bhakta. Trebamo koristiti svoj intelekt u svrhe da stvaramo bhakti sange, širimo društvo bhakta, da bolje
komuniciramo. Kada bi svaki bhakta godišnje stvorio još jednog bhaktu, naš bi se broj udvostručavao svake godine. Trebamo misliti i kako da zadržimo i one koje već imamo. Razmišljati kako da pomognemo bhaktama kako da prođu sve kušnje koje imamo. Na taj način možemo ispuniti svoj dan služenjem Krišne. Svakodnevno mantramo, obožavamo, a naveče se možemo sastati u hramu, pjevati ili otići na bhakti sangu. Tako svoj cijeli dan možemo zaokupiti svjesnošću Krišne. Čak se i djeca starija od pet godina mogu uključiti, oni mogu imati svoju diskusiju, oni vrlo brzo uče. Mogu se okupiti sa jednim ili dvoje odraslih i imati svoju grupu…
Ovdje su ljudi prošli kroz pakao. Ne bi trebalo biti preteško uvjeriti ih da ne trebamo ostati u materijalnom svijetu i da se trebamo vratiti natrag kući, Bogu. Da je ovo njihov zadnji život u materijalnom svijetu. Hare Krišna.