Milom ili silom

(SB.5.10.23, London 2006. Krsna-katha 03/2011)

… Kralj Rahugana objašnjava Jadi Bharati da je ipak dobro da ga kazni, unatoč tome što je tup i glup, jer će mu to pomoći, pročistiti ga posljedica koje mu slijede zbog ne obavljanja svoje dužnosti. Srila Prabhupada piše da je kralj Rahugana u pravu te da će kralj učiniti najbolje što može ako stanovništvo na ovaj ili onaj način navede da predano služe, što može zvučiti kao da će ih na to navesti i silom.  Kad analiziramo takve izjave, može nam se ponekad činiti da su iznimno fundamentalističke. Zapravo, tako i zvuče.

Nedavno mi je netko govorio kako u Saudijskoj Arabiji, ako se nađeš na cesti u vrijeme predviđeno za molitve (5 puta dnevno), posebna religijska policija će te štapom namlatiti i natjerati u kuću gdje bi se u to vrijeme morao nalaziti i moliti; bez obzira tko si, čak i ako si turist. To je vrlo grub primjer inistitucionalizirane religije u kojoj se kralj brine da svatko obavlja svoje religijske dužnosti. Za nas, odgojene u ovom vrlo liberalnom suvremenom mayavada društvu, postkršćanskom dobu koje je zapravo doba mayavade, to zvuči grozno. Čitav zapadni svijet je zapravo krcat mayavade, kao što se vidi iz pranama molitve Srila Prabhupadi koju svakodnevno izgovaramo – oslobađaš ove zapadnjačke zemlje pune filozofije ništavila i impersonalizma, prikrivenog budizma i mayavade, jednom rječju – ateizma.

Mi smo, duboko u dnu srca mayavadiji, budisti, ateisti, unatoč ovoj navodno vaišnavskoj vanjštini – odjeći i cvjetnom vijencu – i zato nam se takve izjave o navođenju na predano služenje, možda čak i silom, ne sviđaju. Ne zvuče pravedno. Tek moramo ustanoviti tko smo zapravo – jesmo li vaišnave fundamentalisti ili smo liberalni vaišnave sa zapadnjačkim sklonostima.

Mayavada ili fundamentalizam

U suvremenom svijetu vidimo sukob tih dvaju ideologija. Jedna je ta mayavada, a druga je uskogrudni fundamentalizam. Ni jedna ni druga nisu baš privlačne, no kad bismo bili prisiljeni predijeliti se, najvjerojatnije bismo izabrali liberalnu mayavadu. A ipak, kod Prabhupade ponekad vidimo tragove tog fundamentalizma, naročito u djelima. Jednom je Indradyumna Maharaja ispričao kako su se nalazili u harinamu u Francuskoj kad li im je prišla neka žena, stala pred njih, začepila uši prstima i pravila ružne grimase. Cijeli događaj je potrajao dva ili tri sata, svi su se zbog toga snuždili, a Maharaja je bio vidno uzmeniren kad se vratio natrag u hram. Na Prabhupadine opetovane upite što se dogodilo, konačno mu je ispričao i pitao ga kako je zapravo trebalo djelovati u takvoj situaciji. Prabhupada mu je na to rekao, „Trebao si otići do nje, na silu joj izvaditi prste iz ušiju i tako je izložiti svetom imenu! Sljedeći put to napravi!“

Vrlo oštar pristup, zar ne? No, to je to. Mi se moramo nametnuti ljudima, jer oni ne žele čuti sveto ime. Upravo to mi i radimo i zato nas ljudi ne vole. Jer nismo mayavadiji. Ili, nismo baš pravi mavadiji. O tome Prabhupada govori u ovom komentaru, o dužnosti vladara da ljude zaokupi svjesnošću Krišne, makar i silom. To je i naša dužnost. Tu svoju izjavu potkrepljuje citatom Rupe Gosvamija koji kaže da na ovaj ili onaj način um trebaš zaokupiti svjesnošću Krišne, jer će to naposlijetku biti dobro za tebe. No, mi nismo fundamentalisti. To je dobra vijest.

Postoje razne definicije mayavade, no činjenica je da posljedica te filozofije da postaneš posve ravnodušan. Najprije je Krišnin oblik maya, a onda slijedi logični zaključak da je i sve drugo maya pa naposlijetku ne mariš za druge ljude, njihove osjećaje, nizašto. To je savršenstvo razvoja mayavade.

