(Krsna-katha 03/2000):
Upravo se racvjetava još jedno proljeće – u zraku, ispunjenom privlačnom svježinom novih mirisa, naslućuju se avanture. Javlja se srh želje za promjenom. “Vrijeme je idealno za zaljubljivanje,” poručuje um, umoran od jednoličnosti duge zime.
Dragi čitatelji,
Upravo se racvjetava još jedno proljeće – u zraku, ispunjenom privlačnom svježinom novih mirisa, naslućuju se avanture. Javlja se srh želje za promjenom. “Vrijeme je idealno za zaljubljivanje,” poručuje um, umoran od jednoličnosti duge zime. “Probajmo još jednom, pa nije prošli put baš taako loše završilo, ipak smo se zabavili, zar ne?”
“Probajmo,” brzo se slažem da se ne predomisli, no ovog puta, začudo, nakon istog frustrirajućeg iskustva, dodajem, “Zašto ovog proljeća ne bismo pokušali nešto sasvim novo, jedinstveno – zaljubiti se u Krišnu, za promjenu? Nismo li i ti i ja, dragi moj višestoljetni neumorni pratioče, već malo prestari za te stare, dječje igre s poznatim krajem koje me uvijek na kraju ostave gladnom, s gorkim okusom u ustima?”
Ulovila sam ga nespremnog i moj se pratioc odmah složio. Krenuli smo zajedno u potragu za našim budućim ljubavnikom – na predavanje Srila Sacinandana svamija. Tamo Ga zamalo sretnosmo. Već smo Ga skoro uhvatili, ali su nam se na putu prepriječile neke stare, ofucane misli, sumnje, što li je već bilo, i On ode, pobježe. No, nismo se predali tako lako. I dalje u tandemu, moj um i ja, slijedili smo Ga i već za par dana opet smo Mu nadomak u Zagrebu u dvorani nekakvog kina – nama yajna u tijeku. Tu smo Ga skoro pa dotakli. Jedna od Krišninih osobina, kažu spisi, jest da je jako drag. To smo nas dvoje, moj um i ja, u toj avangardnoj dvorani na Remetincu, bogme i osjetili. Ohrabreni, krenuli smo drugog dana dalje za Njim, a nekako nam se već uvukao u misli pa kao i da se nismo rastajali. “Tako to počinje, zar ne, sjećaš se?” podsjećam ja svog pratioca kako počinje ljubav, da mi ne izgubi polet. Prividno smireni – pa nismo mi od jučer – ali iznutra ustreptali, slijedimo trag. Naslućujemo nešto posve drugačije od svega što smo do sada probali…
U Zagrebu sam susrela prijateljicu koju sam jedva prepoznala – od ljubavi je procvjetala poput proljeća, pomladila se, proljepšala. Udaje se. U meni raste žudnja da se i ja tako ozarim od ljubavi i sreće, ali jednom za svagda, bez kraja. Dogovaram se sa stalnim pratiocem i, uvjerivši ga da natrag nema smisla, nastavljam kuda sam naumila – dalje za Ljubavnikom. Nije lako. Još uvijek koristim tek materijalna osjetila u svojim pokušajima služenja. Zbog ukorijenjenog neznanja držim da su to moja prava osjetila i po navici očekujem da će mi ona pružiti sreću. I pružaju – ponekad sreću pa onda nesreću, kao što je to već predviđeno u materijalnom okruženju. Treba samo ustrajati na ovom putu, unatoč izmjenama sreće i nesreće, jer ću, tek kada se posve oslobodim ove sulude ideja da sam ja tijelo, moći prepoznati sreću. Pravu sreću. “Kada nam se otkriju duhovna osjetila, pomoću njih možemo biti sretni.” (SB 8.19.24) “Sveto ime ne može bez uvreda pjevati onaj tko nije pročistio osjetila. Materijalna osjetila ne mogu pravilno mantrati sveto ime. No, prihvaćanjem ovog procesa mantranja, dobijamo priliku da se doista pročistimo, tako da uskoro možemo mantrati bez nanošenja uvreda.” (“Nektar predanosti”)
U međuvremenu, dok mi taj dan ne svane, u stalnim pregovorima s umom, nastavljam dalje. Nas dvoje smo ipak odlučili – ovog puta se zaljubljujemo zauvijek!
Vinata dd