Moć prirode

Gledam ovo vrijeme. Kroz prozor, naravno. Puše kao ludo. Palme se pred prozorom savijaju i izgleda kao da će svakog trena puknuti. Nebo se zasivilo, a more zapjenilo. Obala se ni ne vidi. Mrzlo je nevjerojatno, s burom koja tjera hladnoću u kosti. Most je zatvoren, sad smo stvarno na otoku. Koliko odavde vidim, nitko nikud ne mrda. Boduli si to mogu priuštiti, oni su sezonski radnici, a sad im nije sezona. Svatko se zabio u svoju kuću i sluša svoje vijesti o snijegu i  nevremenu koje je zatvorilo ceste na kopnu pa čak i kad bi se moglo preko visokog, buri izloženog mosta, ne bi se baš daleko dospjelo nakon toga.

Suvremeni ljudi se diče svojom kontrolom nad prirodom – ukrotili su rijeke, pretvorili ih u električnu energiju, zasjekli planine, prokopali tunele, ponegdje isušili močvare ili navodnili pustinje, premostili rijeke i kanjone, sofisticiranom opremom ušli u stanične stjenke… Sva ta čudesna djela daju čovjeku osjećaj važnosti i veličine, osjećaj moći. Vladamo! (Kažu da to opija više od vina i seksa.) No, u danima kao što su ovi, kad su bolnice u dalmatinskoj metropoli pretrpane slomljenim kostima, domaćinstva zametena u snijegu i odsječena od ostatka svijeta, ponekad i bez struje, kad se pod naletima vjetra ruše stabla i otkidaju krovovi –  to se samozadovoljstvo i samopouzdanje topi kao snijeg na suncu. Priroda kojom smo si zamislili da vladamo, pokazuje djelić svoje nenadmašne moći i siline i baca nas na koljena.

Ako to malo dulje potraje, uskoro se pokazuje da, ne samo da ne vladamo prirodnim zbivanjima, već ne vladamo ni svojom prirodom. Osujećenih planova postajemo mrzovoljni i depresivni ili prestrašeni. Ponosnom je teško priznati poraz i svoju nemoć.

A duhovni život počinje upravo tu. U trenutku koji u suvremenoj civilizaciji pomno izbjegavamo. U trenutku u kojem sagledamo istinski svoj položaj sićušnog autsajdera koji nikada nije uspio svoje želje ostvariti u potpunosti, na pravi način, bez vremenskog ograničenja. Bespomoćnog stvora kojeg unaokolo bacakaju gune (guna znači uže) materijalne prirode, a on poput neke žive lopte koju si dodaju djeca, dok leti zrakom snuje kako je slobodan. Bjesomučnog, vazda nezadovoljnog borca za opstanak, smlavljenog protokom vremena. U takvom raspoloženju možemo se iskreno zapitati kakvog smisla sve to ima i može li nam netko pomoći da se iz te noćne more izvučemo. Kad stvari tako postavimo, naš duhovni život počinje. Inače, dok se tapšamo po ramenu i divimo se svojim dostignućima – nesvjesni da čak ni inteligencija kojom raspolažemo nije, zapravo naše vlasništvo, već smo ju dobili na posudbu i u svakom nam ju trenu mogu oduzeti – duhovni život ostaje samo slogan ili modni trend.

Zapravo vrijeme uništava samo tijela u kojima privremeno boravimo. No, kako mi, obično, mislimo da smo ta tijela, izgleda nam kao da mi propadajemo i nestajemo. Kada shvatimo da se naše potrebe nikada neće zadovoljiti u ovom svijetu privremenih oblika, razumijet ćemo i da naši pravi problemi nisu zatvoren autoput za Zagreb u trenutku dok nas tamo očekuju na poslovnom sastanku, niti nepravedni porezni zakoni – već bolest, starost, smrt i ponovno rođenje. Promjene koje su nama, vječnoj duši, posve strane i zato, kad smo im izloženi, uvijek izazivaju tjeskobu.

Probudimo li se tako, zahvaljujući silini prirode, iz svog sna o vladanju svijetom, možda ćemo uočiti da svijet savršeno dobro funkcionira bez naše intervencije, da su predviđena, tzv. prirodna rješenja – savršena, bez nepoželjnih nusproizvoda. A da su naši pokušaji da stvar popravimo (uredimo onako kao što se nama čini da bi nam odgovaralo) uvijek izvor novih problema koje treba rješavati. Na primjer: nije nam se dopadalo sporo putovati konjima i zapregama pa smo smislili automobile. Nakon početnog oduševljenja shvatili smo da uništavaju okoliš mrežom cesta i pri tom još zagađuju pitku vodu i zrak…  Dogodi li nam se, kojom srećom, ta preobrazba iz poraženog borca za opstanak u zadivljenog, ali sićušnog promatrača koji surađuje sa velikim planom života, postoji mogućnost da nazremo tko stoji iza te veličanstvene prirode, pripremljene tako da se u nju, samo ako pristanemo na pravila, možemo ugnijezditi bez previše problema.  Jer, niste valjda povjerovali da nešto tako savršeno nastaje slučajno, bez ikakva tvorca?

Tek tada, kad potražimo idejnog začetnika kreacije, materijalnog svijeta, dobit ćemo potpune odgovore na svoja pitanja o svrsi boravka u tom istom svijetu i načinu na koji možemo istinski zadovoljiti svoje prave potrebe – da budemo stalno, sve više sretni, zadovoljni, da uživamo bez kraja i konca u neslućenim raznolikostima. A u toj potrazi za istinom, doznat ćemo više o sebi, vječnoj duši zaglavljenoj u privremenoj materiji, te o svojoj dubokoj prirodi suradnika, a ne vladara, koja nam donosi potpuno ispunjenje.

Ako vam posuđena inteligencija funkcionira, sad biste se morali zapitati – čijeg suradnika? Jer, ako smo svi duše, svi smo suradnici, a tko je onda taj vladar, taj koji određuje pravila igre? To je osoba koja je jedina sposobna svakome od nas (a duša ima bezbroj) uzvratiti baš na jedinstven, nama neophodan način, bez greške. Osoba koja nas svih opskrbljuje svime što nam je potrebno i to bez truda, samo time što to poželi. Osoba koja nas toliko voli da s nama putuje iz tijela u tijelo ovog propadljivog svijeta (ničim prisiljena), čekajući strpljivo kad će nam dojaditi pokušaji da se napijemo u pustinji i ponovo se zaželjeti njena društva…  Naš pravi prijatelj, vlasnik svega što postoji i onaj tko uistinu u svemu uživa, bez iznimke, jer je sve pripremljeno po Njegovoj želji i mjeri. Kad prihvatimo svoj sretno podređeni položaj, postanemo zadovoljni svojom prirodom ovisnika o Savršenom gospodaru (umjesto o okrutnoj materijalnoj prirodi) i zaplešemo po zvucima Njegove flaute, najprije ćemo osjetiti spokoj, pa će otpadati viškovi emocija kao što su zavist, srdžba i pohlepa,  a onda ćemo se  jednom za svagda probuditi iz ovog sna u kojem glumimo vladare nesavladive prirode i ponovo zauzeti svoj prirodni položaj Božjeg suradnika, uronjenog u ljubav prema Njemu.