SB 3.21.31 – Razgovor između Manua i Kardame

Candramauli svami, Lika (Krsna-katha 6/2012): Budimo Krišnin instrument pri pomaganju drugima.

Candramauli svami, Lika (Krsna-katha 6/2012): Budimo Krišnin instrument pri pomaganju drugima.

 

“Temelj svih aktivnosti u našem pokretu je da pokušamo što više ljudi učiniti svjesnima Krišne, da na neki način budemo Krišnin instrument pri pomaganju drugima. Osoba koja to radi uistinu duhovno napreduje.”

 

INSTRUMENT KRIŠNINE MILOSTI

 

Kada je Srila Prabhupada ustanovio ovaj pokret objasnio je da postoje različite kategorije funkcioniranja u procesu predanog služenja – prvorazredni, drugorazredni i trećerazredni stupanj. Trećerazredni bhakta prakticira predano služenje, smatra ga se početnikom. Zanima ga samo vlastiti duhovni napredak i zbog toga može jako dobro obožavati Božanstva; može mantrati Hare Krišna maha mantru, ali ne vidi da je važno svjesnost Krišne davati drugima. Zato ostaje u položaju u kojem ne može uistinu konkretno napredovati jer svjesnost Krišne kakvu je uspostavio Srila Prabhupada – to je najvažnija stvar za razumijeti – pretpostavlja propovijedanje. Osnivač-acarya  je dao načela pomoću kojih osoba može prakticirati filozofiju predanog služenja, bhakti yogu i to na takav način da napreduje. Među različitim sampradayama i organizacijama primjena općenitih načela bhakti se može razlikovati u skladu sa spoznajama osnivača utemeljitelja ili duhovnih učitelja. To je propovijedanje u skladu s mjestom, vremenom i okolnostima. Ali naročito su gaudiya vaišnave – naš pokret – propovjedački pokret. Temelj svih aktivnosti u našem pokretu je da pokušamo što više ljudi učiniti svjesnima Krišne, da na neki način budemo Krišnin instrument pri pomaganju drugima. Osoba koja to radi uistinu duhovno napreduje.

Srila Prabhupada piše da postoje dvije vrste bhakta. Jedna vrsta koje zanima samo vlastiti napredak i druga koje zanimaju druge osobe. Brinuti se za druge ne znači ne brinuti se za sebe. Da bismo davali, moramo nešto imati. Zato se osoba brine kako osobno napredovati tako da dođe do standarda da postane instrument samilosti u životima palih uvjetovanih duša naročito u ovom dobu Kali. To je jako teško doba u kojem čak i ljude rođene s dobrim osobinama, pobožne, rođene u dobrim obiteljima, koji imaju sukriti u ovom ili onom obliku – društvo i klima u ovom dobu vuku dolje. Često i oni padaju u gune strasti i neznanja pa mogu postati jako griješni, iako iz prošlog života vuku pobožne zasluge zbog kojih u ovom životu dobro počinju.

 

SAMILOST

 

Jedna od osobina bhakta koje Prabhupada ovdje spominje u nekoliko navrata je samilost. Samilost je srce bhakti. Samilost znači vidjeti sebe u odnosu s drugima. Vidjeti sebe kao instrument za duhovni napredak drugih. Takve nas osobine uzdižu na drugi stupanj. Na njemu čovjek obožava Boga s devocijom, vidi da je Bog objekt njegove ljubavi. Svoju ljubav daje Bogu tako što vrši proces predanog služenja, pjeva Sveta Imena, odaje Gospodinu poštovanje, obožava Ga na različite načine i sjeća Ga se. Krišna objašnjava što je proces bhakti: „Uvijek misli na Mene, postani Moj bhakta, obožavaj Me i odavaj Mi poštovanje“. No on obuhvaća i obožavanje Gospodina kroz obožavanje Njegovih bhakta, što je važnije od obožavanja samog Gospodina. Dio tog procesa je da se sprijateljimo s drugim bhaktama, da ih služimo na isti način ili čak i više nego što služimo Gospodina. Kao što Krišna kaže u Adi purani u prvoj kitici: „Onaj tko kaže da je Moj bhakta nije Moj bhakta, ali onaj tko kaže da je bhakta moga bhakte je zapravo Moj bhakta“. Neki ljudi tumače da se to radi o čistom bhakti Gospodina, no Prabhupada objašnjava da se to odnosi na sve bhakte, na služenje svih bhakta, svih onih koji su uključeni u predano služenje. Svi su oni posebni. Zašto? Zato što dolaze u područje duhovnog života i gledaju Krišnu kao krajnje načelo postojanja ili sreće i obožavanja.

