Smita Krsna svami (Krsna-katha 3/2005): “Svaki bhakta ima prijatelja. To je Krišna. Ako znaš da je njegov prijatelj Krišna, onda ćeš se pažljivo s njim ophoditi jer ima jako moćnog prijatelja. Poštuješ osobu na temelju toga što razumiješ tko je njegov prijatelj.”
Smita Krsna svami
(Krsna-Katha 3/2005)
BG 9.29″Nikome ne zavidim niti sam prema ikome pristran. Jednak sam prema svima, ali onaj tko Me služi s predanošću utemeljen je u Meni. Moj je prijatelji Ja sam njegov prijatelj.”
Mi zavidimo jedni drugima, zavidimo Svevišnjem Gospodinu i možda zavidimo sami sebi. Priroda materijalnog svijeta je zavist. Riječ himsa odnosi se na nasilje i zavist. Ovaj svijet je pun nasilja. Možemo biti jako fini i kulturni ljudi, ali svejedno postoji puno nasilja. Neke ružne misli, zli osjećaji, govor takav isti koji se širi unaokolo. To ja naša zavist. Možda nije jako gruba, ali suptilno postoji. Ne možemo doista cijeniti druge. Zavidni smo, radije bismo ih povukli dolje, nego da ih uzdignemo. Svoje vlastite ljude, svoju vlastitu djecu ili možda svoju braću, njih želimo veličati ili ih možda uzdignuti. U ovom stihu objašnjeno je da je i Krišna na taj način pristran, ali nije zavidan. Ne zavidi drugima. Ovdje je rečeno da su bhakte u Njemu. Ali sva živa bića su u krajnjoj liniji i naposlijetku namijenjena tome da budu bhakte i Krišna zapravo želi da se sva živa bića vrate natrag kući, natrag Bogu.
USREĆITI KRIŠNU
Ali On nije zavidan. On nam ne zavidi na našoj maloj nezavisnosti ili sreći. Naravno, nema baš puno toga na čemu bi nam mogao zavidjeti, ali istovremeno mi idemo unaokolo i zavidimo jedni drugima. Mi smo zavidni jer mislimo da je drugima nešto bolje pošlo za rukom nego nama. Ali to možda samo mi mislimo jer i drugi su u poteškoćama jednako kao i mi. U 34. stihu četvrtog poglavlja daje se zanimljiva informacija o živim bićima. Ako se predaš duhovnom učitelju, ponizno mu postavljaš pitanja i služiš Ga, možeš doći do znanja. Sljedeći stih kaže, Kada stekneš pravo znanje od samospoznate duše, nikada više nećeš pasti u takvu iluziju jer ćeš zahvaljujući tom znanju vidjeti da su sva živa bića samo dio Svevišnjega ili drugim riječima da su Moja. Možemo se zapitati o kakvoj to iluziji Krišna govori? Ta iluzija je materijalno poimanje života, a u tom materijalnom postojanju života smo zavidni. Pravimo razliku između sebe i Njega. Naravno, mi znamo da i jesmo različiti, da nismo jedno u impersonalnom smislu, ali ovdje je rečeno da kad imamo znanje, onda vidimo kako su sva živa bića samo dio Svevišnjega. Mi pokušavamo razviti ljubav prema Krišni, ali to će isto tako značiti da volimo i sva živa bića. Poštujemo da su ona sva Njegova. Sva živa bića pripadaju Krišni. Ne samo bhakte. Ali ako netko postane bhakta, onda to usreći Krišnu. On je zadovoljan. A u ovom stihu Krišna kaže: svatko tko Me služi s predanošću Moj je prijatelj i Ja sam njegov prijatelj. No, inače je jednak prema svima. U tome je Krišnina veličina. On obuhvaća svakoga, nikoga ne isključuje. Krišna je jednak čak i prema demonima.