Svi su u pravu

O tome podrobno govori Bhaktisiddhanta sarasvati (BSST) kad komentira ono što se dogodilo Haridas Thakuru kojeg je kralj kaznio. Najprije govori o liberalnom stavu ateista. Objašnjava da su ateisti mayavadiji te da tvrde, „svi su u pravu“.  U današnje vrijeme glavni zagovornik te ideje je Amerika koja je nastoji nametnuti i ostatku svijeta. „Svi imaju pravo, sve dok ne ometaju moje pravo na uživanje. Kazniti te se može samo ako me ometaš u slobodnom uživanju. Ako ti uživaš, mene ne smeta, samo ti uživaj i ja ću uživati i zajedno ćemo postati pravi impersonalisti i degradirati se još dublje.“ Ljudi ponekad to nazivaju tolerancijom i naglašavaju da bismo se tako svi trebali ponašati.  No, BSST kaže da je takvo poimanje tolerancije zapravo pravi ateizam. Ta tzv. tolerancija je manifestacija mayavede u srcu koje je posve ravnodušno.  Kad tako razmišljaš, srce ti otvrdne, postaneš posve ravnodušan, ni do čega ti nije stalo, osim do vlastitog uživanja. Za to jedino brineš.

Druga krajnost je fundamentalizam. Što s njim ne valja? Neki budalasti ljudi koji primijete ovu prvu ideologiju, nastoje ljude silom navesti da djeluju religiozno, što im zapravo ne donosi ništa dobrog, već samo vodi u licemjerje, jer to ne čine dobrovoljno. To vidimo u muslimanskim zemljama gdje su pravila stroga i poštuju se izvanjski, ali se zato s druge strane često, gdje god se može, djeluje griješno. Primjerice, posti se danju 40 dana, ali se zato prenajeda noću i ujutro prije izlaska sunca. Prisila, nasilno ponašanje u ime religije donosi takve rezultate, ljudi u srcu postaju licemjeri. BSST kaže da oni koji tako sprovode načela religije sebi daju za pravo da ljude kažnjavaju kao da su oni sami Bog, što je pogrešno.

OD BHAKTI DO BHAKTI

U čemu je onda razlika između fundamentalizma, za kojeg BSST kaže da je pogrešan način djelovanja, i onoga što Prabhupada promiče? Ono o čemu Prabhupada ovdje govori je sama suština naše filozofije koja se može sažeti u stihu iz 11. pjevanja Srimad Bhagavtama što kaže da je jedini uzrok bhakti – bhakti. Postoje različite vrste bhakti, a mi ljude izlažemo toj bhakti jer znamo da je to jedini lijek za sve patnje u društvu. Postoje različiti načini na koje se ljudima ta bhakti može dati, a glavni među njima je dovesti ih u dodir s onima koji u srcu nose bhakti. To je ujedno osnovni preduvjet za nas ukoliko želimo biti uspješni. Bez obzira što činimo, ako nam je u srcu bhakti, ljudi će od toga imati dobrobiti. To je prvi korak, ono najvažnije. Ne radi se tu samo o sili. U redu, može se upotrijebiti i sila ako je neophodno, ali ono što je najvažnije, ono što je prvo – to je bhakti u srcu. A to znači da imate meko srce. Ako ljude kažnjavate meka srca ili ih manje, više prisilite na bhakti, meka srca koje krvari samilošću prema svim tim ljudima… Ne ako ih samo kažnjavate da biste ih kaznili niti da biste im pokazali kako ste vi nadmoćni, veliki, niti zato jer svima želite nametnuti svoju glupu religiju i vidjeti kako svi postaju vaše roblje jer su sljedbenici te religije… Ako to radite zbog bhakti u srcu, samilosti, jer im želite donijeti nešto dobro, onda to smijete raditi. A što smijete raditi? Na ovaj ili onaj način zaokupiti ih s bhakti, jer sadhana bhakti je također bhakti. A čak i ako se sadhana bhakti izvodi nevoljko, uz neku prisilu, ipak dovodi do bhakti. No, ako te netko na to prisili tako da od samog početka tu nema nikakve bhakti, onda ti takvo djelovanje ne donosi ništa dobro. Samo od tebe napravi licemjera.