Samilost valja pokazati i prema uvjetovanim dušama, onima koji su izvan procesa predanog služenja. Prabhupada ovdje naglašava te iste stvari i za sannyasije – putujuće propovjednike i za obiteljske ljude također. Također spominje da je ovaj pokret propovjedački pokret. To nije pokret samo za izradu čapatija i da smo onda s tim sretni. Drugim riječima, ne zanima nas ono što se smatra crkvenim zbivanjima. To se događa s religijama – počnu s filantropskim, humanitarnim djelima, idu među ljude i tako dobiju velik broj sljedbenika, a onda se izoliraju, imaju svoje zgrade, novac, sljedbenike i stagniraju. To je povijest mnogih velikih religija u ovom svijetu. To se naziva crkvenim statusom, kad smo sretni sa svojom službom unutra, ali se ne okrećemo prema ljudima vani – naš fokus nije da pomažemo drugima, nego da mi budemo sretni obožavajući Boga.

 

SAMO NAJBOLJE ZA KRIŠNU

 

No, Prabhupada kaže, mi se ne brinemo za vlastitu sreću. Naša sreća ovisi o Krišninom zadovoljstvu, a ne o stvarima koje ćemo mi sami za sebe urediti. Svi želimo biti sretni, no sreća dolazi kada postanemo instrument Krišnine milosti prema drugima.

Na sljedećem stupnju vidimo sebe u drugima, vidimo druge kao važnije od samog sebe. Jako je teško doći na taj stupanj predanog služenja jer svih nas brine kako ćemo mi sami napredovati u mantranju, čitanju i drugim službama, no Prabhupada objašnjava da se raspoloženje propovijedanja očituje u tome da svoje službe obavljamo na takav način da to druge privlači u svjesnost Krišne.

Mogu vam dati jednostavan primjer, kad ljudi dođu u naš hram, vide da hram nije baš jako čist i onda nisu inspirirani; ali kada primijete, „O kako je čist taj hram, kako su ga uspjeli tako očistiti?“ – to čišćenje je onda propovijedanje. Želimo nešto učiniti tako lijepo da je Krišna zadovoljan kad Mu to ponudimo. Onda ta naša služba nadahnjuje druge, bez obzira o čemu se radi, čak i ako je to pranje suđa. (Prabhupada kaže da lonci moraju biti potpuno čisti od vrha do dna, bez ikakvih crnih mrlja na dnu, inače se ne mogu koristiti za Gospodina.)

Savršenstvo, naravno, dolazi s bhakti, a bhakti se izražava tako da kvalitetu pokušamo unijeti u sve što činimo. Kvaliteta znači da Gospodina želimo zadovoljiti na najbolji mogući način, a propovijedanje zapravo znači promijeniti srce i privući nekoga u svjesnost Krišne. Imamo različite načine propovijedanja, pomoću dijeljenja knjiga, pomoću otvaranja hramova, pomoću predavanja, pomoću nadahnjivanja drugih da pjevaju i plešu u kirtanu. Sve to činimo u raspoloženju privlačenja drugih i nadahnjivanju u svjesnosti Krišne.

 

JEDNOSTAVAN  ŽIVOT I PRIVLAČENJE DRUGIH KRIŠNI

 