Znamo međutim da ponekad demoni misle da to baš i nije tako i onda se žale Krišni. U toj priči sa Hiranyakasipuom i Hiranyaksom u jednom trenutku Hiranyakasipu optužuje Gospodina da bi trebao biti jednak prema svakome, a ipak je ubio njegova brata. «Trebao bi biti jednak prema svima, a ubio si mi brata samo zato što je demon!» On je mislio da Krišna nije pošten – pravedan. No, u izvjesnom smislu Krišna se stavlja na stranu bhakta, na stranu polubogova, zato jer su oni Njegovi prijatelji. Oni su Njegovi bhakte i onda On štiti svoje bhakte.
SIROMAŠNI KRIŠNINI BHAKTE
Lijepo je imati Krišnu za prijatelja, zar ne? Ali ako gledamo stvari samo izvana, ne mora nam se baš uvijek činiti da tom bhakti baš sve dobro ide. Ne baš jako dobro. Možda malo dobro, ali ne baš skroz. Možda ima nešto sposobniji um, bar se nadam, što bi trebala biti odlika bhakte.
Mislim da je Pariksit Maharaja bio taj koji je postavio pitanje: Kako to da Sivini bhakte dobivaju veliko bogatstvo dok su često Visnuovi bhakte siromašni? Siva živi ispod drveta skoro nag, no njegovi bhakte dobivaju veliko bogatstvo. Gospodina Visnua služi Laksmi i On sam živi u velikom obilju, no Njegovi su bhakte obično siromašni. I što je bio odgovor? Krišnino ili Visnuovo obilje je transcendentalno, a i obilje bhakte je transcendentalno. Nije dio ovog svijeta. Nije to bogatstvo koje se mjeri u smislu novca, ugleda, položaja.
U izvjesnom smislu bhakte dobivaju ugled i neku reputaciju. Oni su dobri ljudi, zar ne? Ljudi od bhakta očekuju da budu dobri ljudi. Ponekad za sebe kažemo da smo svećenici. Neki od nas možda to i jesu. Tako smo nekad običavali propovijedati i rekli bismo, «Mi smo svećenici i dijelimo ove knjige,» a onda bi netko znao reći, «Hej ti si svećenik, ti se ne bi smio tako ponašati». Svećenik ili ne, ali to znači Krišnin bhakta. Pravo obilje bhakte je njegova predanost Krišni, a s time dolazi odvojenost od materijalnog svijeta i zbog te svoje odvojenosti od materijalnog svijeta bhakta je spokojan i sretan.
Možemo se isto tako zapitati zašto nema baš tako puno bhakta koji su biznismeni. Jednostavno nismo motivirani da na tome radimo. Želimo dobro živjeti služeći Krišnu. Ne zanima nas stjecanje novca i položaja u ovom svijetu, bar ne previše. Ponekad kada to pokušamo učiniti, ne pođe nam za rukom, jer je Krišna jako ljubazan prema Svojim bhaktama, prema Svojim prijateljima. Ne želi da se zapetljaju u ovaj svijet.
No, ponekad se dogodi da Krišna bhaktama dade obilje kao što je to dao Srila Prabhupadi. U izvjesnom smislu mu je dao neko veliko obilje na kraju. Znamo isto tako priču i o Sudama vipri koji je bio jadan siromašni brahmana koji je odjednom postao jako bogat. Pokušajmo napraviti kao on. Pokušajmo otići Krišni sa nešto nekakve riže i zamoliti Ga da to pojede, očekujući da ćemo dobiti veliko bogatstvo za uzvrat. U slučaju Sudama vipre to je funkcioniralo zbog toga jer je on bio posve odvojen. Njegova žena ga je morala zamoliti, «Molim te idi i možda bi mogao zatražiti od svog starog prijatelja Krišne da nam pomogne. Naravno, kad već ideš k Njemu, nešto mu moraš i ponijeti.» Iz te priče možemo naučiti da kad idemo u posjetu prijatelju, trebamo mu nešto ponijeti kao dar. A oni su pak morali ići unaokolo i od susjeda isprositi nešto te obične riže. I onda je u jednom trenutku Sudama vipra dao Krišni taj mali dar i Krišna je bio toliko sretan zbog tog dara danog s toliko ljubavi. U tom poklonu je bilo sve puno ljubavi, jer oni su jako ponizno obišli susjede i molili ih da im pomognu dajući to malo riže. Mi se možemo zapitati kakva je to uopće ponuda Krišni? To je bila ponuda s ljubavlju i zato ju je Krišna prihvatio.