Ali, ako ti bhakti daje bhakta, čak i ako je tu prisutna neka prisila, ipak te vodi do bhakti. Vaidhi bhakti podrazumijeva prisilu. Ljudi koji žive ovdje u hramu znaju da moraju ustati ujutro na mangal arotik, doći na program u 7 i slično. Moraju to napraviti. To je prisila. No, kako su te aktivnosti bhakti, a i motiv onih koji te navode na takve aktivnosti je bhakti, konačni rezultat će biti da će se i u tvom srcu probuditi bhakti. No, ako se ti preduvjeti ne ispune, onda ti takvo ponašanje neće donijeti ništa dobro, samo ćeš postati licemjer. I vređaoc.

DODIR S TRANSCENDECIJOM

No, ovakva sila se odobrava jer ti donosi vječnu dobrobit zbog dodira s transcendentalnom silom bhakti. Bhakti je svarupa šakti Gospodina, bez obzira koji oblik poprimila,  još uvijek je duhovna. I kad te takav bhakta s mekim srcem manje, više sili na bhakti, to jest za tvoju dobrobit. Vidimo kako je tu metodu primjenjivao i sam Srila Prabhupada. Bio je tako samilosan da je u dobi od 70 godina otišao u to pakleno mjesto, Ameriku… Mislio je u to doba da se u Americi jede samo meso pa se mentalno pripremao za jedenje mesa. Ispričao je kako je za vrijeme plovidbe na Jaladutti razmišljao, „Ma, kako ću jesti to meso?“ Toliko daleko seže njegova samilost, tako je meko njegovo srce. No, tu je prisila. Srila Prabhupada kaže, „Ustani u 4 ujutro.“  „Prestani s tim glupostima!“  To je prisila.  Netko može na to gledati kao da je nasilje, „Ali, želim spavati, pusti me.“

„Nije sad vrijeme za spavanje. Ovo je brahma muhurta, ustani i pjevaj sveto ime.“

„Ali ja ne želim pjevati sveto ime.“

„Ajde, molim te, uzmi jedan gulabjamon i ustani.“

No, ako se takva prisila primjenjuje s motivom koji sam opisao, s mekim srcem, onda donosi trajnu dobrobit. I zato Prabhupada kaže, „Samo nekako, milom ili silom, zaokupi um drugih ljudi i svoj vlastiti razmišljanjem o Krišni, svjesnošću Krišne. Bilo kako. To će ti donijeti vječnu dobrobit.“ I to je,  manje, više temelj našeg cijelog pokreta.

PITANJE:Kako naučiti tako djelovati?

Tu nema nikakvog priručnika. Prvi korak je da u srcu imaš bhakti. Ako je nema, bez obzira što činio, u krivu si. Ako nekog prisiliš, pogriješio si, jer vršiš nasilje. Ako nikoga ne siliš na ništa, opet si pogriješio, jer to stvara ravnodušnost, suho, prazno srce.  A to je baš ono što možemo vidjeti i u našoj povijesti. Najprije smo ljude prisiljavali, kao tvrdokorni fundamentalisti da bismo sada u svom pristupu često bili liberalni, razvodnjeni mayavadiji. To danas možeš vidjeti u mnogim hramovima. Nema prisile, ali nema ni ljubavi, a zbog toga ljudi ne dobivaju nikakvu dobrobit. Boravkom u hramu postaju samo sve više impersonalni, što možete doživjeti u dodiru s njima. Skoro se ni ne znaju osmjehnuti, bez volje su, nije ih briga za vas…

Da ne bismo išli iz jedne krajnosti u drugu, valja prihvatiti raspoloženje bhakte koji ima bhakti u srcu. Njegovo je srce priručnik. Ponekad je takav bhakta mekan poput ruže, a ponekad oštar poput groma. Zato jer njegovo srce zna kako u određenom trenu treba djelovati. Nije impersonalan, zna kad treba ukoriti, pritisnuti, a kad će te zagrliti i potapšati. No, o tome se ne može napisati priručnik. Ako ti je srce mrtvo, nema nikakvog priručnika koji će ti pomoći.

Glavna uputa je, dakle, razviti bhakti. A bhakti se može razviti samo tako što vidiš nekoga tko ju ima i družiš se s njim, usvojiš njegovo raspoloženje. Bhakti ne možeš spremiti u priručnik. To je raspoloženje, to je osjećaj. Vrlo lako ga možeš pokupiti u društvu s nekim tko ima bhakti.

_____________________________________________________________________