Prabhupada ovdje kaže da naročito grihaste ne smiju biti zainteresirani samo za svoj vlastiti obiteljski život, za svoju osobnu svjesnost Krišne, već trebaju vidjeti kako da se povežu s drugim grihastama, naprave zajednice i inspiriraju druge da se pridruže svjesnosti Krišne. Prabhupada daje jednostavan primjer: pozovite bhakte, dijelite prasadam, govorite iz Bhagavad-gite i Srimad Bhagavatama. Jednostavno, ali tako se zapetljamo u svakodnevne aktivnosti izdržavanja obitelji koje se protežu i na naš posao, da imamo jako malo kvalitetnog vremena da se prihvatimo svoje odgovornosti u svjesnosti Krišne, a kamoli da još i propovijedamo. No, mi nismo došli u ovaj materijalni svijet da bismo stvari lijepo uredili u materijalnom pogledu. Takvi materijalni aranžmani će nam priuštiti samo novo rođenje u ovom svijetu. Zato je Prabhupada rekao, „živite jednostavno, učinite minimum koji je potreban da se pobrinete za obiteljske odgovornosti i iskoristite svoje vrijeme za prakticiranje svjesnosti Krišne, a to znači da se okrenete prema drugima i pokušate druge inspirirati u svjesnosti Krišne“. To svatko može učiniti. Svatko to može učiniti. Svatko treba biti u stanju razmišljati da, ako bi me netko zamolio da kažem nešto o svjesnosti Krišne –  spreman sam za to.

Ali trebamo također misliti kako  možemo iskoristiti svoje vrijeme da dođemo do drugih. To je naš fokus, a Krišna će urediti stvari. Kad Krišna vidi da imamo  želju inspirirati druge u svjesnosti Krišne, On će nam na neki način dati mogućnost da to i učinimo. Zato se sve temelji na želji, a želja se manifestira u praktičnim aktivnostima.

 

PROPOVIJEDANJE ZNAČI PROMIJENITI SRCE

 

Jako je važno doći na taj drugi stupanj. Ako ostanete na prvom stupnju mislite samo o svom vlastitom duhovnom napretku, a  onda je jako teško dobiti Gospodinovu milost. Dobit ćemo neku milost, ali nikada nećemo biti u stanju doživjeti tu pravu sreću koja dolazi kada ispunjavamo Srila Prabhupadinu želju. Srila Prabhupada je ovaj pokret osnovao kao pokret propovjednika. Propovijedanje znači na neki način drugima promijeniti srce.

Evo zanimljiva mala priča koju sam puno puta čuo. Ne mogu povezati priču s nekim konkretnim vremenom i mjestom, ali jako puno puta sam je čuo. Ponovit ću je, a vi ćete mi reći da li je to vjerodostojna priča. Prije puno godina dok je Srila Prabhupada još ovdje bio prisutan naš pokret se temeljio na hramovima. Kongregacije nije bilo. I tako  jednog je dana neka dama došla u posjet nekom od naših hramova. Atmosfera je bila prilično stroga, striktna, a ona je bila odjevena neprihvatljivo prema hramskim standardima. Imala je mini suknju, neku ekstravagantnu frizuru, dobro je bila našminkana. Bhakte su mislili, „Ona je gost, ali ipak trebamo je poučiti da se ne dolazi u hram tako odjeven.“ No, dama se nije promijenila. Došla je ponovno još nekoliko puta i onda su bhakte počeli biti malo oštriji s njom, „Ne možeš dolaziti tako odjevena, nije lijepo da si takva pred Gospodinom, trebaš se jednostavnije odjenuti.“ I tako, ona se malo uznemirila i prestala dolaziti. Neposredno nakon toga čula je da Srila Prabhupada dolazi u hram. Odlučila je otići i vidjeti još tog gurua. Prabhupada je upravo je sjeo da bi počeo svoj govor, a ona je ušla odjevena na isti način. Kratka suknja, kosa u zraku, make up po licu, svakakve ratne boje. Ušla je i taman se obazrela da vidi gdje će sjesti, a Prabhupada ju je pogledao i rekao, „O hvala ti što si došla, danas jako lijepo izgledaš.“ Jednostavno joj je rastopio srce, sjela je, slušala svaku riječ koju je Prabhupada izgovorio i te večeri se vratila kući, skinula make up, promijenila frizuru i rekla, „ Ako je to ono što će se bhaktama svidjeti, napravit ću to.“

Bhakte koji su bili grubi s njom nisu nigdje dospjeli, već su je praktički izbacili van, a Prabhupada je nije vidio kao tijelo, nego kao dušu i odnosio se prema njoj kao duši i zbog toga joj je dopro do srca. Potom je bila spremna bilo što promijeniti ako će to ugoditi bhaktama, Krišni. Bila je sretna što ju poštuju kao živo biće, a ne samo kao tijelo. To je propovijedanje.