Nekoliko stihova prije ovog Krišna govori o ponudi s ljubavlju: Ako Mi netko s ljubavlju i predanošću ponudi list, cvijet, plod ili vodu, prihvatiti ću njegovu ponudu. Sudama vipra je to ponudio s ljubavlju i tako je nešto na izgled beznačajno postalo jako veliko. Ne trebamo biti bogati i živjeti u obilju.
Znate li što je pravo obilje brahmana? Njegove strogosti! Ako želimo imati brahmansko obilje, onda trebamo vršiti strogosti, a bhakte bi trebale biti više od brahmana ili barem jednaki brahmanama tako da mogu imati jednako brahmansko obilje – što podrazumijeva strogosti, i to mogu s ljubavlju ponuditi Krišni. Cvijet, plod ili vodu ponuditi s ljubavlju Krišni to je savršenstvo. Naravno, ako već imamo obilje, onda to moramo iskoristiti za služenje Krišne. I mi kao bhakte, ako vidimo da neki drugi bhakta ima neko obilje, ne bismo trebali biti zavidni. Ne bismo trebali zavidjeti kažem, ali možda jesmo, možda zavidimo, a ako tako stoje stvari, trebamo shvatiti da nismo čisti. Isto tako kada vidimo obilje bhakta, kada vidimo da vrše strogosti, kad imaju taj duh odricanja, da su predani – ni na tome ne smijemo zavidjeti, već bismo trebali pokušati to uočiti i cijeniti to odricanje s predanošću – devocijske strogosti. Na taj način možemo uhvatiti Krišnino srce.
KRIŠNIN PRIJATELJ
A Krišna kaže: «Tko god Me služi s predanošću utemeljen je u meni. Moj je prijatelj i Ja sam njegov prijatelj». Između njih postoji odnos pun ljubavi koji nije dio ovog materijalnog svijeta. To je možda još jedna poanta povezana uz odnose. Mi želimo odnose pune ljubavi, ali ne bismo to smjeli miješati sa materijalnom ljubavlju ili materijalističkim odnosima. Takvi su naime odnosi koji se temelje na tjelesnom poimanju života – ja sam tvoj prijatelj, ja ti laskam, a ti laskaš meni. Ne trebamo biti okrutni jedni prema drugima ili grubi, ali prijateljstvo u predanom služenju se ne može temeljiti na izvanjskom laskanju, već na iskrenom poštivanju devocijskih osobina, dobrih osobina. Odnos između Krišne i bhakta nije materijalni odnos. To je odnos duše sa Vrhovnom dušom–Svevišnjom Božanskom Osobom, i jednom kada se taj odnos probudi ne možete ga zaustaviti jer je zapravo oduvijek postojao.
To se u izvjesnoj mjeri može usporediti sa odnosom koji imamo s roditeljima. 
Možda nije neki bogzna kakav odnos koji imamo s roditeljima, ali ga ne možemo poreći. Kao bhakte možda pokušavamo ostaviti svoje roditelje po strani, ali to baš nije moguće. Često možemo otkriti da nam vjernu i veću podršku pružaju roditelji nego što to čine bhakte. Iz materijalnog kuta gledanja to je odnos koji ne možemo izmijeniti, ne možete nadomjestiti kao ja ću promijeniti roditelje. Možeš možda promijeniti ženu ili muža, ali ne roditelje. Mislim da ne možeš baš promijeniti ni djecu – ah, ovi baš nisu ispali dobro, umjesto njih radije bih uzeo ove druge. To tako ne funkcionira. Odnos ne mora biti baš najbolji, ali ga ne možemo poreći. U tom smislu je naš odnos s Krišnom još više nemoguće promijeniti i čini se da kad ga jednom probudimo, vrlo ga je teško zaboraviti. No Krišna kaže, « Tko god me služi s predanošću, utemeljenje u Meni, Moj je prijatelj i Ja sam njegov prijatelj.»
