U zadnje vrijeme svako malo čujem o kapetanu koji je, navodno, prvi napustio brod koji tone. Znate već, nasukani cruiser, suvremena varijanta Titanica, Costa Concordia, brodolom zajedništva (‘concordia’ znači zajedništvo). Zajedništvo štima dok uživamo na krstarenju – jedni troše, a drugi zarađuju plaće, svi se slažemo, tako treba biti, u tome smo složni. No, kad se stvari izvrnu na bok ili krenu prema dnu, onda svatko spašava ono najvrednije – sebe. (Odnosno ono što smatra sobom: propadljivo tijelo s nepoznatim, ali definiranim rokom trajanja.) I tu se svi slažemo, zar ne?
Začuđuje zapravo da se itko upće i čudi što je čovjek koji je imao najviši položaj i ovlasti najprije osigurao ono što bi se u narodu zvalo „svojom guzicom“. Jer, danas su vremena takva da je takav scenario ono čemu djecu podučavaju od najranijih nogu, od kad ih prvi put posade pred televiziju i izlože ih gomili utisaka smišljenih za kreiranje poslušnog, bezumnog potrošača. Poruke koje gledaoci usisavaju uglavnom su tipa: prava stvar je kad se sve vrti oko tebe; kad možeš napraviti sve što ti padne na pamet; kad nemaš nikakvih ograničenja, ni obaveza; kad si toliko utjecajan da možeš kupiti što god poželiš i bez posljedica se izvući iz svake situacije… Veličaju se i slave podvizi političara koji su prevarama i makinacijama osigurali nekoliko svojih budućih pokoljenja pa takvi postaju idolima mladih željnih uživanja bez truda. Glavni junaci su preljubnici koji za sobom i svojim užicima ostavljaju trag pobačene ili napuštene djece, a na riječ ‘dužnost’, ukoliko sa sobom ne povlači gomilu novca kao nagradu, gleda se kao na težak okov kojeg se čim prije treba riješiti… I onda neki tako odgojeni, ali neiskusni tip s titulom kapetana iskoči prvi s broda koji tone, a svi koji inače sudjeluju u kreiranju gore opisane slike svijeta navale na njega iz petnih žila! A što ste očekivali, dragi ljudi? Samopožrtvovnog heroja? Koji je odrastao u sumrak civilizacije, na smetlištu svih plemenitih vrijednosti?
Naravno, nije uvijek bilo tako. Ne tako davno, ljudi su bili od drugačijeg materijala. Sjećam se priča ronioca iz kostrenskog kluba koji su redovno zaranjali na Grka, brod potopljen sredinom prošlog stoljeća nedaleko krčke obale u crikveničkom kanalu. Kažu da su svojedobno na komadnom mostu potopljenog broda našli kapetana, šaka čvrsto ovijenih oko kormila, odlučnog da ga ni morske sile ne rastave od broda koji mu je povjeren na upravljanje. Uz njega je, kažu, na brodu ostao i prvi oficir, dok je ostatak posade poskakao u more čim ga je bura otela s veza u luci i počela nositi prema Krku. Ne tako davno, očito stvari su stajale drugačije. Odgovorni su bili odgovorni do kraja, a kad bi krenulo krivo, ostali bi i dalje odgovorni. Zbog naizgled promašene trase prokopa željezničkog tunela na Sušaku, glavni se projektant ubio, par dana prije nego li su se kopači s dvije strane ipak sretno susreli!
Posegnemo li još dalje u prošlost, možemo se zaletiti u spavaonicu kraljice koja je odbila straži narediti da otvori dveri od zamka i pusti unutra osobu koja je tvrdila da je njen suprug, kralj, koji se s bojnog polja vraća ranjen. Kraljica je događaj popratila riječima, „To sasvim sigurno nije moj suprug, već neki varalica koji se izdaje za njega. Moj muž se iz bitke može vratiti samo kao pobjednik ili mrtvac!“ U to su vrijeme, naime, upravljački slojevi društva, tzv. kšatrije i brahmane bili sustavno odgajani u nesebičnom obavljanju svoje dužnosti služenja naroda, jedni tako što su ljudima pružali obrazovanje i vodili ih prema samospoznaji, a drugi tako što su osiguravali povoljne vanjske okolnosti za takav tijek stvari.
Danas, međutim, kao što potvrđuje nasukano Zajedništvo, stvari stoje znanto drugačije. Upravo zbog toga ljudima je jako teško nekom pokloniti povjerenje. Jer očekuju da svi brinu samo o „svojoj guzici“ i jedva čekaju da ih iskoriste i upotrijebe za svoj užitak. Uglavnom tako i jest. No, problem je što ispunjenje svrhe ljudskog oblika života – a ta je: saznavanje tko smo uistinu i kako možemo biti trajno sretni – zahtijeva prihvaćanje autoriteta i ponašanje u skladu s njegovim uputama. Mi, duše koje se utapaju u materiji, trebamo vještog plivača koji uz to još sretno plovi u sigurnom brodu, da nas na njega popne. Zatrovani iskustvima ovog sumornog i grubog doba, trebamo uistinu puno sreće da takvog prepoznamo.
Što se mene tiče, mogu vam s punom odgovornošću (!) preporučiti jednog takvog: A.C. Bhaktivedantu Svamija Prabhupadu, osnivača, acaryu Međunarodnog društva za svjesnost Krišne. Na volju su vam brojni podaci iz njegovog života, audio i video zapisi, kao i knjige. Proučite ih pomno i ustanovit ćete da je u njegovom djelovanju nemoguće pronaći i trunku sebičnosti! Upravo kao u stara, dobra vremena. Pročitate li pak knjige koje je priredio, uvidjet ćete da su u njima potpune upute za izbavljanje iz kotla materije i oživljavanje našeg izvornog identiteta. Ako imate trunku sreće, prihvatit ćete ih i učiniti svoj život savršenim.