 

JEDNO I DRUGO

 

Ponekad mislimo da propovijedanje znači samo poznavanje filozofije, ali Sanatana goswami Haridas Thakuru kaže da neki ljudi propovijedaju, ali ponašanje im nije baš jako dobro, nije u skladu s vaišnavskim ponašanjem. Drugi se pak lijepo ponašaju, ali ne propovijedaju. No zato on slavi Srila Haridas Thakura i kaže, „Ti si najbolji od svih bhakta jer ti propovijedaš slave Svevišnjeg Gospodina i slijediš vaišnavsku etiketu.“ Propovijedanje uistinu znači ponašanje, kako se odnosimo prema drugim ljudima, kako se ponašamo s drugim bhaktama, kako se ponašamo s ljudima općenito. Ponekad vidimo ljude koji nisu bhakte i uopće ne želimo biti s njima. Da, mi se s njima ne družimo, s abhaktama, ali im dajemo svoje društvo. To znači da ne prihvaćamo njihovo društvo, ali želimo na neki način nadahnuti ljude da prihvate svjesnost Krišne. Prabhupada kaže, to je rizik, to je jako teško. Prihvatiti svjesnost Krišne znači uistinu sebe staviti u položaj: što treba učiniti da bih nekako bio instrument Prabhupadine milosti ili milosti mog duhovnog učitelja.

 

SAMILOST JE PRIRODA BHAKTI

 

Prihvatiti svjesnost Krišne znači uistinu sebe staviti u položaj: što treba učiniti da bih nekako bio instrument Prabhupadine milosti ili milosti mog duhovnog učitelja, a to znači družiti se s duhovnim učiteljem.

Kao što je Prabhupada rekao:  ako me želite zadovoljiti, činite ono što ja činim. Mi smo mislili, „Pa tko može napraviti to što radi Prabhupada?“ Izgledalo je nemoguće. Prabhupada je samospoznata duša, šaktyaveša avatar opunomoćen od Krišne da obavi taj posao u svijetu. Njegov je dolazak predviđen u spisima kao osobe koja će doći to napraviti. On nam kaže: radite to što ja radim. Što je on zapravo mislio? Mislio je, „ Ja sam vani i pokušavam drugima dati svjesnost Krišne, a vi učinite to isto koliko god je to u vašoj moći.“

Tako se postaje sretan u svjesnosti Krišne – kad um maknemo od sebe.  U Americi su napravili istraživanje među materijalistima. U Americi su ta istraživanja jako popularna. To je tako dosadna zemlja. Malo se inspiriraju samo zato što imaju puno tih anketa, istraživanja. Dosadno im je jer su stigli do kraja osjetilnog uživanja. Sve je staro, iskušano, sve su već isprobali i onda rade ovu anketu pa onu anketu, ovo istraživanje pa ono istraživanje i pokušavaju sve samo da otkriju nove informacije pomoću kojih će postati sve tuplji. Ali poanta je u tome da su napravili to istraživanje tražeći koji ljudi su najsretniji, koje su im osobine i aktivnosti, čime se bavi osoba koja se smatra sretnom. Dvije stvari su im zajedničke – (1) život im je ispunjen, jako su aktivni i (2) služe druge. Čak i iz materijalističkog kuta gledanja ljudi koji doživljavaju sreću u materijalnom svijetu misle kako pomoći drugima i onda postanu sretni.

 

SPAVANJE NA LOVORIKAMA SE NE ISPLATI

 

Moramo pomoći sebi! Zašto pomažemo sebi? Zato da bismo mogli pomoći drugima! Prabhupada kaže: „ovaj pokret je para upakara“ – za dobrobit drugih. Mnoge institucije, mnoga društva počnu tako, ali se nakon nekog vremena izoliraju i okrenu sami sebi. Bave se sami svojim aktivnostima. Prabhupada upozorava na tu opasnost i to je ono što se dogodilo u Americi. Duh propovijedanja je bio jako izražen dok je tamo bio Prabhupada. Bhakte su bili na cesti svaki dan, dijelili su knjige, imali su kirtane, hariname. Na različite načine su razmišljali kako doći do ljudi. U svakom hramu su imali nekolicinu bhakta koji su se bavili samo s Božanstvima, a svi drugi su bili vani. Pokret se strašno brzo širio.