PREDANO SLUŽENJE NIJE OD OVOG SVIJETA
Zvuči onako malo kao odvojeno, On je samo prijatelj, ništa više ne obećava! Ali možda trebamo biti zadovoljni sa ono malo što dobijemo i onda ćemo dobiti više. Naš odnos s Krišnom nije dio ovog svijeta. Ni predano služenje nije dio ovog svijeta. Srila Prabhupad je imao tu viziju, transcendentalnu viziju predanog služenja. On je uglavnom svih ohrabrivao da pokušaju služiti Svevišnjeg Gospodina, da Ga veličaju. Onda imate negativne novinske članke u kojima se govori kako su HARE KRSNA loši, a Prabhupada onda kaže, «O, pa tako puno puta su spomenuli Krišnino ime.» To je vjera, vjera u sveto ime. Vjera u transcendentalnu moć Svetog Imena.
Izvana gledano naše predano služenje ne mora izgledati kao nešto profinjeno, ali ono je transcendentalne kakvoće barem kada je u pitanju čisti bhakta ili osoba koja ozbiljno pokušava biti bhakta. U Indiji možete naići na filmske zvijezde koje mantraju HARE KRSNA. Kakvu moć to ima to je drugo pitanje, no ono što ovdje želim naglasiti je da mi ne moramo biti vješti pjevači, propovjednici, filozofi . To nije važno. Važno je da pjevamo Gospodinovo Sveto Ime, da Ga mantramo, da propovijedamo i da pokušamo razumjeti filozofiju.
Samo krenite. Samo naprijed. Nemojte si dozvoliti da vas u tome spriječe neki svjetovni razlozi. Naravno, ako imamo nešto inteligencije trebamo ju koristiti, ali u jednom trenutku predano služenje nadilazi sva materijalna poimanja. Predano služenje Gospodina nije djelatnost materijalnog svijeta, dio je duhovnog svijeta u kojem vladaju vječnost, blaženstvo i znanje.
Rekao si da bi trebali raditi na tome da uzdignemo osobe oko nas, ali pri tome ne bismo trebali laskati jedni drugima. Što se pod tim podrazumijeva?
Laskati možda znači da ti laskam zato jer očekujem nešto za uzvrat, ali ako ti samo kažem, «O kako lijepo pjevaš ili kako si to dobro napravio,» a pritom nemam neke skrivene misli: «eh sad ću ga navesti da nešto napravi,» onda osoba to iskreno cijeni i osjeća da tu ne postoji neka skrivena namjera da od nje nešto dobijem. Možemo reći da iskreno cijenimo bhakte koji se trude da predano služe, za sve ono što oni naprave. Da im laskamo to bi značilo da im kažemo nešto s namjerom da od njih nešto dobijemo.
Ako možemo razviti taj stav da u drugima vidimo dobro i da to cijenimo onda je to jako dobro. Ono na što obraćamo pažnju to se povećava, tako da ako obraćaš pažnju na ono što je dobro onda će se to dobro povećati. To znači da svakog vidimo bar kao potencijalnog slugu Gospodina. Ovdje je bhakta, ima tilak ili većina ima bar ogrlice i uz njega se nalazi bhaktin prijatelj. To je Krišna. Kad susretneš bhaktu susresti ćeš se i s Krišnom. «Tko god me služi s predanošću Moj je prijatelj, utemeljen je u Meni i Ja sam njegov prijatelj!» Svaki bhakta ima prijatelja. To je Krišna. Ako znaš da je njegov prijatelj Krišna, onda ćeš se pažljivo s njim ophoditi jer ima jako moćnog prijatelja. Poštuješ osobu na temelju toga što razumiješ tko je njegov prijatelj.
