Vinata dd – (Krsna-katha: 2000): Osjećaji su, dakle, posve u redu, oni nas obogaćuju, ali imaju svoje mjesto u našem životu, a to nije čelno. Potiskivati osjećaje je štetno i opasno, ali je isto tako opasno dozvoliti im da zavladaju nama i postanu temelj naših odluka.
Vinata dd
Krsna-katha 2000
Upravo čitam Mahabharatu i čudim se kako je to itko ikada mogao pomisliti da je čisti Krišnin bhakta očito bezosjećajna duša koja se ni nad čim ne snebiva (jer zna da je sve Krišnin aranžman, zar ne?), ništa je ne uznemiruje (to ti je karma, prabhu) i prema nikome – osim naravno Krišni i duhovnom učitelju – ne pokazuje nježne osjećaje (jer nismo ovo tijelo), a pogotovo ne dozvoljava da se vidi kako su njezini osjećaji povrijeđeni (nećeš valjda biti na false egu). Ako vam ove poštapalice u zagradama zvuče poznato, znači da vas Kali yuga pamćenje još uvijek dobro služi te da vam u sjećanju odjekuju glasovi, ne tako davnih i možda čak niti baš posve prošlih vremena u našoj zajednici bhakta. Srećom, zapuhali su novi vjetrovi i emocije više nisu na crnoj listi. Ohrabruju nas da ih slobodno doživljavamo i pokazujemo – pa ljudi smo, zaboga! – bez straha da će nas diskvalificirati kao bhakte. Samo da ne pretjeramo i, bježeći iz jedne krajnosti, ne uletimo u drugu pa se počnemo oslanjati na njih potpuno i pretvorimo se u puke sentimentaliste koje smo do jučer tako žustro ismijavali.
Što se emocija tiče, Mahabharata naprosto vrvi od njih. Pršti na sve strane od ponosa, gnjeva, obećanja danih u afektu, osveta, ljubavi… Ni Sam Krišna ne zaostaje po tom pitanju baš za ostalim Svojim vječnim prijateljima prerušenim za ovu priliku u ljudska bića. I On je u nekoliko navrata preplavljen osjećajima prema Arjuni spreman čak prekršiti Svoj zavjet i umiješati se u bitku osobno premda je obećao da to neće učiniti. (I premda zna unaprijed ishod jer Mu ništa nije nepoznato.)
Svi ostali sudionici kolosalne bitke – u usporedbi s kojom su, po pitanju prolivene krvi, nedavni masakri na Balkanu dječja igra – revno izvršavaju svoju dužnost, iako mnogi od njih znaju da je pobjednik već odlučen. Bhisma i Drona znaju čak i koji će borac uzrokovati njihovu smrt, a nije im nepoznato niti da su Arjuna i Krišna zapravo Nara i Narayana te su stoga nepobjedivi. Ipak, bore se kao lavovi do zadnjeg trena.
Jer, dužnost je dužnost, a osjećaji su osjećaji. Dronin najdraži učenik Arjuna i Bhismin obožavani Krišna nalaze se na suprotnoj strani bojne linije pa i Drona i Bhisma s njima na ratištu razmjenjuju strelice. Takav je scenario, važno je jedino da pošteno odradiš svoju ulogu, na Krišnino zadovoljstvo. I da nikada ne zaboraviš da je Krišna režiser, a ne ti.
U jednom je trenu Yudhisthira ophrvan bolom zbog gubitka dragog nećaka, saveznika i prijatelja Ghatotkace, Bhiminog sina, te je spreman samoubilački se baciti u okršaj s Karnom… Krišnina mu se objašnjenja o nužnosti Ghatotkacine smrti nimalo ne sviđaju i ne mogu ga zaustaviti da napravi ono što osjeća – osveti se onome tko mu je ubio nećaka. Tada se pojavljuje njegov djed Vyasadev i nježnim ga riječima razuvjerava, podsjećajući ga da je smrt kraj koji čeka sva stvorenja na ovom svijetu te mu razotkriva da je Ghatotkaca već stigao u duhovni svijet. Yudhisthira dolazi k sebi i odustaje od samoubilačke borbe jer njemu je, prema Krišninoj želji namijenjeno carsko prijestolje, a ne smrt na bojnom polju.
Osjećaji su, dakle, posve u redu, oni nas obogaćuju, ali imaju svoje mjesto u našem životu, a to nije čelno. Potiskivati osjećaje je štetno i opasno, ali je isto tako opasno dozvoliti im da zavladaju nama i postanu temelj naših odluka. Prisan odnos djeda (Vyasadeva) i unuka (Yudhisthira) prepun osjećaja dobro je poslužio jer je upravo zbog njega unuk poslušao djeda (a prije toga čak ni Krišnu nije mogao) te nije djelovao na temelju svojih osjećaja, već u skladu s Krišninom željom. Osjećaji su poput katalizatora, služe tome da pojačaju ili ubrzaju akciju, no nikada ne smijemo izgubiti iz vida što zapravo želimo učiniti.
Želimo li postati bolji ljudi jer ćemo tako izbjeći patnju ili želimo učiniti nešto čime će naš duhovni učitelj biti zadovoljan, a mi dobiti šansu da nam se svijest izdigne iznad ove materijalističke baruštine i nasluti obrise Krišninih lotosovih stopala? Prolaznik, pa možda čak ni prijatelj, koji naše djelovanje bude izvana promatrao, neće nazrijeti razliku, ali nama samima naš motiv neće ostati nepoznat. A on će odrediti gdje ćemo zapravo dospjeti.
GIRIRAJ
Vinata dd