Živa bića su vječna i imaju svoje vječne potrebe. Ako se netko brine samo za potrebe tijela, ne mareći za vječne potrebe života, onda je dio civilizacije čije napredovanje odvodi živa bića u najtamniji predio neznanja. Spavajući u tom najtamnijem predjelu, čovjek ne osjeća osvježenje, već je postupno sve umorniji. Izmišlja različite postupke kojima nastoji smanjiti umor, ali ne uspijeva i tako ostaje zbunjen. Jedini put za ublažavanje ovog umora u borbi za opstanak je put predanog služenja.
(SB 3.29.5, komentar)