Ako recimo u materijalnom smislu, taj isti primjer, ako znamo da su nečiji roditelji vrlo bogate osobe u tom gradu, imat ćemo to na umu kada budemo susretali tu osobu. «Aha, njegovi roditelji su bogatuni.» To će utjecati na način na koji se ophodimo prema toj osobi i zato trebamo imati na umu da je Krišna prijatelj svih bhakta. Trebamo dozvoliti da ta ideja utječe na naš odnos s bhaktama i tako ih možemo cijeniti jer imaju dobrog prijatelja. A kao što oni imaju tako dobrog prijatelja tako i ti imaš jednog takvog, i onda budimo sretni što imamo zajedničkog dobrog prijatelja. To je i razlog zbog kojeg smo ovdje danas zajedno, jer kad to ne bi bilo zbog Krišne mi ne bismo ovdje sjedili. Svi bismo bili razdvojeni, nikada ne bismo jedni druge sreli. To je nešto o čemu možemo razmišljati. Bhakte u izvjesnom smislu govore o zajedničkom prijatelju, o Krišni. On je taj medij kroz koji komuniciramo. Bez Njega nema komunikacije. No, izazov se sastoji u tome da Krišnu doista i stavimo u središte, a da svoje lažno ja odložimo na stranu.
PRABHUPADA JE UVIJEK BIO PRIJATELJ
Maharaja je spomenuo da bismo Krišnu trebali služiti bez obzira na obaveze. Molim pojašnjenje.
Kao npr. Srila Prabhupada, on je jednostavno otišao u SAD, nije radio nekakve ustupke kad je bilo u pitanju propovijedanje u svjesnosti Krišne. Netko mu je rekao morati ćeš naučiti koristiti vilicu i nož za vrijeme jela, ali on je rekao, «Zaboravi na to.» Jednostavno to kod Njega nije prošlo. Nije se uopće trudio da upadne u zapadnjačko društvo, da se uklopi. On je došao da bi nas naučio kako treba jesti! Nešto kao Ž L I C A (Maharaj pritom pokazuje prste na desnoj ruci).
To je izazov za nas zapadnjake. Prabhupad nas je izazvao. Nije uzimao u obzir nikakve svjetovne obzire. Kad je propovijedao, bio je prilično otvoren. Nije ga u stvari baš bilo briga tko pred njim sjedi. Razgovarali smo o tome kako je kada je propovijedao u akademskim krugovima bio jako izravan. Na isti način je bio jako izravan kada je propovijedao studentima na sveučilištu. Kada je propovijedao kršćanskim svećenicima, također je bio vrlo izravan. Rekao bi, «Ne smijete jesti meso». Naravno, nekada bi susreo i fine svećenike i onda bi im propovijedao o Svetom Imenu i kako se Sveto Ime ne razlikuje od Gospodina. Nije radio ustupke u svom propovijedanju. Mi to trebamo pokušati slijediti. Ne bismo trebali oponašati, ali bismo trebali pokušati slijediti.
I još jedna stvar koja je povezana s Prabhupadom, važna stvar, ta je da je On uvijek bio prijatelj. On se sjećao Vrhovnog prijatelja, tako da čak i kada je propovijedao vrlo oštro, uvijek je bio u tom prijateljskom raspoloženju. Dao bi im prasadam i zahvalio im bi se, i iako je vrlo oštro propovijedao uvijek se osjećao taj prijateljski duh. To je možda tajna Prabhupadovih uspjeha.
Kako ova soba izgleda nije toliko važno. Važnije od toga kako ona izgleda je da postoje prijateljski odnosi ispunjeni ljubavlju bez da se rade neki kompromisi i laska zbog nekih materijalnih obzira. Odnosi su puno važniji, to je jasno. Prijateljski odnosi s ljubavlju. Druga je pak stvar u okviru čega se ti odnosi odvijaju, ali ako veći naglasak stavite na okvir, nego na sadržaj, onda smo promašili poantu. To bih nazvao materijalnim obzirima. Ne možemo vam pokazati svoje umjetničko djelo zbog toga što okvir nije jako lijep?!
