Bhakti caru svami (Krsna-katha 02/2009): Uvijek bi bio brinuo o drugima i iskazivao mnogo prijateljstva, mnogo ljubavi, mnogo dobrodošlice. Za sebe nikada nije želio nikakvo poštovanje. Bio je vrlo ponizan. Nije imao nikakvih pretenzija.
Bhakti Caru svami o Nj. s. Sridhar svamiju (Krsna-katha 02/2009):
Sjećam se vrlo živo kada sam prvi puta susreo Maharaja. Bilo je to 1977. sami početak godine, rani siječanj u Prayagu, na Kumbha Meli. Prabhupada je bio ondje, a mi smo, iz Mayapura, nas 35-40 bhakta, vozeći se u autobusu, putovali u Prayag, Allahabad, na Kumbha Melu.Sljedećeg jutra poslije prasadama, Sridhar Maharaj je objavio da planira povesti zainteresirane bhakte u dijeljenje knjiga. Kumbha Mela je vrlo, vrlo dobro mjesto za dijeljenje knjiga jer ne da dođu tisuće ljudi, već doslovce milijuni ljudi dođu. I većina ih je vrlo pobožna pa je to izvanredna prilika za dijeljenje Srila Prabhupadinih knjiga.
Ja sam bio tek novi bhakta, tek par mjeseci u pokretu. Podigao sam ruku pokazujući da želim ići u dijeljenje knjiga. Sridhar Maharaj je bio vrlo zadovoljan. Kao što znamo, Sridhar Maharaj je bio jako prijateljski naklonjen. Prijateljski najnaklonjenija osoba koju sam ikad sreo. Kada je vidio da sam samo novi bhakta, par mjeseci u pokretu, ne baš vješt u djeljenju knjiga, on me je sam poveo dijeliti knjige.
Poticao me je, “Idi, ti govoriš hindi, govori im na hindiju.” Većina tih ljudi su bili jednostavni seljani kojima je hindi bio materinji jezik. I tako sam prvi put sreo Sridhar Maharaja. Već od samog prvog susreta smo postali jako bliski. Maharaj je tada već bio sannyasi. Tih se dana sannyasije u ISKCON-u smatralo vrlo posebnim osobama. Prirodno su bili vođe ISKCON-a. Pokret ISKCON je u to doba bio vrlo snažan. Prabhupada je bio prisutan i pokret se širio.
UZORITA SAMILOST
Maharaj je kao sannyasi bio na vrlo uzvišenom položaju, a ja sam bio samo novi bhakta, no ipak se prema meni ophodio sa tako puno pažnje i privrženosti. To je bio Sridhar Maharaj. Uvijek bi bio brinuo o drugima i iskazivao mnogo prijateljstva, mnogo ljubavi, mnogo dobrodošlice. Za sebe nikada nije želio nikakvo poštovanje. Bio je vrlo ponizan. Nije imao nikakvih pretenzija. To je bilo nešto vrlo dojmljivo. Iako je bio iznimno veliki vođa i stariji bhakta, ipak bi se uvijek vrlo ponizno ponašao i nikada uistinu nije tražio bilo kakvo poštovanje.
Njegova samilost je bila vrlo uzorita. Primjetio sam da je nakon Prabhupadinog odlaska, mnogo bhakta napustilo pokret. Ne odmah po njegovom odlasku, već su bhakte postupno, zbog različitih razloga, napustili pokret i odstupili od svoje prakse. Maharaj bi uvijek, kad-god bi išao izvan zemlje, običavao pronalaziti te osobe i sastajati se sa njima i pokušavao ih je vratiti natrag. A ako se ne bi mogli vratiti, barem bi sa njima održavao izgledne odnose tako da barem mogu ostvariti vezu da se vrate kada to budu htjeli. Na taj je način Sridhar Maharaj vratio mnoge osobe, mnogo naše braće po Bogu, natrag njihovoj aktivnoj službi u pokretu ISKCON.
Uvijek se vrlo, vrlo brinuo o svačijem duhovnom životu. Ne samo bhakte, mnogi ljudi, mnogi izvan pokreta i kongregacijski članovi, sjećaju se sa neizmjernom nježnošću kako ih Maharaj zapravo približio svjesnosti Krišne. Maharaj je u ranim danima bio vrlo aktivno uključen u stvaranje doživotnih članova. Mnogi od njih su se, pod njegovim utjecajem, približili ISKCON-u.
TI IH INICIRAJ, JA NISAM ČESTO OVDJE
Jedna takva osoba je zapravo postala moj učenik. Uvijek sam se osjećao da ih je zapravo Maharaj trebao inicirati, njega i njegovu suprugu. Sa Maharajom se upoznao jedan vrlo fini par i on ih je zapravo učinio doživotnim članovima. Onda me je jednog dana poveo u njihovu kuću. Kada je došlo vrijeme za inicijacije i kada su izrazili želju da prihvate inicijaciju, inzistirao sam, “Maharaj, ti bi im trebao dati inicijaciju jer si ih ti vodio, brinuo se za njih.” Ali Maharaj je inzistirao da im ja dam inicijaciju, uglavnom zbog nekih praktičnih razloga. Rekao je, “Vidi, ja jedva da sam u Calcutti; uglavnom sam u Bombayu, a ti ondje (u Calcutti) provodiš većinu vremena.” Tako je Sridhar Maharaj jako brinuo o duhovnom životu osoba, i ni o čemu drugome, a osobito ne o samo-isticanju.