I što je Krišna učinio? Slao je više bhakta, puno lakšmija. Dao je mnoge pogodnosti i što se onda dogodilo? Postalo nam je jako ugodno. Opustili smo se, počeli živjeti fino na onome što smo stekli kao plodove propovijedanja i onda su stvari počele ići nizbrdo. Ljudi su  nakon nekog vremena počeli odlaziti i duh propovijedanja postao je duh samoodržavanja. Ako pokušavaš samo održavati nešto, onda ideš nizbrdo. Ponekad ljudi kažu, moramo održavati svoj hram i borimo se za to. Ja im kažem: idite van i propovijedajte. To je sve. Čim odete van i propovijedate, Krišna će održavati vaš hram. To je automatski zato što je to propovijedački pokret.

 

DOPRIJETI DO DRUGIH

Što god da jesmo, u koju god kategoriju da pripadamo – da li smo sannyasi, grihasthe brahmacari, brahmacarini – na neki način trebamo biti u raspoloženju pokušavanja davanja svjesnosti Krišne drugima! Kad kuhate trebate razmišljati: kako mogu ovo skuhati tako dobro da, kad bhakte to pojedu, pomisle – ovo je najbolji prasadam. Kad obožavate Božanstva, razmišljajte: kako to mogu napraviti tako lijepo – ne samo izvedbom, već s bhakti koja je od suštinske važnosti u tim aktivnostima – da Krišna bude zadovoljan mojom ponudom. Bhakte misle kako sve napraviti na najbolji mogući način kao instrumenti za dopiranje do drugih. To je razina na kojoj je Prabhupada ustanovio ovaj pokret. Razina na kojoj gledamo kako doći do drugih.  

Možda to već činimo, ali ne činimo dovoljno. Maya je jaka i jako brza, stvara sumnje među bhaktama, a jedna od njih je – trebaju mi materijalne pogodnosti da bih mogao učiniti ono što želim učiniti. Ali, pogledajte oko sebe i vidjet ćete da već imate sve što vam treba da to možete učiniti. Ako trebate više, Krišna će vam dati, a ako trebate manje, Krišna će vam oduzeti. Ne moramo brinuti i pokušavati nekako popraviti svoju materijalnu situaciju. Trebamo ustanoviti zajednice. To je važno jer zajednica je temelj za jedinstvo među bhaktama, a jedinstvo je vrlo moćno. Ali unutar zajednice je duh služenja, međusobnog služenja i služenja uvjetovanih duša.

 

SRETNI I NESRETNI

 

Koja je razlika između bhakte i uvjetovane duše? Jedna riječ. Jedna osoba je postala sretna, a druga je još uvijek nesretna. U tome je jedina razlika. Može nam se činiti da se aktivnosti razlikuju, ali ponekad su aktivnosti iste, samo je raspoloženje s kojima se obavljaju te aktivnosti drugačije. Razlika između bhakte i abhakte, onog koji prakticira svjesnost Krišne i onog koji ne prakticira, je da je ovaj koji ne prakticira svjesnost Krišne nesretan i Prabhupada je te nesretnike htio učiniti sretnima. To je priroda onoga kojeg mi nazivamo bhaktom. On ima nešto i želi to dati drugima. Ima neko znanje i želi to upotrijebiti, ima novac i želi to upotrijebiti i dobit će više. Imaš vremena, upotrijebi ga za Krišnu i dobit ćeš više; imaš inteligencije, upotrijebi ju i dobit ćeš više. Što god upotrijebiš u Krišninoj službi, to se povećava. Ako upotrebiš energiju, Krišna će ti dati više energije ukoliko je koristiš na pravi način. To je svjesnost Krišne. Krišna je izvor svega i On je spreman opunomoćiti svoje bhakte u skladu s tim koliko žele prihvatiti to opunomoćenje. To što možemo učiniti je neograničeno.

Prabhupada je to također rekao. Rekao je: „Ovaj pokret može zavladati svijetom za 18 dana“.  Onda nas je pogledao i rekao, „ali vi niste spremni!“ Što je mislio s time da nismo spremni? Znači, još uvijek imamo materijalne želje, još ih uvijek želimo ispuniti. Želite li znati kako ispuniti materijalne želje? Zaboravite na njih! Na taj način ćete ih ispuniti. Ako zaboravite na njih, Krišna će vam ih ispuniti ili će vam dati nešto još bolje i onda ćete tako i tako zaboraviti na njih. Na taj način možete ispuniti materijalne želje.