KAKO POPRAVITI GREŠKU?
Recimo da činim neku pogrešku, da li je u redu da me netko od bhakta ispravi, kako i na koji način? Ako primjećuju da tu pogrešku činim svaki dan. Da li da šute kao da ništa nije ili? Što Ti predlažeš?
Ja mislim da bi bilo u redu kada bi me upozorili na grešku. Mislim da bi bilo licemjerno gledati, a ne ukazati na pogrešku. Možda bi jedino trebalo paziti na način na koji bi se to trebalo izvesti. Zvuči dobro. Moramo također imati na umu da dok uočavamo greške u drugima, one možda postoje u nama. Isto tako postoji to općenito pravilo da otac može ispraviti sina, guru svog učenika, a kralj podanika. Ponekad trebamo znati da li smo mi ti koji trebamo ispraviti tu osobu. Možda treba uzeti neka mala pravila ponašanja u obzir inače ćemo svi trčati naokolo pokušavajući jedni druge ispraviti. Tako ćemo jedni drugima stvoriti pakao. S druge strane je dobro ako neko ukaže da postoji neka pogreška. Obično ja razmišljam o tome da li je važno da ja ukažem na pogrešku ili je važno da se ta pogreška ispravi. Važno je da se pogreška ispravi, a ne da ja ukažem na pogrešku.
Zato se radi o tome kako postići željeni rezultat, jer ako ti svaki dan ponovo trebam dolaziti i to ti govoriti onda se možemo pitati što se tu zbiva. Dakle, rekao sam ti jednom, dvaput, triput i ako se nakon toga ništa nije promijenilo, koja je korist da se s tim onda uopće baviš? Umijeće je kako doista dovesti do promjene. Bhaktisiddhanta Sarasvati Maharaj je rekao: «Onaj tko misli da svijet treba popraviti, sam se treba popraviti jer ovaj svijet je potpun i savršen takav kakav jest i jedina stvar koja nedostaje je SVJESNOST KRIŠNE». 
Mi smo obično na to i spremni, mijenjati svijet i ispravljati druge, ali moramo shvatiti da ona stvar koja doista nedostaje jest svjesnost Krišne. I ako to nekako stvarno uspijemo ugurati u sliku, onda će stvari sjesti na pravo mjesto u najvećoj mogućoj mjeri. Isto tako može postojati granica do koje nekoga možemo mi promijeniti i do koje on sam sebe može promijeniti. Možda ćemo jednostavno morati živjeti s tom činjenicom da smo takvi kakvi jesmo i onda sretno mantrati HARE KRIŠNA. Ali trebamo mantrati HARE KRIŠNA, inače smo promašili izvor.
Da, znači dobro je nekoga ispraviti, pogotovo ako to možeš učiniti tako da on stvarno promijeni ponašanje, da ne moraš ponovo dolaziti i opet ga ispravljati. I, kao što si Ti već sam nagovijestio, ispraviti nekoga, ali uz sve dužno poštovanje, potpuno poštivanje te osobe jer on ima prijatelja – KRIŠNU. Imaj to na umu. On ima prijatelja koji nikome ne zavidi i koji nije prema nikome pristran. On je poseban prijatelj bhaktama.
Hvala vam. Mislim da je vrijeme da tu stanemo. Lijepo vas je ovdje vidjeti. Mnogi od vas su bili na mojim predavanjima sve dane što sam ovdje. Zahvaljujem vam na tome. Ukazali ste mi počast time pokušavajući slušati o tome što sam vam ja pokušavao prenijeti. Na taj način ste ukazali počast i guru-parampara. Nadam se da je Krišna zadovoljan i da ćemo svi na neki način napredovati. Vidimo se jedan drugi put. Srila Prabhupad ki – jay!