Kao što sam uvodno spomenuo, ja sam se prema Maharaju držao sa puno poštovanja jer je bio tako uzvišen sannyasi, dok sam ja bio tek novi bhakta. Pridružio sam se puno kasnije. Pokretu sam se pridružio 1976., kada je on već bio sannyasi. No 1977. je Srila Prabhupada meni dao sannyasu. Kada sam ja postao sannyasi i pokušao održati to raspoloženje poštovanja, Maharaj mi to jednostavno ne bi dopustio. Smatrao bi me samo prijateljem..
Uvijek je gurao naprijed, običavao me je gurati da sve to radimo. Sve to za širenje Prabhupadine misije i ekspandiranje sankirtan pokreta Sri Caitanye Mahaprabhua.
TAKO ŠALJIV, TAKO VESEO
Bombay i New York su dva mjesta gdje sam jako puno bio u društvu Sridhar Maharaja. Više u New Yorku nego u Bombayu. Bio sam uključen u zbivanja u New Yorku, a on je tamo često boravio. Ondje smo zajedno provodili mnogo vremena. Imao sam priliku vidjeti koliko mu je stalo do dobrobiti našeg pokreta, do širenja pokreta svjesnosti Krišne. Uvijek je vodio računa o tome kako u pokret dovesti još ljudi i angažirati ih. Na svoj jako prijateljski i veseo i neobuzdan način, Maharaj bi svakoga oraspoložio. Osobito bi novo -pridošli bili očarani Maharajevom prirodom. Bio je tako šaljiv, tako veseo.
Sjećam se jedne zgode u New Yorku. Poveo sam jednog od svojih poznanika iz Washingtona, a Maharaj je imao napravu koja bi vam omogućila da naglavce visite. [smješka se] I Maharaj je Henrija strpao u to. Legnete u tu stvar, naprava se izokrene i onda visite naglavačke. Maharaj bi to koristio za svoju tjelovježbu. Običavao mi je govoriti da je to jako dobra stvar za tijelo. I kada je to učinio, svi novci iz Henrijevih džepova su poispadali. A on je rekao, “Bez brige, tako prikupljamo novce od ljudi.”
Nedostaje nam, mnogo nam nedostaje, osobito kada idem u Bombay, svaki put kad idem u Bombay. Jedan vrlo važan dio Bombaya koji sada nedostaje je Sridhar Maharaj. Bombay mu je bio poput doma. Hram u Bombayu je bilo njegovo mjesto djelovanja. Običavao bi o svakome voditi računa – od bhakta do kongregacijskih članova, do gostiju, mladih i starih. O svakome bi vodio računa. Našem pokretu nedostaje njegov doprinos toliko dragocjen, toliko važan.
Ali što možemo? To je realnost. Jedan po jedan ćemo odlaziti. Ali ovaj pokret će nastaviti dalje, pokret mora ići dalje. Prazninu nastalu nestankom osoba – vrlo važnih pojedinaca poput Sridhar Maharaja – moramo uložiti napor da ispunimo tu prazninu stječući odlike, izvanredne uzorne kvalitete, kakve su oni imali. To je način kako da obogatimo svoje duše i to je način kako ćemo obogatiti društvo. Molimo se Maharaju da nas blagoslovi da možemo razviti djelić njegovih izvanrednih odlika i postati vrijedan dio ovog pokreta kao što je to on tako iznimno pokazao.
Srila Prabhupada ga je jako volio zbog zadivljujuće službe koju je neprestance obavljao. Nema sumnje da ga je Srila Prabhupada blagoslovio na najdivniji način. Zato je Prabhupada i uredio da ga dovede u ovu svetu dhamu Mayapura. Kada netko napusti tijelo u svetoj dhami poput Mayapura i Vrndavana, dostiže svoj duhovni položaj na duhovnom nebu. A jasno je da je osoba poput Srila Sridhar Maharaja dostigla svoj položaj u duhovnom nebu, na Srila Prabhupadinim lotosolikim stopalima. Način na koji je napustio tijelo nije običan, na vrlo posebnom mjestu poput svete dhame, Mayapura; za vrijeme vrlo posebne prigode, na poseban dan pojave Srila Srivasa Thakura; u vrlo posebnoj godini kada je ustoličena Panca Tattva u Mayapur Chandrodaya Mandiru; u vrlo posebno vrijeme poput brahma-muhurte, najpovoljnije doba dana. Sve su to jasne naznake da je Maharaj dostigao svoje duhovno savršenstvo.
Srila Sridhar svami Maharaja ki jai! Jagat-guru Srila Prabhupada ki jai!