 

ŽRTVOVATI SE ZA DRUGE

 

Ovaj pokret je pokret samilosti i Prabhupada objašnjava što će biti kvalifikacija naših bhakta koji će ovaj svijet učiniti svjesnim Krišne i rekao je to na jedan jako zanimljiv način. Kad imamo tu kvalitetu devocije u našem pokretu da smo spremni žrtvovati svoje živote za dobrobit drugih, onda će ovaj pokret biti uspješan. Što žrtvujemo? Ono što nam je Krišna dao. Tako i tako, život je Krišnin. Ništa ne pripada nama, čak i duša je dio Krišne. Možemo se pitati što je naše? Ništa, zapravo. Tijelo dolazi od materijalne energije koja dolazi od Krišne tako da ništa ne pripada nikome od nas. Što god koristimo u služenju Krišne jednostavno dajemo natrag Krišni i Krišna je tako sretan da nam želi dati više tako da možeš ponovno napraviti istu stvar. Kad koristimo sve što nam Krišna daje, vrijeme, inteligenciju novce – što god da je, u služenju Krišne onda nam se to vraća sve više i više i više.

Živite jednostavno, odvojite vrijeme za temeljne stvari, mantrajte Sveto Ime Gospodina. Ne smijemo reći, „ Ja nemam vremena za mantranje, nemam vremena za čitanje Prabhupadovih knjiga, nemam vremena za prava kvalitetna druženja s bhaktama.“ Te stvari su temelj naše prakse. Ako se te stvari lijepo naprave, bit ćemo inspirirani propovijedati svjesnost Krišne drugima. Kod propovijedanja se radi o samilosti, a samilost je priroda bhakti. Svi su samilosni na neki način. Majke su jako samilosne prema svojoj djeci, prema članovima svoje obitelji, prijateljima. Otac isto tako. Svatko ima neku vrstu samilosti, ali je motivirana na taj način da sam ja u središtu. Naposlijetku, Krišna se manifestira kao Sri Krišna Caitanya Mahaprabhu, kao najmiolostivija manifestacija Svevišnje Božanske Osobe. I što On radi? Daje najviše, najbolje svima. Jednostavno kaže: „Imam tako puno plodova, ali ja sam samo jedan vrtlar, ne mogu podijeliti sve te plodove. Samo sam jedna osoba. Molim vas, pomozite!“ On nas prosi i moli da mu pomognemo. Opisano je u Adi lili u sedmom poglavlju, „Molim vas, pomozite mi podijeliti plodove.“ A što su plodovi? Plod je ljubav prema Bogu! 

 

ZAŠTO PATIMO?

 

Svi pate, zašto? Zato jer su zaboravili svoj odnos sa Svevišnjom Božanskom Osobom. To je jedini razlog patnje. Čim osoba uspostavi svoj odnos s Bogom, svi problemi će se riješiti kroz to razumijevanje. Kad smo povezani s Krišnom, pomoću te veze možemo riješiti sve probleme, jer Krišna riješava svačije probleme u ovom procesu bhakti.

Ljudi pate, da. Kvaliteta, odlika bhakte je da kad vidi da je netko sretan, on postaje sretan, a kad vidi da je netko nesretran i on se isto osjeća nesretnim. Narada Muni to kaže i pokazuje. Zato je rečeno da su acarye sretni, da se osjećaju sretnima samo kad svi postanu svjesni Krišne. Ako želimo udovoljiti velikim bhaktama, usrećiti ih, trebamo pomoći u širenju svjesnosti Krišne. Oni zbog toga dolaze i nas pokušavaju nadahnuti da činimo to isto. Možemo samo gledati naokolo i vidjeti što imamo i što god da imamo pokušati to iskoristiti na najbolji način za širenje svjesnosti Krišne. To je ono što Prabhupada konkretno kaže u ovom komentaru. Svi trebamo biti instrumenti samilosti prema drugima prakticirajući svjesnost Krišne.